Raspamećivanje ionako raspamećene nacije
Ne postoji u Hrvatskoj javno glasilo, koje nešto drži do sebe, da nije požurilo obavijestiti naciju o puštanju na uvjetnu slobodu Zvonka Bušića, osuđenog radi otmice američkog zrakoplova i pogibije policajca, na doživotnu kaznu zatvora s pravom na pomilovanje.
Zvonko Bušić, ordinarni terorist i probisvjet općeg ustaškog usmjerenja, pokušava se izbezumljenoj naciji prikazati kao žrtva i kao beskompromisni borac za hrvatsku stvar (ma što to značilo).
Podučit će nas tako da je on oteo avion s namjerom da skrene pažnju na ropski položaj hrvatskog naroda u SFRJ, kao da smo maloumni i ne znamo da je hrvatski narod u toj SFRJ živio u svojoj nacionalnoj državi udružen s drugima u državu uređenu na federalnim principima s elementima konfederaciji i da njegov položaj nije bio ništa lošiji od položaja drugih naroda u toj državi.
I otkud nekome, do srži impregniranom ustaštvom, sluganstvom i kvislinško-kolaboracionističkom podanošću, pravo da govori u ime hrvatskog naroda o njegovoj tobožnjoj neslobodi.
I da, tobože u ime tog naroda poduzima terorističke akcije prikazujući time hrvatski narod u najnegativnijem svjetlu, kao što su to prije njega činili brojni ustaše kroz ubojstva jugoslavenskih diplomata u ime skretanja pažnje na "nepodnošljivo težak položaj hrvatskog naroda" u toj "tamnici naroda", SFRJ, koju treba rušiti svim sredstvima.
Od 1945. do 1991. proživio sam u toj Hrvatskoj, koja je kao SRH svojim Ustavom bila definirana kao nacionalna država hrvatskog naroda, kojoj je zastava bila crven-bijeli-plavi, jest sa crvenom zvijezdom petokrakom kao simbolom antifašističke borbe, kojoj je povijesni grb bio ugrađen u onaj socijalistički, a himna joj bila "Lijepa naša domovino ..." kao i danas, u kojoj mi nisu priječili da se izjašnjavam Hrvatom, niti da govorim hrvatskim jezikom, a kad sam tražio potvrdu o jugoslavenskom državljanstvu, dobivao dokument koji se zvao "Izvod iz knjige državljana SRH".
I onda se nađe proustaško smeće koje me odluči "braniti" protiv moje volje i kroz terorističke čine svijetu ukazivati na moj ropski položaj.
Dobro, držao je avion punih 17 sati, postao je vijest dana, izbacio je letke kretenskog sadržaja, policajac je poginuo pri demontaži bombe s kojom se, danas nas uvjeravju, naš heroj "samo šalio", sudac koji mu je dosudio doživotni zatvor učinio je to sa suzama u očima, vidjevši za koju se to pravednu i plemenitu stvar naš heroj bori, najradije ga ne bi ni kaznio, a udovica poginulog policajca ljubi mu ruke, zahvalna do groba.
Jesam, iskarikirao sam malo, ali ne baš previše.
Što sad slijedi?
Oslobađanje iz zatvora i izručenje Hrvatskoj, koja će valjda znati organizirati svečani doček nekome bez čije je "žrtve" Hrvatsku teško i zamisliti, bojim se da je ne bi ni bilo.
Svečani doček bi obavezno trebao organizirati Milan Bandić na glavnom gradskom trgu, za tu svrhu okićenim ustaškim znakovljem i zastavama, na dočeku bi pjevali naši "najdomoljubniji" pjevači Thompson, Bulić i Škoro, a pjesmu "Jasenovac i Gradiška Stara" otpjevali bi u duetu Thompson i stanoviti Vasić.
"Žuja" i "Karlovačko" dijelili bi se zabadava i to u neograničenim količinama.
Svečanost zaključiti vatrometom.
Što, pa mora se Hrvatska odužiti jednom od najvećih svojih sinova, koji joj je "slavu" pronio svijetom.
