Izuzetno opasna ideja ...
... pomirbe ustaša i partizana, djece ustaša i partizana, unuka ustaša i partizana ...
Po završetku 2. Svjetskog rata u Jugoslaviji stanje nije idilično jer su i nakon sveopćeg poraza ostali brojni džepovi otpora, posebno četničkih odreda u Srbiji i ustaša-križarau Hrvatskoj.
Tako da je zadnji četnički otpor slomljen 1949., a zadnja križarska banda likivdirana tek 1953.
Izbjegle ustaške glavešine, koje su se uz pomoć KC i "štakorskih kanala", obilno "podmazivanih" zlatom iz trezora NBH, skrasile su se u zemljama nesklonim Jugoslaviji uglavnom pod lažnim imenima smišljajući načine kako se ponovo vratiti u zemlju i na vlast, koja im se silno omilila.
Velike nade polagane su upravo u oružane skupine križara, koje su trebale predstavljati jezgre otpora koji bi prerastao u općenarodni ustanak Hrvata, koji bi nakon uspješnog završetka ponovo doveo ustaše na vlast.
Međutim vrijeme prolazi, a križarske bande padaju jedna za drugom i na kraju potpuno nestaju, čime prestaje i svaki oružani otpor, a gase se i svi snovi o nekakvom općenarodnom ustanku u Hrvatskoj i povratku ustaša na vlast.
Narod u velikoj većini, usprkos početnoj represiji državnog aparata uzrokovanoj velikim dijelom i djelovanjem križarskih bandi, razaznaje komunističke vlasti kao puno prihvatljivije od ustaških, pa razloga i uvjeta za ustanak jednostavno nije bilo.
Ustaška emigracija ne miruje, posjeduje vlastito izdavaštvo i tiskovinama širi laži među hrvatskim iseljništvom o stanju u Jugoslaviji i "ropskom" položaju hrvatskog naroda u njoj, unoseći dosta uspješno razdor i nemir u hrvatski iseljeničku korpus.
Reklo bi se da čak postižu neki uspjeh, ali im udarac zadaje vodstvo najveće i najorganiziranije hrvatske zajednice u iseljeništvu, "Hrvatske bratske zajednice", koje zaključuje da se ratom pokidane veze sa "starim krajem" ne mogu obnoviti i razvijati u uvjetima nepriznavanja jugoslavenske realnosti. Zato John Badovinac, predsjednik HBZ, uspostavlja kontakte s vlastima SRH, a kasnije dolazi i do samog Tita, uspostavivši nikad plodniju suradnju HBZ i Hrvata u Hrvatskoj.
Njegovim stopama nastavlja i njegov nasljednik na mjestu predsjednika HBZ, Bernard Luketić, koji se čak i sprijateljio s Titom, a došao mu je i na pokop.
Što na Johna Badovinca, što na Bernarda Luketića, ustaše su izveli petnaestak na sreću neuspješnih atentata iz kojih su ova dvojica izlazili ili neozlijeđeni ili tek s lakšim ozljedama.
Nije naodmet reći da je HBZ i "hrvatskog Georgea Washingtona" vrlo mlako primila. Njih "čovjek s poslanjem" nije impresionirao.
Ustaške glavešine, pšosebno Pavelić i Luburić, su izuzetno aktivni i održavaju vezu, doduše ne bez razmirica.
Kao posljedicu razmimoilaženja s Pavelićem možemo smatrati Luburićevo osnivanje vlastite organizacije, HNO, Hrvatskog narodnog odpora.
U lipnju 1956. Pavelić osniva Hrvatski oslobodilački pokret, HOP, uspijevajući u tu orgnizaciju privući i neke predstavnike desnog krila HSS-a.
Zanimljivo je da jugoslavenske vlasti, odnosno SDS, suprotno očekivanjima zapravo vrlo mlitavo obračunavaju s ekstremnom ustaškom emigracijom, uglavnom se infiltrirajući u njihov redove izazivajući svađe i razdore, koji nerijetko završavaju međusobnim obračunima sa smrtnim posljedicama, tako da tek početkom 1957. izvode atentat na Pavelića, premda su duže vrijeme znali gdje se krije.
Od američkih vlasti su više reda radi tražili izručenje A. Artukovića, moleći Boga da ga ovi ne izruče itd. itd.
