Tko sije vjetar, žanje oluju
Najavljuju se prosvjedi ekstremne desnice s namjerom izazivanja incidenata povodom proslave Dana ustanka u Srbu 27. 07., prvi puta poslije dvadeset godina, a ne usudim se ni pomisliti što će se događati na proslavi Dana domovinske zahvalnosti 05 08. u Čavoglavama.
Ovu najavu smatran direktnom posljedicom vjetra je koji naduo ustaška jedra poslije posjete Jadranke Kosor i Ive Josipovića Bleiburškom polju.
Rječju bilo je to sijanje vjetra.
Štetno i posve nepotrebno.
Pisao sam o čudnom odnosu hrvatskih službenih vlasti, odnosno najviših predstavnika tih vlasti, prema ustaškom mitu pod zbirnim imenom "Bleiburg".
Obrazlagao sam i to zašto je štetno očijukanje predstavnika službenih hrvatskih vlasti s ustaškom nomenklaturom, a pogotovo onima iz PBV.
Upozoravao sam na političku štetu koju Hrvatska može imati radi "hodočašća" hrvatskih dužnosnika na Bleiburško polje, a ništa manju štetu ne prouzrokuje saborsko pokroviteljstvo, ne komemoracije, nego ustaškog derneka na Bleiburškom polju 15. 05. svake godine.
Koje posljedice ta "hodočašća" hrvatskih dužnosnika imaju ili mogu imati na domaćem planu?
Koje na međunarodnom planu?
To kao da hrvatske dužnosnike ne smeta ili ih ta problematika uopće ne zanima.
I dok se ja Jadranki Kosor i ne čudim toliko, kad je nakon zaklinjanja u antifašizam na proslavi Dana pobjede nad fašizmom 09. 05. 2010. u "Lisinskom", već sutradan požurila put Bleiburškog polja, odati počast "žrtvama antifašizma", prvenstveno radi umirivanja duhova svoje stranačke ekstremne desnice, čudim se Ivi Josipoviću čije bi antifašističko uvjerenje trebalo biti neupitno, pa taj posjet pripisujem ili neposobnosti predsjednikovih savjetnika za pitanja unutarnje politike ili krivoj političkoj procjeni samog Josipovića.
Naime ustaška strana u Hrvatskoj posjete visokih hrvatskih dužnosnika Bleiburškom polju doživljava kao afirmaciju ustaštva u nadi vlastitog priznanja a u cilju uspostave partnerskog ili bar konkurentskog odnosa s drugim opcijama na hrvatskoj poilitičkoj sceni, na tragu realizacije Luburićeve ideje pomirbe Hrvata (ustaša i partizana, odnosno njihove djece), a ustvari legitimiranja ustaštva i njegovog "puzanja" prema vlasti u Hrvatskoj.
Sve češće se čuju priče o pomirbi i jedinstvu hrvatskog naroda, jer nas "jedino nejedinstvo unazađuje", a cilj je skinuti odijum s ustaštva i pokušati ga afirmirati u redovima hrvatskog naroda.
Nisam još dosad čuo da se itko od onih, koji najglasnije zastupaju pomirbu, odrekao ustaške fašističke ideologije ili se od ustaštva distancirao, naprotiv i dalje se radi o demonizaciji antifašističkog pokreta i divinizaciji ustaštva kao izraza tobožnje autohtone borbe za hrvatsku državu.
Direktna posljedica posjete Jadranke Kosor Bleiburškom polju je divljanje aktivista HČSP u Kumrovcu prilikom obilježavanja Titovog rođendana, prvi puta u dvadeset godina, jednako kao i najintenzivnije iskazivanje ustaških sklonosti na "Koncertu istine" u Splitu, dok se poslije Josipovićeve posjete nikad nije živopisnije "slavio" Dan antifašističke borbe kod Jazovke, sad se više uopće nisu skrivali ustaški "atributi".
Na istom tragu su i ne samo verbalni nasrtaji na turiste iz Srbije na plažama na jadranu.
Iz bijelog svijeta odmah kreću priče o tome kako se Hrvati ne odriču fašizma i zločina tzv. NDH, RH se pokušava prikazati kao pravnu sljednicu tzv. NDH, traži se da se RH ispriča za zločine počinjene u tzv. NDH, a aktualiziraju se i zahtjevi RH za odštetu žrtvama ustaškog režima.
Na prvi pogled se čini da ideja pomirbe nije ništa negativno, ali to je samo na prvi pogled, jer sama ideja u sebi zapravo sadrži amnestiranje ustaškog režima od zločina kolaborcije kao svih drugih zločina koje su ustaše počinili tokom 2. Svjetskog rata.
Zato je nedopustivo svako naslikavanje hrvatskih dužnosnika na Bleiburškom polju i odavanja počasti "nevinim žrtvama", jer to uvijek znači davanje legitimiteta ustašama, odnosno podgrijavanje ustaškog mita pod zbirnim imenom "Bleiburg" i njihovih težnji za osvajanje vlasti u RH.
Na samom Bleiburškom polju se nije dogodio nikakav zločin već su samo razoružani ostaci odmetnutih kvislinških vojski i to 7 dana nakon završetka 2. Svjetskog rata.
A u RH su se tokom 65 godina i bez ustaške pomirbe pomirili svi Hrvati koji su se mislili pomiriti, a to su oni kojima je na srcu bio i hrvatski narod i država, a one koji se nisu pomirili, ni Bog pomiriti ne može.
I ne treba.
