Pravo pitanje
I dok se svi, od polupismene piljraice do akademika, u ovoj našoj jadnoj Hrvatskoj pitaju koji su stvarni razlozi Sanaderove ostavke, ja se pitam nešto sasvim drugo, kakav smo mi narod koji je dopustio da mu takav čovjek zasjedne na čelo vlade?
Neki će postaviti pitanje zašto jadnoj Hrvatskoj, odnosno zašto bi Hrvatska bila jadna, kad ima zemalja u kojima se živi puno teže i puno lošije nego u Hrvatskoj. Zato što je jednu inače prosperitetnu zemlju jedan drugi samozvani mesija ostvarujući svoje poslanje, pretvoio u jadnu, pokušavajući je vratiti bar stoljeće unazad.
A taj samozvani mesija, čovjek s poslanjem, uskogrud i nedoučen, iznjedrio je i sve ove političke protuhe, nevažno jel' iz pozicije ili opozicije, pa i dr. Ivu Sanadera, bahatu i napuhanu vreću bez sadržaja.
Nije Ivo Sanader izuzetak, ne razlkuje se on, osim u detaljima i sklonostima, seksualnim i ostalim, od drugih predsjednika hrvatske Vlade iz Tuđmanovog i post Tuđmanovog vremena. Da je bilo imalo pameti, brige za opće dobro i izgradnju države blagostanja za sve njene građane, doslovnmo niti jedan od njih nije smio biti predsjednikom hrvatske Vlade, neki zato što jednostavno nisu bili osposobljeni za obavljanje tog odgovornog posla, pa zato i nedorasli zadacima, drugi zato što su bili duboko umočeni u kriminal i korupciju, a treći su postali predsjednicima hrvatske Vlade zato što su bili zetovi utjecajnih ljudi.
Tako je sasvim sigurno da pokojni Ivica Račan nikad ne bi bio predsjednikom hrvatske Vlade u samoupravnom sustavu, jer se onda dobro pazilo tko je predsjednik IV Sabora.
Koji se to predsjednik hrvatske vlade, nakon promjene vlasti, mogao mjeriti s Antom Markovićem ili pokojnim Antom Milovićem?
Dakle nije Sanader naprasno postao kukavica, on je to oduvijek, nije on od jučer počeo ne uvažavati javnost, od to radi oduvijek, ono čega je nestalo je njegova bahatost, jer njegov bezobrazluk na zadnjoj tiskovnoj konferenciji nije bio posljedica bahatosti već silnog straha koji ga je obuzeo.
Zaželimo dr. Ivi Sanaderu sretan put iz hrvatske poltike, zaželimo mu ga iskreno i neka to bude zauvijek.
Zaželimo i predsjedniku Mesiću da smogne i snage i dovoljno zakonskih uporišta da onemogući i realizaciju političke ostavštine dr. Ive Snadera, Jadranku Kosor na čelu hrvatske Vlade. Ne treba biti vidovit pa zaključiti da bi to bilo i gore rješenje od npr. bezličnog dupeljupca Hrvoja Šarinića.
Kriza hrvatske Vlade donosi na svjetlo dana još jednu tužnu činjenicu, a to je da na javnoj političkoj sceni, dakle od prepoznatljivih poltičkih figura, osim R. Čačića, nema doslovno nikoga sposobnog da se uhvati u koštac s najvećim problemima i najvećom krizom koja je zahvatila hrvatsku državu i društvo od osamostaljenja do danas.
Zašto tih i takvih ljudi nema, a sigurni smo da ih u Hrvatskoj ima, ali su daleko od očiju javnosti?
Pa zato što su stranački čelnici po uzoru na mesiju iz vrhova svojih stranaka eliminirali svakoga tko im se pokušao suprotstaviti, u bilo kojem obliku im mogao predstavljati konkurenciju ili ih u javnosti zasjeniti, dakle svi su radili po principu "otfikariti svaku glavu koja se izdigne iznad prosječnosti".
Dakle sad imamo paradoks da je ponuđeno rješenje (J. Kosor) gore od Sanadera, a ne znam po čemu bi od njega bolje rješenje bio Lj. Jurčić ili nedajbože Zoran Milanović.
