Povijesna prilika?
Svojedobno je general de Gaulle u jednom od svojih obračuna s Amerima izjavio da "su Amerikanci nacija koja je iz djetinjstva zakoračila u senilnost, a da prije toga nije prošla kroz zrelo doba".
A mi Hrvati smo nacija koja nikako da izađe iz djetinjstva, nikako da zakoračimo u zrelo doba, kad nećemo trebati "očeve domovine" da nam uz gusle prodaju bajkovite priče o našim veličanstvenim pobjedama i ponosu, jer nema djetinjastije izjave od one: "Ponosan sam što sam Hrvat, majko hvala ti!"
Mi jednostavno kao narod nismo prošli kroz fazu pročišćenja, katarzu, kako je to danas moderno reći, pa se i nadalje u svojem hodu saplićemo o tlapnje, podvale i floskule kojima su nas obdarili "očevi domovine", a i danas nas obdaruju njihovi apologeti, koji su se i radi nezrele nacije dočepali vlasti, dosegnuli granice vlastite nesposobnosti i nepokolebljivo vode narod i državu ravno u bezdan.
A narod bez inetelektualnog vodstva, jer je i ono malo intelektualaca od imena, onih koji su htjeli pošteno progovoriti nazivajući stvari pravim imenom, jednostavno u startu uškopljeno, onemogućeno i diskreditirano, a mnogi su se uhvatili u mrežu nacionalne mitologije, pa i samii laprdaju o "veličanstvenim" pobjedama i sličnim nebulozama.
A narod ne može proći kroz katarzu, ako mu se ne podastre istina i ako se stvari ne nazovu pravim imenom, može samo dalje tonuti u beznađe i letargiju.
Ali kad u samom narodu među inetelektualnom elitom kojoj bi to trebala biti dužnost, osim zaista rijetkih pojedinaca, nema onih koji bi mogli stvoriti onu "kritičnu masu" koja bi mogla utjecati na svijest i savjest nacije, onda upiremo oči na nekoga izvana očekujući pomoć pri osvještenju.
Najnovija nam je šansa sud u den Haagu, jer o njegovoj presudi trojici generala ovisi puno toga značajnog za mentalnu higijenu hrvatskog naroda. Politička i intelektalna nomenklatura u Hrvatskoj se silno upiru uvjeriti narod kako se radi o "političkom sudu" koji "sudi hrvatskom narodu i državi", naravno samo zato što smo se "drznuli srušiti njima tako omiljenu Jugoslaviju i protiv njihove volje (sic!) stvoriti samostalnu hrvatsku državu", koja im je, paz' sad, "trn u oku".
Nitko se ne pita, ako smo se zaista "drznuli srušiti Jugoslaviju", zašto onda za to rušenje neprekidno optužujemo Miloševića?
Zašto Srbiju optužujemo za agresiju na Hrvatsku, a hrvatski "vrhovnik" nikad za agresiju nije optužio Miloševića, čovjeka koji je faktički imao apsolutnu vlast u Srbiji?
Zašto, pored svih Tuđmanovih izjava o Srbima u Hrvatskoj kao "remetilačkom faktoru", radi čije "prekobrojnosti" Hrvatska ne može "disati punim plućima" slobodni hrvatski zrak, te kako bi njihov broj trebalo "svesti na razumnu mjeru", u svakom slučaju ispod 8 % kako bi izgubili status "značajne manjine" i moguća manjinska prava koja taj status donosi, ne priznati da je Tuđman imao za cilj riješiti se tog "viška" Srba, a da je to mogao upravo ratom i upravo u dogovoru s Miloševićem?
Itd. itd. ....
Pa ako sud u den Haagu svojom presudom utvrdi postojanje ZZP na čelu s Tuđmanom, onda nemojmo obezvrijeđivati napore koje je sud uložio da dokaže istinu, istinu koju i mi čuvamo u podsvijesti, ali joj, opterećeni proglašenim istinama, ne dopuštamo da ugleda svjetlo dana.
Može li uopće eventualna osuđujuća presuda trojici generala biti taj "okidač", koji će prvo intelektualnu elitu, a onda i narod, natjerati da preispita svoje stavove glede nekih događaja iz nedavne prošlosti i distancira se od proglašenih istina i od političke elite koja ga tim "istinama" neprekidno bombardira i ne dopušta "revidiranje" povijesti, a utvari proglašenih istina?
Mislim da ne trebam reći da bi olobađajuća presuda odgodila čak i mogući prolazak hrvatskog naroda kroz katarzu na neodređeno vrijeme, jer bi proglašene istine bile prihvaćene kao apsolutne, a onda nam ni Bog pomoći ne može.
