Sreća i zadovoljstvo zaposlenika
U svjetlu ove najnovije "inicijative" HUP-a, pokrenute radi "prevelike cijene rada" u Hrvatskoj, a koja bi trebala dovesti do daljnjeg kljaštrenja radničkih prava, od prava na pauzu unuter plaćenog radnog vremena, preko smanjivanja broja dana godišnjeg odmora, pa do olakšavanja otkazivanja radnog odnosa, prisjećam se jednog razgovora kojeg sam prije 12-ak godina vodio u sjedištu jedne multinacionalne kompanije u Dortmundu.
Potpredsjednik za organizacijsko-kadrovska pitanja kompanije, tumačeči nam strategiju upravljanja kompanijom i odnosu prema zaposlenicima, rekao je između ostalog da je "zadatak uprave osigurati profit vlasnicima kapitala a sreću i zadovoljstvo svojim zaposlenima", poantirajući da "samo dobro motiviran i zadovoljan suradnik daje rezultate".
Mojem ondašnjem direktoru bilo je savršeno jasno da je zadatak uprave kompanije osigurati profit vlasnicima kapitala,. ali zašto bi zaposlenici trebali biti sretni i zadovoljni!?
Nekako u isto vrijeme, dolazeći razno-raznim povodima u HGK, zapamtio sam tadašnjeg direktora jednog poduzeća srednje veličine, koji je koristio svaku priliku da izjavi kako u "Hrvatskoj nema konkurencije radne snage".
To me je zaintrigiralo pa sam mu jednom prilikom prišao i zamolio da mi malo pojasni to svoje viđenje i što bi to trebalo učiniti a da u "hrvatskoj bude konkurencije radne snage".
I čovjek mi lijepo reče da bi iz osnovnog kolektivnog ugovora trebalo potpuno izbaciti tarifnu klauzulu (osnovnu plaću), jer sigurno ima onih koji bi radili i za manje od osnovne plaće, pa ako oni hoće raditi za manje, zašto bi ih on plaćao više.
Taj kreten se niti u jednom trenutku nije pitao kako živi netko tko nema drugih izvora prihoda osim plaće koja je u visini osnovne plaće.
I može li se s time živjeti i još uzdržavati i školovati djecu.
Njega se to nije ticalo, niti ga je to zanimalo, jednako kao što se izgleda ne tiče i ne zanima ove mlatimudane iz HUP-a.
Sindikati ni na što od onoga što HUP traži ne smiju pristati, pa i pod cijenu općeg štrajka, jer ako pristanu dodvode buduće generacije radnika u poziciju da se ponovo bore za ona prava za koja su im se šukundjedovi izborili još u 19. stoljeću.
