Osamostaljenje Hrvatske I
(Kako je trebalo raditi)
Da, proces kroz koji je Hrvatska prošla 1991. zove se osamostaljenje, a ne nikakvo stvaranje, jer ono što je postojalo i što postoji, a Hrvatsa je i kao SRH imala sve osnovne atribute državnosti, ne može se ponovo stvarati.
Hrvatska se kao nacionalna država hrvatskog naroda i nositelj izvornog suvereniteta odlukom svojeg predstavničkog tijela, ZAVNOH-a, zajedno s drugim državama, odričući se dijela svojeg suvereniteta, udružila u saveznu državu, pa se kao država mogla i razdružiti, uskraćujući saveznoj državi pravo da dalje zastupa njene interese, postajući time samostalna država i subjekt međunarodnog prava.
Nigdje ničega što bi makar "mirisalo" na nekakvo stvaranje a najmanje stvaranje države.
Do pojave Miloševića i njegovog preuzimanja vlasti u Srbiji, nitko relevantan u Hrvatskoj nije niti pomišljao na izdvajanje iz SFRJ, a i nitko pametan, tko je vodio računa o hrvatskom gospodarstvu, njegovoj kompatibilnosti i upućenosti na jugoslavensko gospodarstvo, prvenstveno kao na sirovinsku bazu, a pogotovo tržištem za robu hrvatskih poduzeća, također nije razmišljao o takvom procesu, zato jer je znao da to znači gubitak tržišta a posljedično i propast brojnih hrvatskih gospodarskih subjekata.
Što su htjeli neki nevažni pojedinci ili emigrantski krugovi, potpuno je irelevantno, oni svoja nastojanja nisu mogli realizrati.
Problemi nastaju kad Milošević iznosi zahtjev o preustroju SFRJ u "modernu federaciju" zasnovanu na principu "jedan čovjek jedan glas", što je ustvari značilo uspostavu Jugoslavije kao unitarne države uz gubitak državnosti republika. Značilo je to povratak najmanje 60 godina unazad i ponovno otvaranje mogućnosti većinskog donošenja odluka i time velikosrpskih hegemonističkih presizanja, a takav korak unazad bio je potpuno neprihvatljiv pogotovo za Sloveniju i Hrvatsku.
Što se moglo i što se trebalo raditi u okviru institucija sustava u uvjetima kad je isticanje zahtjeva za osamostaljenje legitiman čin?
Legitimnost tome činu davalo je pravo iz preambule Ustava SFRJ iz 1974. o pravu na samoodređenje do otcijepljenja, ali sam čin otcijepljenja nije bilo moguće provesti na zakonit način, zato što o tome nije govorio nijedan članak normativnog dijela Ustava, a nije postojao niti ustavni zakon koji bi tretirao tu materiju.
Dakle, usprkos deklariranom pravu iz preambule Ustava, svaki čin osamostaljenja republike bio je nasilni i time protuustavni čin (narušavanje teritorijalnog integriteta SFRJ).
Sabor RH je u veljači 1991. donio Rezoluciju o preustroju federacije odnosno pretvaranje savezne države u savez država odnosno konfederaciju.
Dakle Sabor je ustvari istaknuo zahtjev za osamostaljenje, jer su se sve republike prvo trebale osamostaliti, a potom definirati zajedničke poslove i pristupiti savezu država.
I tu se stalo, odnosno taj zahtjev nije upućen na pravu adresu, a ta adresa je bilo Vijeće republika i pokrajina Skupštine Jugoslavije, a ne "putujući cirkus" (sastanci predsjednika predsjedništava SR) na kojem je Tuđman "mahao" tom rezolucijom, tvrdeći poslije da je Hrvatska predlagala konfederaciju.
Kome je predlagala?
Predlagao je Tuđman na apsolutno nekomptentnom skupu.
A trebalo je na istoj sjednici Sabora, na kojoj je usvojena Rezolucija, dati imperativni madat svojoj delegaciji u Vijeću republika i pokrajina Skupštine Jugoslavije, da od predsjedništva Vijeća zatraži stavljanje hrvatskog zahtjeva na dnevni red Vijeća po hitnom postupku, uz zahtjev da se pristupi donošenju Ustavnog zakona kojim bi se reguliralo osamostaljenje republika kao država, odnosno legaliziralo taj proces.
Svi smo svjedoci da to nije učinjeno, odnosno da RH nije niti pokušala svoj zahtjev realizirati u institucijama sustava, već je pribjegla nasilju.
Naravno da je prije donošenja spomenute Rezolucije trebalo riješiti sva sporna pitanja s hrvatskim Srbima kao etničkom grupom koja je u ukupnom stanovništvu činila puno više od 8 % i po tome imala status "značajne manjine".
To se moglo riješiti ostavljajući hrvatskim Srbima status konstitutivnog naroda uz forrmiranje saborskog odbora za pitanja nacionalne ravnopravnosti sastavljenog na paritetnoj osnovi i na kojem bi se odluke donosile isključivo konsenzusom ili pak davanjem Srbima stanovite političke autonomije na područjima na kojiam su imali apsolutnu većinu u stanovništvu.
Na pamet mi pada rješenje koje je postignuto u Južnom Tirolu (Alto Adige).
Svjedoci smo što se radilo i kako se ponašalo prema Srbima već na predizbornim skupovima HDZ-a.
Što samo upućuje na zaključak kako Tuđmanu na kraj pameti nije bilo mirno otcijepljenje i osamostaljenje RH od SFRJ.
