Alojzije Stepinac - svetac odmah!
Više puta dosad u raznim prilikama i raznim povodima pisao sam da je jadan onaj narod kome su Ante Starčević i Franjo Tuđman očevi domovine, a Alojzije Stepinac svetac.
Nekadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa je papa Pio XII 1952. u inat komunističkim vlastima, proglasio kardinalom, a onda ga je i otac poljskog zla zvanog lustracija i čovjek koji je uništio slavensko zajedništvo, Karol Woytila, kasniji papa Ivan Pavao II, 1998. proglasio blaženim, samo iz razloga fanatičnog antikomunizma, KC slavi, dodijeljujući mu i blagdan: Stepinčevo koji se slavi 10. 02..
Što reći, nakon što su pripadnici najkatoličkijeg naroda proslavili taj blagdan, noseći bedževe s natpisom "Svetac odmah", nego ih uputiti na jednog od najvećih katoličkih mislilaca na ovim prostorima, fra Marka Oršolića iz Franjevačke provincije "Bosna srebrena", koji je rekao da u "Zagrebačku katedralu ne ulazi jer se tamo između njega i Boga ispriječio Alojzije Stepinac".
Pa ako suprotstavimo djelo trotomno djelo na 1.870 stranica mons. Jurja Batelje: "Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok evanđelja ljubavi" sa Stepinčevim osobnoim dnevnikom "svjedokom" koji je na suđenju Stepinca najviše teretio, ne možemo se oteti dojmu da je opsežno djelo mons. Batelje ustvari borba za bolju Stepinčevu biografiju.
Alojzije Stepinac, koji je imenovan zagrebačkim nadbiskupom ne samo voljom hijerarhije KC nego i potvrdom kralja Aleksandra, kojemu je, a kroz to i državi, Kraljevini Jugoslaviji, Stepinac izrazio ne samo lojalnost nego položio zakletvu, dva dana nakon proglašenja tzv. NDH 12. 04. 1941. posjećuje "vojskovođu" S. Kvaternika, a već 16. 04. 1941., kršeći zakletvu danu kralju, posjećuje Pavelića i izražava mu svoju lojalnost, ali i lojalnost Crkve u Hrvata, čineći pritom djelo veleizdaje. Da je pričekao samo jedan dan, to mu se ne bi moglo staviti na dušu, jer je Kraljevina Jugoslavija 17. 04. 1941. potpisala kapitulaciju.
Stepinac se ponaša kao da ne zna kakvu je to državu Hitler uspostavio i kome ju je dao na upravljanje, kao da ne zna kakvo je zakonodavstvo te države, kao da ne zna za "rasne zakone", kao da ne zna za Budakove "tri trećine" kad su hrvatski Srbi u pitanju ...
Ne, on pastoralnim pismom obavezuje svećenstvo na suradnju s "novim vlastima", traži od vlasti npr. da Židovi samo plate oznaku (zaboga pa država je imala troškove) Davidove zvijezde na žutoj traci, ali da je ne trebaju nositi, traži i humanije postupanje prilikom transporta izopćenih (Židova, Srba, Cigana ...) prema Jasenovcu i drugim stratištima.
O da, prokazat će on, poslije saznanja da su mu ustaše ubili brata (danas se to zlodjelo pripisuje Nijemcima), Jasenovac kao ljagu na hrvatskom imenu, smetnuvši s uma da to može biti jedino ljaga na imenu ustaškog pokreta.
Alojzije Stepinac se možda baš i nije slagao s metodama, ali je svakako blagoslivljao cilj, tzv. NDH, kao da je bilo moguće odvojiti tu državu od ustaškog pokreta i ustaške strahovlade.
2. Svjetski rat završava pobjedom antifašističke koalicije, jugoslavenski partizani su jedan njen dio, a Stepinac 28. 03. 1945. piše pastoralno pismo hrvatskom kleru kojim ga poziva na otpor i nesuradnju s novim vlastima.
