„Rebalansiranje“ protiv znanosti, iskustva drugih i zdravog razuma
Upravo pobjegli predsjednik Vlade dugo nas je obmanjivao uvjeravanjem kako će Hrvatska ostati po strani od globalnih zbivanja, pa je kriza neće zahvatiti ili će je samo neznatno okrznuti.
Zabavljao nas je „zlim“ Slovencima prikazujući ih kao glavni hrvatski problem.
Ljudi od struke su znali da Hrvatska ne može ostati po strani i da će doći do produbljivanja krize, koja će neminovno iz financijske prerasti u gospodarsku, a Vlada nije imala i nema program za ublažavanje posljedica koje će kriza generirati kroz gubitak radnih mjesta, smanjenje kupovne moći, a onda nemogućnost punjenja državnog proračuna o kojem opet ovisi i školstvo i zdravstvo, plaće i mirovine i ..... sve.
Državni proračun 2009. donesen je na način kao da krize nema.
Uspaničeni pobjegli predsjednik Vlade, kad je vidio da je vrag odnio šalu, oformio je pri Vadi savjetodavni tim stručnjaka, koji nije i bojim se da neće moći pomoći, ne radi nedostatka volje i znanja, već radi ograničavajućeg djelovanja politike.
Vlada bi možda i prihvatila neke ideje i prijedloge, samo kad bi na Savjet mogli prebaciti i svu odgovornost.
Kad bi Savjet napravio program mjera za ublažavanje recesije i izlzak iz krize i da taj program bude prihvaćen, strah me je da ni to ne bi bilo od velike koristi, jer ga ova nesposobna Vlada ne bi znala provesti.
Kad je bilo jasno da je recesija itekako pogodila Hrvatsku, proračun se nije punio niti izbliza priželjkivanim tempom, uslijedio je njegov alibi-rebalans, po principu učinite sve ne čineći ništa.
Prvi rebalans slijedi drugi, čemu smo upravo svjedoci a najesen će uslijediti i treći, a tek proračun za 2010. bi, kako najavljuju iz Vlade, bio onaj pravi antirecesijski.
Dakle rekli smo da hrvatska Vlada sastavljena uglavnom od nesposobnih i zahtjevu vremena nedoraslih ljudi, nije u stanju smisliti ništa pametno, nije u stanju koristiti iskustva drugih, a bogme ni prihvatiti prijedloge struke, ne predlaže smanjenje pregrijane potrošnje centralne države, već pokušava teret krize prebaciti na zaposlene i umirovljenike, predlažući upravo ono što se nikako nije smjelo, povećanje poreznih opterećenja kroz povećanje PDV-a i uvođenjem posebnog poreza na neto zarade, kojim bi se osiguralo brže punjenje proračuna.
Za izlazak iz krize treba imati stabilnu monetarnu politiku, potpunu kontrolu državne i javne potrošnje i naravno plaća, ali ne kroz njihovo oporeziavnje, već kroz kontrolu novčane mase.
Jedina koja se dosad pokazala dorasla je monetarna vlast jer HNB čvrsto drži konce u rukanma i održava monetarnu stabilnost.
Sve drugo pokazalo se apsolutno nedoraslim zadacima koje recesija nameće pred vlasti.
Recesija je pokazala i sve nedostatke centralizirane države, pokazala je koliko je teritorijalni ustroj RH besmislen sa prevelikim brojem županija i svim ovim silnim općinama, od kojih neke nemaju novca za isplatu plaća svojih načelnika.
Imamo jedinice lokalne samouprave bez vlastiih prihoda, pa time i odgovornosti za funkcioniranje sustava i vlastiti razvoj.
Vlast u Hrvatskoj očito nije u stanju sama riješiti nagomilane probleme, a posebno reducirati prekomjenu potrošnju, jer se u Hrvatskoj doslovno sve zasniva upravo na toj potrošnji, upravo radi toga se ne usudi pozvati u pomoć MMF, pa plaši građanstvo baukom MMF-a kao sa „zlim“ Slovencima. Oni dobro znaju da MMF sigurno ne bi tražio povlačenje ovakvih besmislenih poteza kao što je povećanje poreza ili uvođenje novih, već porezno rasterećenje radi poticanja proizvodnje i naravno ono od čega vlasti najviše zaziru, smanjenje potrošnje centralne države.