I jedani drugi su bezlični do neprepoznatljivosti.
J. Friščić, možda ili Đ. Adlešić, ta haj'te molim vas, nemojte me nasmijavati.
Neki će postaviti pitanje zašto jadnoj Hrvatskoj, odnosno zašto bi Hrvatska bila jadna, kad ima zemalja u kojima se živi puno teže i puno lošije nego u Hrvatskoj. Zato što je jednu inače prosperitetnu zemlju jedan drugi samozvani mesija ostvarujući svoje poslanje, pretvoio u jadnu, pokušavajući je vratiti bar stoljeće unazad.
A taj samozvani mesija, čovjek s poslanjem, uskogrud i nedoučen, iznjedrio je i sve ove političke protuhe, nevažno jel' iz pozicije ili opozicije, pa i dr. Ivu Sanadera, bahatu i napuhanu vreću bez sadržaja.
Nije Ivo Sanader izuzetak, ne razlkuje se on, osim u detaljima i sklonostima, seksualnim i ostalim, od drugih predsjednika hrvatske Vlade iz Tuđmanovog i post Tuđmanovog vremena. Da je bilo imalo pameti, brige za opće dobro i izgradnju države blagostanja za sve njene građane, doslovnmo niti jedan od njih nije smio biti predsjednikom hrvatske Vlade, neki zato što jednostavno nisu bili osposobljeni za obavljanje tog odgovornog posla, pa zato i nedorasli zadacima, drugi zato što su bili duboko umočeni u kriminal i korupciju, a treći su postali predsjednicima hrvatske Vlade zato što su bili zetovi utjecajnih ljudi.
Tako je sasvim sigurno da pokojni Ivica Račan nikad ne bi bio predsjednikom hrvatske Vlade u samoupravnom sustavu, jer se onda dobro pazilo tko je predsjednik IV Sabora.
Koji se to predsjednik hrvatske vlade, nakon promjene vlasti, mogao mjeriti s Antom Markovićem ili pokojnim Antom Milovićem?
Dakle nije Sanader naprasno postao kukavica, on je to oduvijek, nije on od jučer počeo ne uvažavati javnost, od to radi oduvijek, ono čega je nestalo je njegova bahatost, jer njegov bezobrazluk na zadnjoj tiskovnoj konferenciji nije bio posljedica bahatosti već silnog straha koji ga je obuzeo.
Zaželimo dr. Ivi Sanaderu sretan put iz hrvatske poltike, zaželimo mu ga iskreno i neka to bude zauvijek.
Zaželimo i predsjedniku Mesiću da smogne i snage i dovoljno zakonskih uporišta da onemogući i realizaciju političke ostavštine dr. Ive Snadera, Jadranku Kosor na čelu hrvatske Vlade. Ne treba biti vidovit pa zaključiti da bi to bilo i gore rješenje od npr. bezličnog dupeljupca Hrvoja Šarinića.
Kriza hrvatske Vlade donosi na svjetlo dana još jednu tužnu činjenicu, a to je da na javnoj političkoj sceni, dakle od prepoznatljivih poltičkih figura, osim R. Čačića, nema doslovno nikoga sposobnog da se uhvati u koštac s najvećim problemima i najvećom krizom koja je zahvatila hrvatsku državu i društvo od osamostaljenja do danas.
Zašto tih i takvih ljudi nema, a sigurni smo da ih u Hrvatskoj ima, ali su daleko od očiju javnosti?
Pa zato što su stranački čelnici po uzoru na mesiju iz vrhova svojih stranaka eliminirali svakoga tko im se pokušao suprotstaviti, u bilo kojem obliku im mogao predstavljati konkurenciju ili ih u javnosti zasjeniti, dakle svi su radili po principu "otfikariti svaku glavu koja se izdigne iznad prosječnosti".
Dakle sad imamo paradoks da je ponuđeno rješenje (J. Kosor) gore od Sanadera, a ne znam po čemu bi od njega bolje rješenje bio Lj. Jurčić ili nedajbože Zoran Milanović.
I jedani drugi su bezlični do neprepoznatljivosti.
J. Friščić, možda ili Đ. Adlešić, ta haj'te molim vas, nemojte me nasmijavati.