Znači po principu da je "svaka vlast od Boga", lojalnost i suradnja s ustašama, a kako pretpostavljene komunističke vlasti očito nisu od Boga, s njima ne treba ni surađivati.
On "zna" da su se jugoslavenski partizani borili, ne za Hrvatsku, nego za Jugoslaviju, pa su normalno njegove simpatije bile na strani Hitlera i nacizma, jer mu je Hitler podario Katoličku državu Hrvatsku kako je on uvijek tepao tzv. NDH.
Našem blaženiku ništa nisu smetale odluke ZAVNOH-a iz 1943. kojima je uspostavljena Hrvatska kao nacionalna država Hrvatskog naroda nositelja izvornog suvereniteta.
Besramno tovrljanje hrvatskih klerofašista o tome kako je "Crkva u Hrvata uvijek bila uz svoj hrvatski narod" u suprotnosti je s istinom bila onda jednako kao što je i danas.
U vremenu tzv. NDH bila je uz ustaše i fašizam, dakle one koji gotovo uopće nisu bili ukorijenjeni u hrvatskom narodu, a i danas pokazuje na strani kojeg naroda je, pa i kroz organiziranje Thompsonovih koncerata ili svrstavanjem na Bandićevu stranu u nedavnoj predizbornoj kampanji i izborima koji su se pretvorili u svojevrsni referendum u kojem je slobodarska i antifašistička Hrvatska opet odnijela više nego uvjerljivu pobjedu nad onom fašističkom.
Pa uz koji je to onda hrvatski narod Crkva u Hrvata? Uz njegov većinski, slobodarski i antifašistički dio sigurno nije, jednako kao što nije bio ni blaženi Alojzije.
U svojem opsežnom djelu navodi Batelja kako je Stepinac spasio neke Židove i druge od progona i sigurne smrti, što je vjerojatno istina, kao što je istina da Židovi to znaju, a ipak mu neće dodijeliti naslov "Pravednik među narodima" koji se dodijeljuje svakom onom za koga se zna da je spasio makar jednog Židova, ali pritom riskirajući vlastiti život. Oni znaju da je on spasio više od jednog Židova, ali znaju i to da pritom nije riskirao ništa.
Može mons. Juraj Batelja objaviti još 333 toma na milijun i 870 tisuća stranica, sve sa samim panegiricima Stepincu u čast, protiv njega će uvijek govoriti njegov osobni dnevnik, pisanje katoličkog tiska u tzv. NDH iz kojeg je jasno vidljivo nečasno ponašanje KC u cjelini radi kolaborantskog djelovanja velikog broja klerika, radi "štakorskih kanala" kojima su u sigurnost Argentine i drugih destinacija slani i najteži zločinci ...
Još živi svjedoci mogu potvrditi da su i priče o Stepinčevom mučeništvu tek priče za malu djecu, o pokušajima trovanja da ne govorim.
On nije bio maltretiran ni tokom istražnog postupka, niti tokom suđenja, niti tokom izdržavanja kazne, a o egzilu da i ne govorim ... pa po čemu je onda mučenik?
I na kraju, ako je suđenje Stepincu bio montirani politički proces, zašto onda niti KC, niti njoj presklone vlasti, nisu tražile obnovu procesa, nego se išlo na saborsku odluku o njegovom poništenju. Ta odluka ne kaže ništa o Stepinčevoj nedužnosti ili krivnji, već se radi o političkoj odluci kojom je u život pretočena politička volja tadašnje saborske većine.
A poznato je da se jedino pravomoćnom sudskom odlukom nekoga osuđuje dokaže li mu se krivnja ili kao nedužnog oslobađa krivnje.
Zato dobro razmislite o rečenici onog američkog novinara koji je kometirajući čuvenu Stepinčeevu izjavu u svojem izvještaju sa suđenja napisao da Stepinac "ne može 4 godine najprilježnije surađivati s najmonstruoznijim režimom i potom reći da mu je savjest čista".
Nekadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa je papa Pio XII 1952. u inat komunističkim vlastima, proglasio kardinalom, a onda ga je i otac poljskog zla zvanog lustracija i čovjek koji je uništio slavensko zajedništvo, Karol Woytila, kasniji papa Ivan Pavao II, 1998. proglasio blaženim, samo iz razloga fanatičnog antikomunizma, KC slavi, dodijeljujući mu i blagdan: Stepinčevo koji se slavi 10. 02..
Što reći, nakon što su pripadnici najkatoličkijeg naroda proslavili taj blagdan, noseći bedževe s natpisom "Svetac odmah", nego ih uputiti na jednog od najvećih katoličkih mislilaca na ovim prostorima, fra Marka Oršolića iz Franjevačke provincije "Bosna srebrena", koji je rekao da u "Zagrebačku katedralu ne ulazi jer se tamo između njega i Boga ispriječio Alojzije Stepinac".
Pa ako suprotstavimo djelo trotomno djelo na 1.870 stranica mons. Jurja Batelje: "Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok evanđelja ljubavi" sa Stepinčevim osobnoim dnevnikom "svjedokom" koji je na suđenju Stepinca najviše teretio, ne možemo se oteti dojmu da je opsežno djelo mons. Batelje ustvari borba za bolju Stepinčevu biografiju.
Alojzije Stepinac, koji je imenovan zagrebačkim nadbiskupom ne samo voljom hijerarhije KC nego i potvrdom kralja Aleksandra, kojemu je, a kroz to i državi, Kraljevini Jugoslaviji, Stepinac izrazio ne samo lojalnost nego položio zakletvu, dva dana nakon proglašenja tzv. NDH 12. 04. 1941. posjećuje "vojskovođu" S. Kvaternika, a već 16. 04. 1941., kršeći zakletvu danu kralju, posjećuje Pavelića i izražava mu svoju lojalnost, ali i lojalnost Crkve u Hrvata, čineći pritom djelo veleizdaje. Da je pričekao samo jedan dan, to mu se ne bi moglo staviti na dušu, jer je Kraljevina Jugoslavija 17. 04. 1941. potpisala kapitulaciju.
Stepinac se ponaša kao da ne zna kakvu je to državu Hitler uspostavio i kome ju je dao na upravljanje, kao da ne zna kakvo je zakonodavstvo te države, kao da ne zna za "rasne zakone", kao da ne zna za Budakove "tri trećine" kad su hrvatski Srbi u pitanju ...
Ne, on pastoralnim pismom obavezuje svećenstvo na suradnju s "novim vlastima", traži od vlasti npr. da Židovi samo plate oznaku (zaboga pa država je imala troškove) Davidove zvijezde na žutoj traci, ali da je ne trebaju nositi, traži i humanije postupanje prilikom transporta izopćenih (Židova, Srba, Cigana ...) prema Jasenovcu i drugim stratištima.
O da, prokazat će on, poslije saznanja da su mu ustaše ubili brata (danas se to zlodjelo pripisuje Nijemcima), Jasenovac kao ljagu na hrvatskom imenu, smetnuvši s uma da to može biti jedino ljaga na imenu ustaškog pokreta.
Alojzije Stepinac se možda baš i nije slagao s metodama, ali je svakako blagoslivljao cilj, tzv. NDH, kao da je bilo moguće odvojiti tu državu od ustaškog pokreta i ustaške strahovlade.
2. Svjetski rat završava pobjedom antifašističke koalicije, jugoslavenski partizani su jedan njen dio, a Stepinac 28. 03. 1945. piše pastoralno pismo hrvatskom kleru kojim ga poziva na otpor i nesuradnju s novim vlastima.
