Žrtve i "žrtve"
Dok im gazde u Vatikanu rehabilitraju Karla Marxa , list Svete Stolice i njeno nesumnjivo službeno glasilo Osservatore Romano iznosi da su “rane Marxove kritike kapitalizma posebno naglasile socijalno otuđenje koje osjeća dobar dio čovječanstva, koji, čak i danas, ostaje isključen i izvan procesa donošenja ekonomskih i političkih odluka“, naši klerofašisti pojačavaju svoje nasrtaje protiv antifašizma.
Najeksplicitnije to rade svake godine na „komemoracijama“ na Bleiburškom polju, pa preko Bozanićevog posjeta Jasenovcu, kad je otvoreno odbio pokloniti se žrtvama tog ustaškog logora smrti, do najnovijeg odavanja počasti „žrtvama komunističkog terora“ na otočiću Daksa kod Dubrovnika 21. 10. 2009.
Dubrovački biskup Želimir Puljić, koji očito ne čita Osservatore Romano i ne prati najnoviju vatikansku „modu“, pa valjda i ne zna za ekskulpiranje Karla Marxa, pa onda valjda i komunizam, od strane KC, jer i dalje citira papu koji je rekao da su najveća zla komunizam, nacizam i fašizam, se prije molitve obratio okupljenima, a na okupu se našla gotovo kompletna HBK, sljedećim riječima:
"Osjećam obvezu i dužnost prije samog molitvenog čina u ime okupljenih vjernika zahvaliti uzoritom kardinalu Bozaniću, nadbiskupu Srakiću, predsjedniku HBK i svim našim (nad)biskupima za ovu molitvenu nazočnost na Daksi, na mjestu stradanja dragih nam sugrađana. Nalazimo se, naime, na povijesnom mjestu koje svjedoči o teškom vremenu komunizma koji s nacizmom i fašizmom predstavljaju tri zlokobne ideologije XX. stoljeća. Opirući se junački tim trima zlima Crkva je u hrvatskom narodu stekla silno mnoštvo svjedoka s kojima se opravdano ponosi. Stoga na mjestima njihovog stradanja palimo svijeće, polažemo vijence i upućujemo molitve za njih. Takva su se mjesta uvijek posebno obilježavala, a oko njihovih grobova ljudi su se rado okupljali. I mi hrvatski biskupi došli smo danas na ovaj otočić pomoliti se za duše pobijenih one kobne listopadske noći, prije 65 godina (1944.). Želimo ovim pohodom očitovati i iskazati dužno poštovanje pred njihovom žrtvom koja je postala dragocjenom baštinom naše sadašnjosti".
Na otočiću Daksi su, poslije presude Vojnog suda Komande južnodalmatinskog područja, strijeljani na smrt osuđeni optuženici za suradnju s okupatorom i kvislinškim ustaškim vlastima.
Ako bismo prihvatili osnovanost prigovora stradanja i nevinih kod kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava, što je obuhvaćeno zbirnim nazivom „Bleiburg“, ovdje se ne prihvaća ni presuda Vojnog suda ustrojenog prema Uredbi o vojnim sudovima, nego se neprekidno dipli o „nevinim žtvama komunističkog terora“.
Ta se presuda pokušava obezvrijediti na sve moguće načine, te je „objavljena kao plakat“ (u samoj presudi stoji da će se javno objaviti), te je „strijeljanje izvršeno prije objavljivanja presude“ (prema Uredbi o vojnim sudovima NOV i PO Jugoslavije od 24. 05. 1944., presude su pravomoćne trenutkom iricanja, a ne trenutkom njihove objave).
Prisjećam se riječi jednog istarskog partizana u jednoj televizijskoj emisiji povodom talijanskog čekičanja o fojbama u kojima su, pogodit ćete, sve „nevine žrtve“: „Mi partizani nismo ubijali nevine, ne vidim ni jedan razlog za to, pa to i nismo radili“.
Ali eto za potrebe nasrtaja na antifašizam hrvatskim klerofašistima je sve prihvatljivo, pa „zločin na Daksi“ prikazuju kao da su partizani na čelu s Antom Jurjevićem Bajom, koji im je izgleda posebni trn u peti, jednostavno sa Straduna pokupili pedesetak ljudi, bez provjere identiteta, odveli ih na Daksu i strijeljali.
A oni, pazi vraga, pažljivo i bez greške pokupili najistaknutije suradnike okupatora i kvislinskih vlasti, osudili ih na smrt radi veleizdaje i strijeljali.
Dokazano je da su ti ljudi najprilježnije surađivali s okupatorskim i kvislinškim vlastima, denuncirali svoje sugrađane povezne s antifašističkim pokretom, šaljući ih u internaciju i u smrt. Pojedini svećenici čak nisu poštovali ni institut ispovjedne tajne.
Ne čini li vam se da su upravo ti denuncirani antifašisti, istinski domoljubi, koje su okupatorske i kvislinške vlasti likvidirale u nemalom broju, stvarne žrtve, a ne oni koji su ih denuncirali i na taj način u smrt poslali i koji su za ta nedjela kasnije osuđeni?
Gdje su pokopane žrtve ovih „žrtava“ s Dakse, hoće li se njima napraviti spome-kosturnica, hoće li se njima, kao nespornim žrtvama doći pokloniti čitava HBK sa dubrovačkim i zagrebačkim gradonačelnicima pride?
Hoće, jednako kao što su se Bozanić i njegova svita poklonili žrtvama Jasenovca.