O Luburiću kao da nisu vodili računa sve dok nije lansirao svoju ideju pomirbe, a ta ideja bila je glavna točka prijepora između njega i Pavelića, jer dok je Pavečlić ustrajavao na rigidnom i nepopustljivom odnosu prema "šumskim banditima", Luburić zagovara pomirbu svih Hrvata, ustaša i partizana i njihovih sinova.
Naravno pomirba je na platformi zajedničke borbe protiv Jugoslavije.
Ta ideja aktivira sve alarme u SDS-u, shvaća je se izuzetno ozbiljno i kao zapravo jedinu ozbiljnu prijetnju kojom je ekstrema ustaška emigracija zaprijetila ustavno-pravnom poretku SFRJ.
Osobno mislim da je ta ideja zapravo izazvala dodatno pojačano zanimanje SDS za Luburića i pridonijela odluci za njegovu likvidaciju.
Što je to tako opasno u toj ideji pomirbe?
Prvo i osnovno, njenim prihvaćanjem reafirmiralo bi se ustaštvo i na stanovit način amnestiralo od odgovornosti za stravične zločine koje su ustaše počinili za vrijeme rata.
Drugo, na osnovu vješte propagande, kojom je prikazivana "zlehuda sudbina hrvatskog naroda i njegove države" u SFRJ, dobila bi se masa nezadovoljnih Hrvata čije bi se nezadovoljstvo sustavno usmjeravalo protiv SFRJ.
Treće, ostvarenjem te ideje anulirali bi se rezultati borbe protiv fašizma.
Na unutarhrvatskom planu realizacija te ideje ponovo bi uvela kulturu mržnje prema drugima i drugačijima, pronalazeći u drugima krivicu za vlastite neuspjehee i propuste.
Ideju je djelomično ostvario Franjo Tuđman a svu njenu pogubnost vidimo i danas, što je najbolja potvrda da je uznemoirenost jugoslavenskih vlasti bila više nego opravdana.
A samo pomirenje?
Pa normalni ljudi su se odavno pomirili, samo to nisu učinili na osnovu mržnje prema bilo kome, a one koji se nisu uspjeli pomiriti, pomirit će se kad nas oslobode svoje prisutnosti.
Za pomirenje moje supruge i mene čiji, su očevi u ratu bili na suprotnim stranama, nije trebala ideja zasnovana na mržnji prema drugima niti prema državi, a ni naši očevi nisu imali nikakvog problema, naprotiv, izuzetno dobro su se slagali.
Po završetku 2. Svjetskog rata u Jugoslaviji stanje nije idilično jer su i nakon sveopćeg poraza ostali brojni džepovi otpora, posebno četničkih odreda u Srbiji i ustaša-križarau Hrvatskoj.
Tako da je zadnji četnički otpor slomljen 1949., a zadnja križarska banda likivdirana tek 1953.
Izbjegle ustaške glavešine, koje su se uz pomoć KC i "štakorskih kanala", obilno "podmazivanih" zlatom iz trezora NBH, skrasile su se u zemljama nesklonim Jugoslaviji uglavnom pod lažnim imenima smišljajući načine kako se ponovo vratiti u zemlju i na vlast, koja im se silno omilila.
Velike nade polagane su upravo u oružane skupine križara, koje su trebale predstavljati jezgre otpora koji bi prerastao u općenarodni ustanak Hrvata, koji bi nakon uspješnog završetka ponovo doveo ustaše na vlast.
Međutim vrijeme prolazi, a križarske bande padaju jedna za drugom i na kraju potpuno nestaju, čime prestaje i svaki oružani otpor, a gase se i svi snovi o nekakvom općenarodnom ustanku u Hrvatskoj i povratku ustaša na vlast.
Narod u velikoj većini, usprkos početnoj represiji državnog aparata uzrokovanoj velikim dijelom i djelovanjem križarskih bandi, razaznaje komunističke vlasti kao puno prihvatljivije od ustaških, pa razloga i uvjeta za ustanak jednostavno nije bilo.
Ustaška emigracija ne miruje, posjeduje vlastito izdavaštvo i tiskovinama širi laži među hrvatskim iseljništvom o stanju u Jugoslaviji i "ropskom" položaju hrvatskog naroda u njoj, unoseći dosta uspješno razdor i nemir u hrvatski iseljeničku korpus.
Reklo bi se da čak postižu neki uspjeh, ali im udarac zadaje vodstvo najveće i najorganiziranije hrvatske zajednice u iseljeništvu, "Hrvatske bratske zajednice", koje zaključuje da se ratom pokidane veze sa "starim krajem" ne mogu obnoviti i razvijati u uvjetima nepriznavanja jugoslavenske realnosti. Zato John Badovinac, predsjednik HBZ, uspostavlja kontakte s vlastima SRH, a kasnije dolazi i do samog Tita, uspostavivši nikad plodniju suradnju HBZ i Hrvata u Hrvatskoj.
