Nesposobnost i neznanje managera
Pišući dosad o hrvatskim gospodarstvenicima, a pretežito skorojevićima, novobogatašima, na osnovu njihovog rada i ponašanja, nisam nalazio jedne jedine pohvalne riječi za taj soj, bilo kao vlasnika poduzeća i managera u njima, jer najveći broj ih je na mjestima vodećih ljudi u upravama vlastitih tvrtki.
A evo sad se i konzultatntska kuća "Roland Berger", prema pisanju tiska, upustila u analizu rada i ponašanja hrvatskih managera u uvjetimma recesije i na poslovima restrukturiranja tvrtki u smislu njihovog osposobljavanja za izlazak iz recesije i nastavak uspješnog poslovanja, zaključujući generalno da se:
"hrvatski manageri teško nose s krizom, a izlazak iz recesije, umjesto u osvajanju novih tržišta, i dalje vide samo u otpuštanjima radnika i rezanju plaća."
Naime, analizirajući pedesetak gospodarskih subjekata u RH "Roland Berger" je zaključio da je "naš prosječan menadžer oskudnog znanja, ima nedovoljne kontakte u svijetu i teško se snalazi u složenim situacijama".
Radi nedovljne širine, neposjedovanja specifičnihh znanja, pa i opće neobrazovanosti, oni nemju mogućnosti cjelovitog sagledavanja problema recesije, iz čega proizlazi da najveći broj hrvatskih skorojevića i managera njihovih tvrtki misli da tvrtku mogu izvući jedino rezanjem troškova cijene rada, odnosno rezanjem troškova zaposlenih.
U što se ubrajaju i otpuštanja radnika.
Istinaibog neselektivna a i nedovoljno radikalna.
Uspoređujući ponašanje hrvatskih gospodarskih subjekata s onima u Evropi vidljivo je da su i evropske kompanije pribjegavale smanjivanju broja zaposlenih.
I tu gotovo završava sva sličnost u ponašanju u cilju izlaska kompanija iz recesije, jer su hrvatski skorojevići najčešće pribjegavali smanjenju plaća i drugih prava zaposlenih, što vodi u nezadovoljstvo i demotiviranje radnika.
A otpuštanja s posla ih čeka i u periodu koji je pred nama, pa je trebalo ugledati se u evropske kompanije i ponašati se prema njihovom obrascu, jer one imaju uprave koje znaju svoj posao.
Nedovoljno znanje i nedostatak vizije kod hrvatskih skorojevića onemogućava pravodobno donošenje kvalitetnih odluka, pogotovo u sferi investicija i osvajanja novih tržišta.
Poznato je naime da i kvalitetni investicijski elaborati predstavljaju samo oko 50 % podloge za donošnje odluke o njenoj realizaciji, dok ostalo ovisi o intuiciji onih koji odluku donose.
A kakvu odluku može donijeti nedoučeni čovjek ili možda onaj koga su "osposobljavali" razno-razni tipurići i slični svatovi, opskrbljujući ih diplomama, ne dajući im znanje, jer ga ni sami nemaju.
Zato se i dalje izlaz traži isključivo u rezanju troškova, a izlaz iz recesije je jedino moguć uz rast svih parametara poslovanja, rezanje troškova je tek pomoćna mjera, koja sama sigurno ne može kompaniju izvući iz poteškoća.
Ogroman problem, tako karakterističan za Hrvatsku i je i opća nelikvidnost, pouzrokovana dijelom radi ponašanja javnih poduzeća ali i opće države u nepodmirivanju svojih obaveza prema dobavljačiima, ali i nebriga oko likvidnosati i naplatee potraživanja u vlastitim tvrtkama, kao i u principu "neplaćanja računa" zato "jer ni drugi ne plaćaju", kojim se vodi nemali broj hrvatskih managera.
A upravo planiranje likvidnosti i naplata potraživanja su prvoklasni zadaci managera u evropskim kompanijama.
Radi nesposobne Vlade ali i radi nesposobnih managera, dok svijet pomalo izlazi iz recesije, Hrvatska dno krize još nije dotaknula. Kod nas se i dalje očekuje rast nezaposlenosti, pad prodaje, pad osobne potrošnje, a skladno tome i pad investicijeskih aktivnosti.
Za problem nelikvidnosti kao da nema rješenja. Neizdavanje računa javnim poduzećima za isporučenu robu ili obavljene usluge, nije pokazatelj da javna poduzeća podmiruju svoje obaveze kako nas to laže ministar gospodarstva.
Esad Čolaković, glavni manager HUN Croma, institucije najpoznatije po proglašavanju za managere godine onih, koji koju godinu iza toga kako su ponijeli tu laskavu titulu, redom postaju predmetom zanimanja istražnih organa i organa gonjenja, slaže se da su hrvatski manageri uglavnom nedorasli poslu, a pogotovo u krizna vremena.
Gospodarski subjekti u svijetu, čiji manageri izlaz ne traže u smanjenju prava zaposlenih i otpuštanjima radnika, već u osvajanju novih tržišta, postižu da njihove kompanije, a onda i države, brže izlaze iz recesije
I na kraju, Vladimir Preveden, direktor zagrebačkog ureda "Roland Bergera" zaključuje istraživanje porukom hravtskim managerima:
"Restrukturiranje ne znači otpuštanje, to nije pravi put. Hrvatske tvrtke moraju izaći na strana tržišta, ali ne u BiH i Srbiju, nego na tržišta Rumunjske, Turske, Ukrajine, Rusije i srednje Azije".
