Go, Josipović, go!
U predizbornoj kampanji je Ivo josipović počinio pet velikih grešaka:
1. Njegov odlazak u Hercegovinu - potpuno besmislen potez, jer on ne može napraviti bilo kavu gestu, a da bi mu se to honoriralo nekim značajnijim brojem glasove. To ne bi išlo, baš ni kad bi se javno izjasnio kao ustaša, zato jer ima većih ustaša od njega i to onih koji to nisu od jučer, onih koji su ustaštvo usisali s majčinim mlijekom.
2. Podilaženje braniteljskoj populaciji - besmisleno, pogotovo u svjetlu činjenice da će se, želi li se Hrvatska održati kao država, toj populaciji morati kresati prava i privilegije, privukao je vrlo malo glasova, mogao je i bez toga.
3. Izbjegavanje imenovati Bandića korumpširanim poltičarem - ili on ne zna da korupcija nije vezana isključivo na materijalnu dobit ili podmićivanje već kroz kupovinu privrženika sinekurnim dobro plaćenim radnim mjestima ili progledavanjem kroz prste i uzimanjem u zaštitu suradnika uhvaćenih u prekršajima, radi kojih bi morali letjeti sa svojih radnih mjesta. A nisu.
4. Izbjegavanje isticanja antifašističkih temelja hrvatske državnosti - distanciranjem i osudom svih pojava neoustaštva.
5. Izbjegavanje naglašavanja sekularnosti hrvatske države - kroz negiranje bilo kavih prava KC da se upliće u politiku i svjetovne poslove. Poštedom Crkve nije privukao nijedan glas, niti je postigao da ona promijeni mišljenje o njemu kao utjelovljenju sotone.
Dakle, svojim, po meni, krivim činjenjem ili nečinjenjem, Ivo Josipović nije polučio nijedan glas, za njega su glasali oni za koje se unaprijed znalo da će za njega glasati; privrženici slobodarske i antifašističke Hrvatske. Kod njih je svojim postupcima izazvao laganu zbunjenost i postavljanje pitanja što mu je to trebalo.
No bez obzira na neoustaše, klerofašiste i branitelje i usprkos njima Ivo Josipović je uvjerljivo na izborima pobijedio, što mu jamči nesporni legitimitet.
Neovisno o ustavnoj skučenosti predsjedničke funkcije, upravo taj legitimitet, dobiven na neposrednim izborima, omogućava mu da propituje rad izvršnih organa vlasti, kritički progovara o svim pojavama u društvu i društvenim odnosima, ali i da pokreće inicijative.
Jedna od tih inicijativa, koje bi Josipović trebao pokrenuti, je zahtjev da se u RH konačno završi 2. Svjetski rat i to onim rezultatom kojim je i završio, da se pobjednicima, bez ikakvog relativiziranja ("i oni su činili zločine") i omalovažavanja, prizna da su pobjednici, a gubitnicima, koji to do današnjeg dana nikako nisu shvatili, da su gubitnici, a da je današnja samostalna država RH pravna sljednica FDH/NRH/SRH, a nikako ne tzv. NDH.
Taj čin mora biti popraćen deustašizacijom (odricanje od fašizma i nacional-šovinizma) i detuđmanizacijom (tzv. NDH bila je fašistička kvislinška tvorevina a ne nikakav plod težnje hrvatskog naroda) hrvatskog društva, što je conditio sine qua non opstanka hrvatskog naroda i njegove države među civiliziranim zemljama i narodima svijeta.
Antifašizam nije samo civilizacijska tekovina nego i svjetonazorni princip slobodnog čovjeka u slobodnom društvu.
Drugim riječima, sustav vrijednosti, kojeg je Tuđman okrenuo na glavu, treba učiniti kompatibilnim onome koji vrijedi u civiliziranim zemljama.
Josipović ima veliku šansu, ako je iskoristi, ući će u povijest kao velikan.
