Povodom "kape partizanke, simbola mira i ljubavi"
Hrvatski fašisti, uz snažnu potporu klerofašista, misle da dolazi njihovo vrijeme, premda ja osobno mislim da je sve vrijeme od Tuđmanovih podvala hrvatskom narodu njihovo vrijeme.
Hrvatske službene vlasti, punih ustiju prigodničarskog antifašizma, ne čine praktički ništa na planu afirmacije tog civilizacijskog dostignuća i svjetonazornog principa.
Naprotiv sve se vrijeme i sve to više toleriraju netolerantni, pokušava se s njima uspostavljati nekakav dijalog, kao da je s tim sojem koji javno veliča zločin ikakav dijalog moguć.
Fašizam se suzbija doslovno svim sredstvima s njime se ne pregovara niti ga se pokušava popraviti, fašizam se ruši.
I dok se u svim zemljama antifašističke koalicije njeguje kult antifašizma i suzbija fašizam, u hrvatskoj fašizam jača.
Pogledajte si samo antifašističke manifestacije u kolijevci fašizma, Italiji, koje su svake godine sve masovnije i na kojima se iskazuje sva počast talijanskim partizanima, pa to usporedite s "komemoracijama" na Bleiburškom polju, kod Jazovke, Macelja, koncertima "istine" ... zapravo manifestacijama ustaštva, te hrvatske inačice fašizma.
Pokušajte u jednoj Francuskoj borce Pokreta otpora proglasiti zločincima, zato što su krajem i neposredno poslije rata izvan pravnog sustava smrću kažnjavali kolaboracioniste, veleizdajnike, koji su se stavili u službu okupatora, pa da vidite što ćete doživjeti.
Pokušajte u jednoj Nizozemskoj, Norveškoj, Blegiji ... veličati kvislinge i fašizam, doživjet ćete osudu na otvorenoj sceni.
Ali u Hrvatskoj su upravo kvislinzi, sluge okupatora, najveći domoljubi i borci za nacionalne interese, jer se nacionalni interesi valjda najbolje štite kad se pod moćnim štitom okupatora "štiti" narod i "državu", a ta država bila je zapravo okupirani terititorij, demarkacionom linijom podijeljen na njemačku i talijansku zonu, zatiranjem drugih i drugačijih.
Jedino u Hrvatskoj se antifašističke borce na sav glas anatemizira, antiafašizam se proglašava zločinom, a borba protiv okupatora nasrtajem na "mladu hrvatsku državu".
Pa se takvim proglašava i općenarodni ustanak u Srbu 27. 07. 1941., podignut na temeljima proglasa o osnivanju Sisačkog odreda, negirajući pritom da se narod digao pokušavajući zaštiti goli život.
Dakle ustali su protiv fašizma.
Jest među tim narodom bilo je i četnika, jednako kao što je bilo i komunista, ali ni jedni ni drugi nisu bili organizatori, oragnizatori su bili viđenji ljudi toga kraja.
Ustanici su kasnije prihvatili Tita i vodstvo KPJ.
I sad se predsjednika države, na proslavi 69. godišnjice ustanka u Srbu i otkrivanja spomenika, kojeg su hrvatski fašisti uništili, proziva i proklinje zato što je "kapu partizanku" pod kojom su se pojavili neki sudionici NOB-e, progalsio "simbolom mira i ljubavi", a antifšizam, ugrađen u Ustav RH, najvećom vrijednošću modernog svijeta.
Da, predsjednik je itekako u pravu, jer su partizani vodili rat nudeći bratstvo i jedintvo među ljudim i narodima, nasuprot mržnje i smrti koje su nudili fašisti.
Međutim upravo bratstvo i jedinstvo je za hrvatske fašiste odiozna kategorija, na koju nasrću svim snagam, jedanko kao i njihovi predecesori i učitelji, ustaše.
Međutim za te nasrtaje na sebe kriv je i predsjednik, ne radi "doprinosa žrtve", već radi krive procjene zla protiv kojeg se valja boriti, jer je njegov posjet Bleiburškom polju i polaganje vijenca za "nevine žrtve", na mjestu na kojem nikakvih žrtava pa ni nevinih nije bilo, jednako kao i onaj predsjednice Vlade, protumačen kao svojevrsna afirmacija ustaštva, pa se sada na mjestima na kojima se obilježavaju datumi značajni za antifašističku borbu organiziraju ustaški kontraskupovi, koji kroz tobožnje iskazivanjee domoljublja predstavljaju najgoru manifestaciju promocije fašizma.
To su skupovi na kojima se antifašizam proglašava zločinom i izražava mržnja i netolerancija prema drugim i drugačijima, nisu meta samo Srbi, vidimo iz nekih istupa da je i antisemitizam ponovo in u RH.
A hrvatske službene vlasti ne čine ništa da se suzbijanju fašizma i tvorno pristupi, jer krizne situacije u gospodarstvu pa onda i društvu uopće upravo pogoduju rastu fašističkih tendencija.
Na osnovu najnovijih "manifestacija" zaključujem da je fašizam krenuo u ofanzivu i prestao biti samo revijalnom pojavom na "koncertima istine" i "komemoracijama".
Zato mislim da je krajnji čas da se fašizam počne i tvorno suzbijati i da se prestane biti tolerantan prema netolerantnima, jer promocija fašizma nije demokratsko pravo na drugačije mišljenje.