Možda N. Vidošević ipak vidi malo dalje, bilo bi mi drago da je na tom tragu i osnivanje ureda HGK u Afganistanu.
A evo sad se i konzultatntska kuća "Roland Berger", prema pisanju tiska, upustila u analizu rada i ponašanja hrvatskih managera u uvjetimma recesije i na poslovima restrukturiranja tvrtki u smislu njihovog osposobljavanja za izlazak iz recesije i nastavak uspješnog poslovanja, zaključujući generalno da se:
"hrvatski manageri teško nose s krizom, a izlazak iz recesije, umjesto u osvajanju novih tržišta, i dalje vide samo u otpuštanjima radnika i rezanju plaća."
Naime, analizirajući pedesetak gospodarskih subjekata u RH "Roland Berger" je zaključio da je "naš prosječan menadžer oskudnog znanja, ima nedovoljne kontakte u svijetu i teško se snalazi u složenim situacijama".
Radi nedovljne širine, neposjedovanja specifičnihh znanja, pa i opće neobrazovanosti, oni nemju mogućnosti cjelovitog sagledavanja problema recesije, iz čega proizlazi da najveći broj hrvatskih skorojevića i managera njihovih tvrtki misli da tvrtku mogu izvući jedino rezanjem troškova cijene rada, odnosno rezanjem troškova zaposlenih.
U što se ubrajaju i otpuštanja radnika.
Istinaibog neselektivna a i nedovoljno radikalna.
Uspoređujući ponašanje hrvatskih gospodarskih subjekata s onima u Evropi vidljivo je da su i evropske kompanije pribjegavale smanjivanju broja zaposlenih.
I tu gotovo završava sva sličnost u ponašanju u cilju izlaska kompanija iz recesije, jer su hrvatski skorojevići najčešće pribjegavali smanjenju plaća i drugih prava zaposlenih, što vodi u nezadovoljstvo i demotiviranje radnika.
A otpuštanja s posla ih čeka i u periodu koji je pred nama, pa je trebalo ugledati se u evropske kompanije i ponašati se prema njihovom obrascu, jer one imaju uprave koje znaju svoj posao.
Nedovoljno znanje i nedostatak vizije kod hrvatskih skorojevića onemogućava pravodobno donošenje kvalitetnih odluka, pogotovo u sferi investicija i osvajanja novih tržišta.
Poznato je naime da i kvalitetni investicijski elaborati predstavljaju samo oko 50 % podloge za donošnje odluke o njenoj realizaciji, dok ostalo ovisi o intuiciji onih koji odluku donose.
A kakvu odluku može donijeti nedoučeni čovjek ili možda onaj koga su "osposobljavali" razno-razni tipurići i slični svatovi, opskrbljujući ih diplomama, ne dajući im znanje, jer ga ni sami nemaju.
Zato se i dalje izlaz traži isključivo u rezanju troškova, a izlaz iz recesije je jedino moguć uz rast svih parametara poslovanja, rezanje troškova je tek pomoćna mjera, koja sama sigurno ne može kompaniju izvući iz poteškoća.
Ogroman problem, tako karakterističan za Hrvatsku i je i opća nelikvidnost, pouzrokovana dijelom radi ponašanja javnih poduzeća ali i opće države u nepodmirivanju svojih obaveza prema dobavljačiima, ali i nebriga oko likvidnosati i naplatee potraživanja u vlastitim tvrtkama, kao i u principu "neplaćanja računa" zato "jer ni drugi ne plaćaju", kojim se vodi nemali broj hrvatskih managera.
A upravo planiranje likvidnosti i naplata potraživanja su prvoklasni zadaci managera u evropskim kompanijama.
Radi nesposobne Vlade ali i radi nesposobnih managera, dok svijet pomalo izlazi iz recesije, Hrvatska dno krize još nije dotaknula. Kod nas se i dalje očekuje rast nezaposlenosti, pad prodaje, pad osobne potrošnje, a skladno tome i pad investicijeskih aktivnosti.
Za problem nelikvidnosti kao da nema rješenja. Neizdavanje računa javnim poduzećima za isporučenu robu ili obavljene usluge, nije pokazatelj da javna poduzeća podmiruju svoje obaveze kako nas to laže ministar gospodarstva.
Esad Čolaković, glavni manager HUN Croma, institucije najpoznatije po proglašavanju za managere godine onih, koji koju godinu iza toga kako su ponijeli tu laskavu titulu, redom postaju predmetom zanimanja istražnih organa i organa gonjenja, slaže se da su hrvatski manageri uglavnom nedorasli poslu, a pogotovo u krizna vremena.
Gospodarski subjekti u svijetu, čiji manageri izlaz ne traže u smanjenju prava zaposlenih i otpuštanjima radnika, već u osvajanju novih tržišta, postižu da njihove kompanije, a onda i države, brže izlaze iz recesije
I na kraju, Vladimir Preveden, direktor zagrebačkog ureda "Roland Bergera" zaključuje istraživanje porukom hravtskim managerima:
"Restrukturiranje ne znači otpuštanje, to nije pravi put. Hrvatske tvrtke moraju izaći na strana tržišta, ali ne u BiH i Srbiju, nego na tržišta Rumunjske, Turske, Ukrajine, Rusije i srednje Azije".
Možda N. Vidošević ipak vidi malo dalje, bilo bi mi drago da je na tom tragu i osnivanje ureda HGK u Afganistanu.