Njegovim stopama nastavlja i njegov nasljednik na mjestu predsjednika HBZ, Bernard Luketić, koji se čak i sprijateljio s Titom, a došao mu je i na pokop.
Što na Johna Badovinca, što na Bernarda Luketića, ustaše su izveli petnaestak na sreću neuspješnih atentata iz kojih su ova dvojica izlazili ili neozlijeđeni ili tek s lakšim ozljedama.
Nije naodmet reći da je HBZ i "hrvatskog Georgea Washingtona" vrlo mlako primila. Njih "čovjek s poslanjem" nije impresionirao.
Ustaške glavešine, pšosebno Pavelić i Luburić, su izuzetno aktivni i održavaju vezu, doduše ne bez razmirica.
Kao posljedicu razmimoilaženja s Pavelićem možemo smatrati Luburićevo osnivanje vlastite organizacije, HNO, Hrvatskog narodnog odpora.
U lipnju 1956. Pavelić osniva Hrvatski oslobodilački pokret, HOP, uspijevajući u tu orgnizaciju privući i neke predstavnike desnog krila HSS-a.
Zanimljivo je da jugoslavenske vlasti, odnosno SDS, suprotno očekivanjima zapravo vrlo mlitavo obračunavaju s ekstremnom ustaškom emigracijom, uglavnom se infiltrirajući u njihov redove izazivajući svađe i razdore, koji nerijetko završavaju međusobnim obračunima sa smrtnim posljedicama, tako da tek početkom 1957. izvode atentat na Pavelića, premda su duže vrijeme znali gdje se krije.
Od američkih vlasti su više reda radi tražili izručenje A. Artukovića, moleći Boga da ga ovi ne izruče itd. itd.
O Luburiću kao da nisu vodili računa sve dok nije lansirao svoju ideju pomirbe, a ta ideja bila je glavna točka prijepora između njega i Pavelića, jer dok je Pavečlić ustrajavao na rigidnom i nepopustljivom odnosu prema "šumskim banditima", Luburić zagovara pomirbu svih Hrvata, ustaša i partizana i njihovih sinova.
Naravno pomirba je na platformi zajedničke borbe protiv Jugoslavije.
Ta ideja aktivira sve alarme u SDS-u, shvaća je se izuzetno ozbiljno i kao zapravo jedinu ozbiljnu prijetnju kojom je ekstrema ustaška emigracija zaprijetila ustavno-pravnom poretku SFRJ.
Osobno mislim da je ta ideja zapravo izazvala dodatno pojačano zanimanje SDS za Luburića i pridonijela odluci za njegovu likvidaciju.
Što je to tako opasno u toj ideji pomirbe?
Prvo i osnovno, njenim prihvaćanjem reafirmiralo bi se ustaštvo i na stanovit način amnestiralo od odgovornosti za stravične zločine koje su ustaše počinili za vrijeme rata.
Drugo, na osnovu vješte propagande, kojom je prikazivana "zlehuda sudbina hrvatskog naroda i njegove države" u SFRJ, dobila bi se masa nezadovoljnih Hrvata čije bi se nezadovoljstvo sustavno usmjeravalo protiv SFRJ.
Treće, ostvarenjem te ideje anulirali bi se rezultati borbe protiv fašizma.
Na unutarhrvatskom planu realizacija te ideje ponovo bi uvela kulturu mržnje prema drugima i drugačijima, pronalazeći u drugima krivicu za vlastite neuspjehee i propuste.
Ideju je djelomično ostvario Franjo Tuđman a svu njenu pogubnost vidimo i danas, što je najbolja potvrda da je uznemoirenost jugoslavenskih vlasti bila više nego opravdana.
A samo pomirenje?
Pa normalni ljudi su se odavno pomirili, samo to nisu učinili na osnovu mržnje prema bilo kome, a one koji se nisu uspjeli pomiriti, pomirit će se kad nas oslobode svoje prisutnosti.
Za pomirenje moje supruge i mene čiji, su očevi u ratu bili na suprotnim stranama, nije trebala ideja zasnovana na mržnji prema drugima niti prema državi, a ni naši očevi nisu imali nikakvog problema, naprotiv, izuzetno dobro su se slagali.