Inače zaista je pitanje, da su Tuđman i Šušak na životu, bi li trojica generala uopće bila optužena ili bi se sudilo samo Tuđmanu i Šušku kao glavnim generatorima zla u Hrvatskoj?
A mi Hrvati smo nacija koja nikako da izađe iz djetinjstva, nikako da zakoračimo u zrelo doba, kad nećemo trebati "očeve domovine" da nam uz gusle prodaju bajkovite priče o našim veličanstvenim pobjedama i ponosu, jer nema djetinjastije izjave od one: "Ponosan sam što sam Hrvat, majko hvala ti!"
Mi jednostavno kao narod nismo prošli kroz fazu pročišćenja, katarzu, kako je to danas moderno reći, pa se i nadalje u svojem hodu saplićemo o tlapnje, podvale i floskule kojima su nas obdarili "očevi domovine", a i danas nas obdaruju njihovi apologeti, koji su se i radi nezrele nacije dočepali vlasti, dosegnuli granice vlastite nesposobnosti i nepokolebljivo vode narod i državu ravno u bezdan.
A narod bez inetelektualnog vodstva, jer je i ono malo intelektualaca od imena, onih koji su htjeli pošteno progovoriti nazivajući stvari pravim imenom, jednostavno u startu uškopljeno, onemogućeno i diskreditirano, a mnogi su se uhvatili u mrežu nacionalne mitologije, pa i samii laprdaju o "veličanstvenim" pobjedama i sličnim nebulozama.
A narod ne može proći kroz katarzu, ako mu se ne podastre istina i ako se stvari ne nazovu pravim imenom, može samo dalje tonuti u beznađe i letargiju.
Ali kad u samom narodu među inetelektualnom elitom kojoj bi to trebala biti dužnost, osim zaista rijetkih pojedinaca, nema onih koji bi mogli stvoriti onu "kritičnu masu" koja bi mogla utjecati na svijest i savjest nacije, onda upiremo oči na nekoga izvana očekujući pomoć pri osvještenju.
Najnovija nam je šansa sud u den Haagu, jer o njegovoj presudi trojici generala ovisi puno toga značajnog za mentalnu higijenu hrvatskog naroda. Politička i intelektalna nomenklatura u Hrvatskoj se silno upiru uvjeriti narod kako se radi o "političkom sudu" koji "sudi hrvatskom narodu i državi", naravno samo zato što smo se "drznuli srušiti njima tako omiljenu Jugoslaviju i protiv njihove volje (sic!) stvoriti samostalnu hrvatsku državu", koja im je, paz' sad, "trn u oku".
Nitko se ne pita, ako smo se zaista "drznuli srušiti Jugoslaviju", zašto onda za to rušenje neprekidno optužujemo Miloševića?
Zašto Srbiju optužujemo za agresiju na Hrvatsku, a hrvatski "vrhovnik" nikad za agresiju nije optužio Miloševića, čovjeka koji je faktički imao apsolutnu vlast u Srbiji?
Zašto, pored svih Tuđmanovih izjava o Srbima u Hrvatskoj kao "remetilačkom faktoru", radi čije "prekobrojnosti" Hrvatska ne može "disati punim plućima" slobodni hrvatski zrak, te kako bi njihov broj trebalo "svesti na razumnu mjeru", u svakom slučaju ispod 8 % kako bi izgubili status "značajne manjine" i moguća manjinska prava koja taj status donosi, ne priznati da je Tuđman imao za cilj riješiti se tog "viška" Srba, a da je to mogao upravo ratom i upravo u dogovoru s Miloševićem?
Itd. itd. ....
Pa ako sud u den Haagu svojom presudom utvrdi postojanje ZZP na čelu s Tuđmanom, onda nemojmo obezvrijeđivati napore koje je sud uložio da dokaže istinu, istinu koju i mi čuvamo u podsvijesti, ali joj, opterećeni proglašenim istinama, ne dopuštamo da ugleda svjetlo dana.
Može li uopće eventualna osuđujuća presuda trojici generala biti taj "okidač", koji će prvo intelektualnu elitu, a onda i narod, natjerati da preispita svoje stavove glede nekih događaja iz nedavne prošlosti i distancira se od proglašenih istina i od političke elite koja ga tim "istinama" neprekidno bombardira i ne dopušta "revidiranje" povijesti, a utvari proglašenih istina?
Mislim da ne trebam reći da bi olobađajuća presuda odgodila čak i mogući prolazak hrvatskog naroda kroz katarzu na neodređeno vrijeme, jer bi proglašene istine bile prihvaćene kao apsolutne, a onda nam ni Bog pomoći ne može.
Inače zaista je pitanje, da su Tuđman i Šušak na životu, bi li trojica generala uopće bila optužena ili bi se sudilo samo Tuđmanu i Šušku kao glavnim generatorima zla u Hrvatskoj?
