Slučajni suputnici, disidenti, odlučujući "igrači"
Prisjećam se tako protesta za povratak imena Trga žrtava fašizma 1999.
Poslije protesta okupilo se jedno duštvo, iako ne baš istomišljenika, ali tolerantno, oko generale Rade Bulata, koji je dosta kritički progovorio o Tuđmanu.
Jedna gopođa iz društva obrati se Bulatu, govoreći mu da on kao Srbin sigurno ne voli Franju Tuđmana zato što je on hrvatski nacionalist.
Bulat bez imalo krzmanja odgovori da je gospođa u zabludi, jer da Franjo Tuđman nije nikada bio hrvatski nacionalist, već uvijek i samo karijerist.
Eh da, rekoh sebi, da je bar Tuđman bio usamljeni primjer partizanskog borca, političkog komesara X Korpusa Zagrebačkog, tobože odanog ideji socijalizma, koji nezdovoljan neutaženom čežnjom za vlašću postaje disident.
Možda je on u početku čak i bio iskreni pobornik izgradnje Jugoslavije kao zemlje socijalizma, na takav zaključak moglo bi uputiti njegovo jedino suvislo djelo "Stvaranje socijalističke Jugoslavije".
A onda opet ...
On, čovjek s poslanjem, pa samo generalmajor, pa samo na čelu Personalne uprave JNA, predsjednik SD "Partizan", a on zna da bi trebao biti Tito umjesto Tita.
Krivo procjenjuje odnos snaga i političke prilike u Hrvatskoj, napušta JNA i Beograd misleći da će se uspjeti popeti na čelnu poziciju u Hrvatskoj.
Ali ga u Hrvatskoj onakvog ugodnog i tolerantnog, ma oličenja dobrostivosti i tolerancije, nitko od ključnih igrača hrvatske političke scene ne prihvaća.
Tada on počinje prkositi prvo državnim organima (koliko se zna bio je jedini u Jugoslaviji koji je službeni auto registrirao na vlastito ime), bez nekavih posljedica, a potom se prišljamčuje "Hrvatskom proljeću", ali ne na platformi njegovih pokretača, nego više na platforni dr. Branka Jelića.
E ali koliko se god mogao poigravati s državnim organima, toliko je bilo neuputno prkositi partiji, jer oni nisu imali razumijevanja za Tuđmanove "nestašluke", pa je zaglavio čak i zatvor.
I s takvim suradnicima, koji su počeli shvaćati da su za vrijeme NOB-e bili na pogrešnoj strani, je Tito trebao graditi novi društvni poredak?
Ni po muke, kao što rekoh da je Tuđman bio sam ... Ali nije.
Zaključujem, Franjo Tuđman bio je Titov slučajni suputnik.
Političke prilike se mijenjaju, Tuđmanu se pruža šansa i on je objeručke prihvaća ...
Uspio je, popeo se na sam vrh piramide vlasti u Hrvatskoj, postao odlučujući igrač i pokazao svu malignost svojeg karaktera.
Tuđmana su privlačili jednako njemu slični, kao i ljudi s ruba zakona, pa čak i oni koji su prekoračili crtu ... s takvima se okružio ili vrlo blisko surađivao s njima.
Jedan od takvih kao on bio je Zdravko Tomac, uporni tragač za "crvenom niti", pa pomalo disident, istina bez zatvorskog iskustva, a onda stasa uz Račana i Tuđmana pa postaje odlučujući igrač kao drugi čovjek SDP-a i potpredsjednik Vlade nacionalnog jedinstva.
Potom opet, precjenjujući i svoju moć i utjecaj, prkosi partiji i postaje disident, "otkrio" je KC, pa samo čekam kad će skrenuti u misticizam, ako već nije.
Što se moglo graditi uz Zdravka Tomca, pa i uz najčasnije namjere?
Zaključujem, Zdravko Tomac bio je slučajni suputnik SKH.
Vladimir Šeks, čovjek po mjeri Franje Tuđmana, koji je karizmu hrvatskog nacionaliste stjecao "disidentstvom", pa čak i pisanjem molbe Novosadskoj odvjetničkoj komori na ćirilici, što nikad nitko nije tražio, a Hrvati nisu radili.
Kažu neki i suradnjom sa SDS, pa čak i spominju kodno ime "Sova".
O njegovom ponašanju "pod utjecajem", ovom prilikom ne bih.
Ali i on je dočekao svoje zvjezdane trenutke, dočepao se vlasti i postao odlučujući igrač.
Najdugovječniji na vrhu piramide moći u Hrvatskoj.
Zanimljivo je da njega gotovo nitko, a pokazalo se to za vrijeme suđenja Glavašu, ne percipira čak ni kao odgovornog za Glavaševa i ina zlodjela u Osijeku i Slavoniji, prije i za vrijeme rata, iako je neprijeporno da je moć B. Glavaša proizlazila iz moći V. Šeksa, a ne obnuto.
Zaključujem, Vladimir Šeks bio je slučajni suputnik SKH.
Taj Šeks danas zaključuje da bi se oni (vlast, HDZ) trebali ispričati hrvatskom narodu za dosad počinjene pogreške u vođenju naroda i države.