Ne mogu se protivnici svakog prava i svake demokracije pozivati na ni na kakva demokratska prava.
Hrvatske službene vlasti, punih ustiju prigodničarskog antifašizma, ne čine praktički ništa na planu afirmacije tog civilizacijskog dostignuća i svjetonazornog principa.
Naprotiv sve se vrijeme i sve to više toleriraju netolerantni, pokušava se s njima uspostavljati nekakav dijalog, kao da je s tim sojem koji javno veliča zločin ikakav dijalog moguć.
Fašizam se suzbija doslovno svim sredstvima s njime se ne pregovara niti ga se pokušava popraviti, fašizam se ruši.
I dok se u svim zemljama antifašističke koalicije njeguje kult antifašizma i suzbija fašizam, u hrvatskoj fašizam jača.
Pogledajte si samo antifašističke manifestacije u kolijevci fašizma, Italiji, koje su svake godine sve masovnije i na kojima se iskazuje sva počast talijanskim partizanima, pa to usporedite s "komemoracijama" na Bleiburškom polju, kod Jazovke, Macelja, koncertima "istine" ... zapravo manifestacijama ustaštva, te hrvatske inačice fašizma.
Pokušajte u jednoj Francuskoj borce Pokreta otpora proglasiti zločincima, zato što su krajem i neposredno poslije rata izvan pravnog sustava smrću kažnjavali kolaboracioniste, veleizdajnike, koji su se stavili u službu okupatora, pa da vidite što ćete doživjeti.
Pokušajte u jednoj Nizozemskoj, Norveškoj, Blegiji ... veličati kvislinge i fašizam, doživjet ćete osudu na otvorenoj sceni.
Ali u Hrvatskoj su upravo kvislinzi, sluge okupatora, najveći domoljubi i borci za nacionalne interese, jer se nacionalni interesi valjda najbolje štite kad se pod moćnim štitom okupatora "štiti" narod i "državu", a ta država bila je zapravo okupirani terititorij, demarkacionom linijom podijeljen na njemačku i talijansku zonu, zatiranjem drugih i drugačijih.
Jedino u Hrvatskoj se antifašističke borce na sav glas anatemizira, antiafašizam se proglašava zločinom, a borba protiv okupatora nasrtajem na "mladu hrvatsku državu".
Pa se takvim proglašava i općenarodni ustanak u Srbu 27. 07. 1941., podignut na temeljima proglasa o osnivanju Sisačkog odreda, negirajući pritom da se narod digao pokušavajući zaštiti goli život.
Dakle ustali su protiv fašizma.
Jest među tim narodom bilo je i četnika, jednako kao što je bilo i komunista, ali ni jedni ni drugi nisu bili organizatori, oragnizatori su bili viđenji ljudi toga kraja.
Ustanici su kasnije prihvatili Tita i vodstvo KPJ.
I sad se predsjednika države, na proslavi 69. godišnjice ustanka u Srbu i otkrivanja spomenika, kojeg su hrvatski fašisti uništili, proziva i proklinje zato što je "kapu partizanku" pod kojom su se pojavili neki sudionici NOB-e, progalsio "simbolom mira i ljubavi", a antifšizam, ugrađen u Ustav RH, najvećom vrijednošću modernog svijeta.
Da, predsjednik je itekako u pravu, jer su partizani vodili rat nudeći bratstvo i jedintvo među ljudim i narodima, nasuprot mržnje i smrti koje su nudili fašisti.
Međutim upravo bratstvo i jedinstvo je za hrvatske fašiste odiozna kategorija, na koju nasrću svim snagam, jedanko kao i njihovi predecesori i učitelji, ustaše.
Međutim za te nasrtaje na sebe kriv je i predsjednik, ne radi "doprinosa žrtve", već radi krive procjene zla protiv kojeg se valja boriti, jer je njegov posjet Bleiburškom polju i polaganje vijenca za "nevine žrtve", na mjestu na kojem nikakvih žrtava pa ni nevinih nije bilo, jednako kao i onaj predsjednice Vlade, protumačen kao svojevrsna afirmacija ustaštva, pa se sada na mjestima na kojima se obilježavaju datumi značajni za antifašističku borbu organiziraju ustaški kontraskupovi, koji kroz tobožnje iskazivanjee domoljublja predstavljaju najgoru manifestaciju promocije fašizma.
To su skupovi na kojima se antifašizam proglašava zločinom i izražava mržnja i netolerancija prema drugim i drugačijima, nisu meta samo Srbi, vidimo iz nekih istupa da je i antisemitizam ponovo in u RH.
A hrvatske službene vlasti ne čine ništa da se suzbijanju fašizma i tvorno pristupi, jer krizne situacije u gospodarstvu pa onda i društvu uopće upravo pogoduju rastu fašističkih tendencija.
Na osnovu najnovijih "manifestacija" zaključujem da je fašizam krenuo u ofanzivu i prestao biti samo revijalnom pojavom na "koncertima istine" i "komemoracijama".
Zato mislim da je krajnji čas da se fašizam počne i tvorno suzbijati i da se prestane biti tolerantan prema netolerantnima, jer promocija fašizma nije demokratsko pravo na drugačije mišljenje.
Ne mogu se protivnici svakog prava i svake demokracije pozivati na ni na kakva demokratska prava.