Proračun RH ne traži kozmetičke zahvate, operetne rebalanse nametom na vilajet, već traži stvarno smanjenje od najmanje 25 %.
A to znači potpuno odricnje od izgradnje infrastrukture, odnosno svega onoga što nije u funkciji povećanja proizvodnje, posebno one za izvoz, kao i reviziju svih drugih prava, isplata poticaja i slično, a posebno prava branitelja, čije mirovine i invalidnine ne bi nikako smjele biti veće od onih antifašističkih boraca iz 2. Svjetskog rata. Država treba skrbiti samo za vojne i civilne invalide, bračne drugove, djecu i roditelje poginulih i nikoga više, ni po kojoj osnovi.
U svijetu nema primjera ni države u kojoj se na ratne veterane troši skoro dva puta više nego za obranu zemlje.
Dakle, žele li vlasti u Hrvatskoj dobro hrvatskoj državi i narodu, moraju poslušati struku, pa drastično smanjiti potrošnju centralne države, moraju koristiti tuđa iskustva u borbi s recesijom, moraju revidirati prava koja silno opterećuju proračun, moraju konačno početi plaćati usluge i robe poduzećima u roku od 90 dana, moraju provesti preustroj teritorijalnog ustrojstva države i na kraju potpuno decentralizirati državu, osigurati prihode lokalnoj samoupravi, čineći je tako odgovornom i za funkcioniranje sustava i za vlastiti razvoj.
Neke elemente navedenog trebalo bi ugraditi već u jesenji rebalans proračuna, a čitav proračun za 2010. trebao bi biti zasnovan na smanjenju i kontroli potrošnje, poticanju razvoja i proizvodnje, kontroli plaća i teritorijalnoj reorganizaciji i decentralizaciji države.
Naravno sve uz uvjet da NBH uspijeva i dalje osiguravati monetarnu stabilnost kao što je to i dosad činila.
Nemaju li vlasti same snage da to provedu, ne treba zazirati ni od toga da se u pomoć ipak pozove MMF.
Zabavljao nas je „zlim“ Slovencima prikazujući ih kao glavni hrvatski problem.
Ljudi od struke su znali da Hrvatska ne može ostati po strani i da će doći do produbljivanja krize, koja će neminovno iz financijske prerasti u gospodarsku, a Vlada nije imala i nema program za ublažavanje posljedica koje će kriza generirati kroz gubitak radnih mjesta, smanjenje kupovne moći, a onda nemogućnost punjenja državnog proračuna o kojem opet ovisi i školstvo i zdravstvo, plaće i mirovine i ..... sve.
Državni proračun 2009. donesen je na način kao da krize nema.
Uspaničeni pobjegli predsjednik Vlade, kad je vidio da je vrag odnio šalu, oformio je pri Vadi savjetodavni tim stručnjaka, koji nije i bojim se da neće moći pomoći, ne radi nedostatka volje i znanja, već radi ograničavajućeg djelovanja politike.
Vlada bi možda i prihvatila neke ideje i prijedloge, samo kad bi na Savjet mogli prebaciti i svu odgovornost.
Kad bi Savjet napravio program mjera za ublažavanje recesije i izlzak iz krize i da taj program bude prihvaćen, strah me je da ni to ne bi bilo od velike koristi, jer ga ova nesposobna Vlada ne bi znala provesti.
Kad je bilo jasno da je recesija itekako pogodila Hrvatsku, proračun se nije punio niti izbliza priželjkivanim tempom, uslijedio je njegov alibi-rebalans, po principu učinite sve ne čineći ništa.
Prvi rebalans slijedi drugi, čemu smo upravo svjedoci a najesen će uslijediti i treći, a tek proračun za 2010. bi, kako najavljuju iz Vlade, bio onaj pravi antirecesijski.
