Poimanje demokracije a la hadezeiana
Znajući ponešto o dr. Franji Tuđmanu, a znao sam dovoljno da s tim čovjekom neću ni pod razno, odbio sam sve molbe, ali i prikrivene prijetnje pa i ucjene da se učlanim u HDZ.
Neću reći da sam se time odrekao i atraktivnih pozicija, pa i dobrih plaća i sinekura (članstva u NO-ima) i to u vremenu kad mi baš i nije išlo, kad mi nisu cvjetale ruže i kad sam objektivno proživio najteži period u svojem životu.
Smatrao sam HDZ, onda jedanko kao i danas, bulumentom často- i vlastohlepnih političkih otpadnika, izuzetno opasnih po hrvatski narod i državu.
Znajući ponešto o Ivici Račanu, a znao sam dovoljno da s tim čovjekom neću ni pod razno, odbio sam sve molbe da se učlanim u SDP.
Što se drugih stranaka tiče nisu mi se, opet radi "kadrova" koji su se oko njih okupili, činile privlačnim, kako bih ja mogao prići nekoj stranci u kojoj je recimo I. Z. Čičak ili D. Budiša, zato sam odlučio ostati izvan bilo koje stranke.
Pridružio sam se kasnije Mesiću i Manolićui osnivajući uz njih HND, ali samo zato što je ta stranka jasno i nedvosmisleno osuđivala Tuđmanovu politiku, posebno onu prema BiH.
Shvatio sam vrlo brzo da sami slobodni višestranački izbori ne dovode do demokratske vlasti, jer se Tuđmanov režim teško može zvati demokratskim.
Pokušaj uspostave nacional-socijalitičkog režima u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća, nitko pametan ne može prozvati demokracijom, bez obzira što su Tuđmanui bila "puna usta" demokracije.
Demokracija nije prozivka političkih suparnika neprijateljima i rušiteljima države, jednako kao što to nije politička opozicija sama po sebi.
Neovisno o svojem ideološkom predznaku.
Ali svi smo svjedočili "crnim, crvenim, žutim i zelenim vragovima", atributima kojima je neumrli "častio" sve one koji su pokazivali nerazumijevanje za njegovu "genijalnu" politiku.
U tom smislu je i HDZ čistio od "korova", a "korov" je bio svaki onaj tko je makar samo i posumnjao u genijalnost "hrvatskog državnog poglavara".
Ovo što danas čini vrhom vlasti u Hrvatskoj je doslovno sve ispilavljeno iz inkubatora Franje Tuđmana.
Ivica Račan je s druge strane kao umjetnik političkog održanja i preživljavanja na vrhu stranke činio isto, čisteći stranku od onih koji su jasno artikulirali svoje mišljenje i svoje stavove.
Zato danas niti SDP ne raspolaže kadrovim a koji bi mogli obnašati vlast u Hrvatskoj radeći za opće dobro.
Uostalom koja je to politička platforma, koja ideološka potka, koja razlikuje SDP od HDZ?
Da bi bilo jasnije o čemu pišem, pogledajte si danas ovu lavinu optužbi od strane HDZ-a, njegovih čelnika, a posebno predsjednice stranke i Vlade, koja je prvenstveno usmjerena prema Sanaderu, Polančecu i SDP-u, a govori o "neprijateljstvu", "rušenju vlade i mene osobno" i t. sl. bez obzira što dosad nitko od prozvanih nije narušio pravila legitimne demokratske političke borbe.
Nitko od prozvanih "neprijatelja" naime nije ni pokušao organizirati pučistički prijeteći skup poput "Splitske rive" iz veljače 2001. ili organizirati "ulicu" zagovarajući nasilnu smjenu vlasti.
A ni sama Vlada, poznata prvenstveno po svojem nečinjenju i vođenju države u propast, ne zaslužuje ni kritiku, a kamo li smjenu, poručuje premijerka.