Znači po principu da je "svaka vlast od Boga", lojalnost i suradnja s ustašama, a kako pretpostavljene komunističke vlasti očito nisu od Boga, s njima ne treba ni surađivati.
On "zna" da su se jugoslavenski partizani borili, ne za Hrvatsku, nego za Jugoslaviju, pa su normalno njegove simpatije bile na strani Hitlera i nacizma, jer mu je Hitler podario Katoličku državu Hrvatsku kako je on uvijek tepao tzv. NDH.
Našem blaženiku ništa nisu smetale odluke ZAVNOH-a iz 1943. kojima je uspostavljena Hrvatska kao nacionalna država Hrvatskog naroda nositelja izvornog suvereniteta.
Besramno tovrljanje hrvatskih klerofašista o tome kako je "Crkva u Hrvata uvijek bila uz svoj hrvatski narod" u suprotnosti je s istinom bila onda jednako kao što je i danas.
U vremenu tzv. NDH bila je uz ustaše i fašizam, dakle one koji gotovo uopće nisu bili ukorijenjeni u hrvatskom narodu, a i danas pokazuje na strani kojeg naroda je, pa i kroz organiziranje Thompsonovih koncerata ili svrstavanjem na Bandićevu stranu u nedavnoj predizbornoj kampanji i izborima koji su se pretvorili u svojevrsni referendum u kojem je slobodarska i antifašistička Hrvatska opet odnijela više nego uvjerljivu pobjedu nad onom fašističkom.
Pa uz koji je to onda hrvatski narod Crkva u Hrvata? Uz njegov većinski, slobodarski i antifašistički dio sigurno nije, jednako kao što nije bio ni blaženi Alojzije.
U svojem opsežnom djelu navodi Batelja kako je Stepinac spasio neke Židove i druge od progona i sigurne smrti, što je vjerojatno istina, kao što je istina da Židovi to znaju, a ipak mu neće dodijeliti naslov "Pravednik među narodima" koji se dodijeljuje svakom onom za koga se zna da je spasio makar jednog Židova, ali pritom riskirajući vlastiti život. Oni znaju da je on spasio više od jednog Židova, ali znaju i to da pritom nije riskirao ništa.
Može mons. Juraj Batelja objaviti još 333 toma na milijun i 870 tisuća stranica, sve sa samim panegiricima Stepincu u čast, protiv njega će uvijek govoriti njegov osobni dnevnik, pisanje katoličkog tiska u tzv. NDH iz kojeg je jasno vidljivo nečasno ponašanje KC u cjelini radi kolaborantskog djelovanja velikog broja klerika, radi "štakorskih kanala" kojima su u sigurnost Argentine i drugih destinacija slani i najteži zločinci ...
Još živi svjedoci mogu potvrditi da su i priče o Stepinčevom mučeništvu tek priče za malu djecu, o pokušajima trovanja da ne govorim.
On nije bio maltretiran ni tokom istražnog postupka, niti tokom suđenja, niti tokom izdržavanja kazne, a o egzilu da i ne govorim ... pa po čemu je onda mučenik?
I na kraju, ako je suđenje Stepincu bio montirani politički proces, zašto onda niti KC, niti njoj presklone vlasti, nisu tražile obnovu procesa, nego se išlo na saborsku odluku o njegovom poništenju. Ta odluka ne kaže ništa o Stepinčevoj nedužnosti ili krivnji, već se radi o političkoj odluci kojom je u život pretočena politička volja tadašnje saborske većine.
A poznato je da se jedino pravomoćnom sudskom odlukom nekoga osuđuje dokaže li mu se krivnja ili kao nedužnog oslobađa krivnje.
Zato dobro razmislite o rečenici onog američkog novinara koji je kometirajući čuvenu Stepinčeevu izjavu u svojem izvještaju sa suđenja napisao da Stepinac "ne može 4 godine najprilježnije surađivati s najmonstruoznijim režimom i potom reći da mu je savjest čista".