Dakle rekli smo da hrvatska Vlada sastavljena uglavnom od nesposobnih i zahtjevu vremena nedoraslih ljudi, nije u stanju smisliti ništa pametno, nije u stanju koristiti iskustva drugih, a bogme ni prihvatiti prijedloge struke, ne predlaže smanjenje pregrijane potrošnje centralne države, već pokušava teret krize prebaciti na zaposlene i umirovljenike, predlažući upravo ono što se nikako nije smjelo, povećanje poreznih opterećenja kroz povećanje PDV-a i uvođenjem posebnog poreza na neto zarade, kojim bi se osiguralo brže punjenje proračuna.
Za izlazak iz krize treba imati stabilnu monetarnu politiku, potpunu kontrolu državne i javne potrošnje i naravno plaća, ali ne kroz njihovo oporeziavnje, već kroz kontrolu novčane mase.
Jedina koja se dosad pokazala dorasla je monetarna vlast jer HNB čvrsto drži konce u rukanma i održava monetarnu stabilnost.
Sve drugo pokazalo se apsolutno nedoraslim zadacima koje recesija nameće pred vlasti.
Recesija je pokazala i sve nedostatke centralizirane države, pokazala je koliko je teritorijalni ustroj RH besmislen sa prevelikim brojem županija i svim ovim silnim općinama, od kojih neke nemaju novca za isplatu plaća svojih načelnika.
Imamo jedinice lokalne samouprave bez vlastiih prihoda, pa time i odgovornosti za funkcioniranje sustava i vlastiti razvoj.
Vlast u Hrvatskoj očito nije u stanju sama riješiti nagomilane probleme, a posebno reducirati prekomjenu potrošnju, jer se u Hrvatskoj doslovno sve zasniva upravo na toj potrošnji, upravo radi toga se ne usudi pozvati u pomoć MMF, pa plaši građanstvo baukom MMF-a kao sa „zlim“ Slovencima. Oni dobro znaju da MMF sigurno ne bi tražio povlačenje ovakvih besmislenih poteza kao što je povećanje poreza ili uvođenje novih, već porezno rasterećenje radi poticanja proizvodnje i naravno ono od čega vlasti najviše zaziru, smanjenje potrošnje centralne države.
Proračun RH ne traži kozmetičke zahvate, operetne rebalanse nametom na vilajet, već traži stvarno smanjenje od najmanje 25 %.
A to znači potpuno odricnje od izgradnje infrastrukture, odnosno svega onoga što nije u funkciji povećanja proizvodnje, posebno one za izvoz, kao i reviziju svih drugih prava, isplata poticaja i slično, a posebno prava branitelja, čije mirovine i invalidnine ne bi nikako smjele biti veće od onih antifašističkih boraca iz 2. Svjetskog rata. Država treba skrbiti samo za vojne i civilne invalide, bračne drugove, djecu i roditelje poginulih i nikoga više, ni po kojoj osnovi.
U svijetu nema primjera ni države u kojoj se na ratne veterane troši skoro dva puta više nego za obranu zemlje.
Dakle, žele li vlasti u Hrvatskoj dobro hrvatskoj državi i narodu, moraju poslušati struku, pa drastično smanjiti potrošnju centralne države, moraju koristiti tuđa iskustva u borbi s recesijom, moraju revidirati prava koja silno opterećuju proračun, moraju konačno početi plaćati usluge i robe poduzećima u roku od 90 dana, moraju provesti preustroj teritorijalnog ustrojstva države i na kraju potpuno decentralizirati državu, osigurati prihode lokalnoj samoupravi, čineći je tako odgovornom i za funkcioniranje sustava i za vlastiti razvoj.
Neke elemente navedenog trebalo bi ugraditi već u jesenji rebalans proračuna, a čitav proračun za 2010. trebao bi biti zasnovan na smanjenju i kontroli potrošnje, poticanju razvoja i proizvodnje, kontroli plaća i teritorijalnoj reorganizaciji i decentralizaciji države.
Naravno sve uz uvjet da NBH uspijeva i dalje osiguravati monetarnu stabilnost kao što je to i dosad činila.
Nemaju li vlasti same snage da to provedu, ne treba zazirati ni od toga da se u pomoć ipak pozove MMF.