Jer smjenu potpuno nekompetentne, nesposobne i korumpirane vlasti ne mogu tražiti nego samo neprijatelji države, zar ne?
Neću reći da sam se time odrekao i atraktivnih pozicija, pa i dobrih plaća i sinekura (članstva u NO-ima) i to u vremenu kad mi baš i nije išlo, kad mi nisu cvjetale ruže i kad sam objektivno proživio najteži period u svojem životu.
Smatrao sam HDZ, onda jedanko kao i danas, bulumentom často- i vlastohlepnih političkih otpadnika, izuzetno opasnih po hrvatski narod i državu.
Znajući ponešto o Ivici Račanu, a znao sam dovoljno da s tim čovjekom neću ni pod razno, odbio sam sve molbe da se učlanim u SDP.
Što se drugih stranaka tiče nisu mi se, opet radi "kadrova" koji su se oko njih okupili, činile privlačnim, kako bih ja mogao prići nekoj stranci u kojoj je recimo I. Z. Čičak ili D. Budiša, zato sam odlučio ostati izvan bilo koje stranke.
Pridružio sam se kasnije Mesiću i Manolićui osnivajući uz njih HND, ali samo zato što je ta stranka jasno i nedvosmisleno osuđivala Tuđmanovu politiku, posebno onu prema BiH.
Shvatio sam vrlo brzo da sami slobodni višestranački izbori ne dovode do demokratske vlasti, jer se Tuđmanov režim teško može zvati demokratskim.
Pokušaj uspostave nacional-socijalitičkog režima u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća, nitko pametan ne može prozvati demokracijom, bez obzira što su Tuđmanui bila "puna usta" demokracije.
Demokracija nije prozivka političkih suparnika neprijateljima i rušiteljima države, jednako kao što to nije politička opozicija sama po sebi.
Neovisno o svojem ideološkom predznaku.
Ali svi smo svjedočili "crnim, crvenim, žutim i zelenim vragovima", atributima kojima je neumrli "častio" sve one koji su pokazivali nerazumijevanje za njegovu "genijalnu" politiku.
U tom smislu je i HDZ čistio od "korova", a "korov" je bio svaki onaj tko je makar samo i posumnjao u genijalnost "hrvatskog državnog poglavara".
Ovo što danas čini vrhom vlasti u Hrvatskoj je doslovno sve ispilavljeno iz inkubatora Franje Tuđmana.
Ivica Račan je s druge strane kao umjetnik političkog održanja i preživljavanja na vrhu stranke činio isto, čisteći stranku od onih koji su jasno artikulirali svoje mišljenje i svoje stavove.
Zato danas niti SDP ne raspolaže kadrovim a koji bi mogli obnašati vlast u Hrvatskoj radeći za opće dobro.
Uostalom koja je to politička platforma, koja ideološka potka, koja razlikuje SDP od HDZ?
Da bi bilo jasnije o čemu pišem, pogledajte si danas ovu lavinu optužbi od strane HDZ-a, njegovih čelnika, a posebno predsjednice stranke i Vlade, koja je prvenstveno usmjerena prema Sanaderu, Polančecu i SDP-u, a govori o "neprijateljstvu", "rušenju vlade i mene osobno" i t. sl. bez obzira što dosad nitko od prozvanih nije narušio pravila legitimne demokratske političke borbe.
Nitko od prozvanih "neprijatelja" naime nije ni pokušao organizirati pučistički prijeteći skup poput "Splitske rive" iz veljače 2001. ili organizirati "ulicu" zagovarajući nasilnu smjenu vlasti.
A ni sama Vlada, poznata prvenstveno po svojem nečinjenju i vođenju države u propast, ne zaslužuje ni kritiku, a kamo li smjenu, poručuje premijerka.
Jer smjenu potpuno nekompetentne, nesposobne i korumpirane vlasti ne mogu tražiti nego samo neprijatelji države, zar ne?
