Za ili protiv (fašizma)
Ni na jednim predsjedničkim izborima u RH dosad nismo imali situaciju kao što je ova danas, jer se sutra nećemo izjašnjavati za jednog od kandidata za predsjednika republike nego za svjetonazorni princip.
Naime Hrvatska se ošto podijelila na onu slobodarsku, antifašističku i onu neofašističku.
Milan Bandić je izuzetno uspješno, kao nitko prije njega, oko sebe okupio sve neofašiste (neoustaše), nacional-šoviniste i klerofašiste.
Sve ono što u Hrvatskoj antifašistički i slobodarski diše, okupilo s oko Ive Josipovića premda on takvu namjeru nije imao.
Ta oštra podijeljenost Hrvatske bila je uočljiva već za Tuđmanova života, a nakon njegove smrti antifašistička Hrvatska sve se više distancirala od Tuđmanoog naslijeđa (pokušaj uspostave nacionalsocijalističke države u srcu Evrope) i postajala sve krritičnija prema HDZ-u i njegovoj u korupciju i kriminal ogrezloj vlasti.
Opozicija se u Hrvatskoj baš i nije snalazila, što iz neznanja, što iz kukavičluka, što iz bojazni da ih se ne proglasi veleizdajnicima i protivnicima hrvatske države.
Tako je I. Račan, poslije dolaska na vlast 2000., imao šansu promijeniti puno toga, započeti obračun s pretvorbenim kriminalom, provesti reformu represivnog aparata i pravosuđa ... i uvesti nas u Evropsku uniju.
U silnom strahu od "splitskih riva" i radi neprekidne Budišine opstrukcije, napravio je jako malo, što je ponovo dovelo HDZ na vlast, kojem su se pod Sanaderovom dirigentskom palicom otvorila sva nebeska vrata nepotizna, korupcije i organiziranog kriminala, što nas je sve udaljavalo od ulaska u EU, dok se naciju uvjeravalo da je to zato jer nas u Evropi mrze, sad Briti, sad Nizozemci, sad Francuzi, sad Danci, pa onda prokleti Janezi ... A svi nas mrze samo zato što smo Hrvati i zato što ne mogu podnijeti samostalnu hrvatsku državu.
U zemlji je došlo do razbuktavanja neoustaštva, sve agresivniji i sve žešći su napadi na antifašističke temelje hrvatske države, koji nisu adekvatno suzbijani od hrvatskih vlasti, naprotiv te vlasti direktno šuruju s neoustaštvom, pa i kroz financiranje kojekakvih ustaških derneka od kojih je najpoznatiji onaj na Bleiburškom polju.
Hrvatski kler je gotovo sav opredijeljen za fašizam, rijetki pojedinci, koji se izjašnjvaju antifašistima, su samo iznimke koje potvrđuju pravilo.
Ta, uvjetno govoreći fašistička Hrvatska, nije dosad imala svojeg lidera, bila je poprilično razjedinjena, ali danas oni su prepoznali svojeg lidera, on ih je homogenizirao i na principu "Blut und Boden" okupio oko sebe.
Poznato je da je neofašizam prisutan u svim evropskim državama, ali niti u jednoj privrženici te retrogradne ideologije nisu tako brojni kao u Hrvatskoj, pa ako u jednoj Francuskoj Le Penovi glasači ostvare na izborima 12 % u Hrvatskoj, ako uzmemo HSP, brojne pravaške strančice i desno krilo HDZ, oni polučuju najmanje dva puta toliko.
No bez obzira na sve ja mislim da je slobodarska i antifašistička Hrvatska znatno brojnija i jača i da će se to pokazati i na sutrašnjem, ne izboru predsjednika, već izjašnjavanju za ili protiv fašizma.
Zato izađimo sutra na izbore u što većem brroju i glasajmo protiv fašizma.
Naime Hrvatska se ošto podijelila na onu slobodarsku, antifašističku i onu neofašističku.
Milan Bandić je izuzetno uspješno, kao nitko prije njega, oko sebe okupio sve neofašiste (neoustaše), nacional-šoviniste i klerofašiste.
Sve ono što u Hrvatskoj antifašistički i slobodarski diše, okupilo s oko Ive Josipovića premda on takvu namjeru nije imao.
Ta oštra podijeljenost Hrvatske bila je uočljiva već za Tuđmanova života, a nakon njegove smrti antifašistička Hrvatska sve se više distancirala od Tuđmanoog naslijeđa (pokušaj uspostave nacionalsocijalističke države u srcu Evrope) i postajala sve krritičnija prema HDZ-u i njegovoj u korupciju i kriminal ogrezloj vlasti.
Opozicija se u Hrvatskoj baš i nije snalazila, što iz neznanja, što iz kukavičluka, što iz bojazni da ih se ne proglasi veleizdajnicima i protivnicima hrvatske države.
Tako je I. Račan, poslije dolaska na vlast 2000., imao šansu promijeniti puno toga, započeti obračun s pretvorbenim kriminalom, provesti reformu represivnog aparata i pravosuđa ... i uvesti nas u Evropsku uniju.
U silnom strahu od "splitskih riva" i radi neprekidne Budišine opstrukcije, napravio je jako malo, što je ponovo dovelo HDZ na vlast, kojem su se pod Sanaderovom dirigentskom palicom otvorila sva nebeska vrata nepotizna, korupcije i organiziranog kriminala, što nas je sve udaljavalo od ulaska u EU, dok se naciju uvjeravalo da je to zato jer nas u Evropi mrze, sad Briti, sad Nizozemci, sad Francuzi, sad Danci, pa onda prokleti Janezi ... A svi nas mrze samo zato što smo Hrvati i zato što ne mogu podnijeti samostalnu hrvatsku državu.
U zemlji je došlo do razbuktavanja neoustaštva, sve agresivniji i sve žešći su napadi na antifašističke temelje hrvatske države, koji nisu adekvatno suzbijani od hrvatskih vlasti, naprotiv te vlasti direktno šuruju s neoustaštvom, pa i kroz financiranje kojekakvih ustaških derneka od kojih je najpoznatiji onaj na Bleiburškom polju.
Hrvatski kler je gotovo sav opredijeljen za fašizam, rijetki pojedinci, koji se izjašnjvaju antifašistima, su samo iznimke koje potvrđuju pravilo.
Ta, uvjetno govoreći fašistička Hrvatska, nije dosad imala svojeg lidera, bila je poprilično razjedinjena, ali danas oni su prepoznali svojeg lidera, on ih je homogenizirao i na principu "Blut und Boden" okupio oko sebe.
Poznato je da je neofašizam prisutan u svim evropskim državama, ali niti u jednoj privrženici te retrogradne ideologije nisu tako brojni kao u Hrvatskoj, pa ako u jednoj Francuskoj Le Penovi glasači ostvare na izborima 12 % u Hrvatskoj, ako uzmemo HSP, brojne pravaške strančice i desno krilo HDZ, oni polučuju najmanje dva puta toliko.
No bez obzira na sve ja mislim da je slobodarska i antifašistička Hrvatska znatno brojnija i jača i da će se to pokazati i na sutrašnjem, ne izboru predsjednika, već izjašnjavanju za ili protiv fašizma.
Zato izađimo sutra na izbore u što većem brroju i glasajmo protiv fašizma.