Ispričati se da, ali priznati pogreške, ma koliko to bilo prekasno i odstupiti s vlasti, a to ne!
Znači ispričat ćemo se, nastaviti kao i dosad, jer drugačije ne znamo, ali s vlasti sići nećemo.
Naveo sam samo tri primjera kao ilustraciju "slučajnih suputnika" neke ideje ili političk misli, koji poslije disidentstva postaju odlučujući igrači.
Još nam je i dobro, ako uzmemo u obzir to tko nam je "stvorio" državu.
Imamo "stvaratelje", svaka nam čast!
Poslije protesta okupilo se jedno duštvo, iako ne baš istomišljenika, ali tolerantno, oko generale Rade Bulata, koji je dosta kritički progovorio o Tuđmanu.
Jedna gopođa iz društva obrati se Bulatu, govoreći mu da on kao Srbin sigurno ne voli Franju Tuđmana zato što je on hrvatski nacionalist.
Bulat bez imalo krzmanja odgovori da je gospođa u zabludi, jer da Franjo Tuđman nije nikada bio hrvatski nacionalist, već uvijek i samo karijerist.
Eh da, rekoh sebi, da je bar Tuđman bio usamljeni primjer partizanskog borca, političkog komesara X Korpusa Zagrebačkog, tobože odanog ideji socijalizma, koji nezdovoljan neutaženom čežnjom za vlašću postaje disident.
Možda je on u početku čak i bio iskreni pobornik izgradnje Jugoslavije kao zemlje socijalizma, na takav zaključak moglo bi uputiti njegovo jedino suvislo djelo "Stvaranje socijalističke Jugoslavije".
A onda opet ...
On, čovjek s poslanjem, pa samo generalmajor, pa samo na čelu Personalne uprave JNA, predsjednik SD "Partizan", a on zna da bi trebao biti Tito umjesto Tita.
Krivo procjenjuje odnos snaga i političke prilike u Hrvatskoj, napušta JNA i Beograd misleći da će se uspjeti popeti na čelnu poziciju u Hrvatskoj.
Ali ga u Hrvatskoj onakvog ugodnog i tolerantnog, ma oličenja dobrostivosti i tolerancije, nitko od ključnih igrača hrvatske političke scene ne prihvaća.
Tada on počinje prkositi prvo državnim organima (koliko se zna bio je jedini u Jugoslaviji koji je službeni auto registrirao na vlastito ime), bez nekavih posljedica, a potom se prišljamčuje "Hrvatskom proljeću", ali ne na platformi njegovih pokretača, nego više na platforni dr. Branka Jelića.
E ali koliko se god mogao poigravati s državnim organima, toliko je bilo neuputno prkositi partiji, jer oni nisu imali razumijevanja za Tuđmanove "nestašluke", pa je zaglavio čak i zatvor.
I s takvim suradnicima, koji su počeli shvaćati da su za vrijeme NOB-e bili na pogrešnoj strani, je Tito trebao graditi novi društvni poredak?
Ni po muke, kao što rekoh da je Tuđman bio sam ... Ali nije.
Zaključujem, Franjo Tuđman bio je Titov slučajni suputnik.
Političke prilike se mijenjaju, Tuđmanu se pruža šansa i on je objeručke prihvaća ...
Uspio je, popeo se na sam vrh piramide vlasti u Hrvatskoj, postao odlučujući igrač i pokazao svu malignost svojeg karaktera.
Tuđmana su privlačili jednako njemu slični, kao i ljudi s ruba zakona, pa čak i oni koji su prekoračili crtu ... s takvima se okružio ili vrlo blisko surađivao s njima.
Jedan od takvih kao on bio je Zdravko Tomac, uporni tragač za "crvenom niti", pa pomalo disident, istina bez zatvorskog iskustva, a onda stasa uz Račana i Tuđmana pa postaje odlučujući igrač kao drugi čovjek SDP-a i potpredsjednik Vlade nacionalnog jedinstva.
Potom opet, precjenjujući i svoju moć i utjecaj, prkosi partiji i postaje disident, "otkrio" je KC, pa samo čekam kad će skrenuti u misticizam, ako već nije.
Što se moglo graditi uz Zdravka Tomca, pa i uz najčasnije namjere?
Zaključujem, Zdravko Tomac bio je slučajni suputnik SKH.
Vladimir Šeks, čovjek po mjeri Franje Tuđmana, koji je karizmu hrvatskog nacionaliste stjecao "disidentstvom", pa čak i pisanjem molbe Novosadskoj odvjetničkoj komori na ćirilici, što nikad nitko nije tražio, a Hrvati nisu radili.
Kažu neki i suradnjom sa SDS, pa čak i spominju kodno ime "Sova".
O njegovom ponašanju "pod utjecajem", ovom prilikom ne bih.
Ali i on je dočekao svoje zvjezdane trenutke, dočepao se vlasti i postao odlučujući igrač.
Najdugovječniji na vrhu piramide moći u Hrvatskoj.
Zanimljivo je da njega gotovo nitko, a pokazalo se to za vrijeme suđenja Glavašu, ne percipira čak ni kao odgovornog za Glavaševa i ina zlodjela u Osijeku i Slavoniji, prije i za vrijeme rata, iako je neprijeporno da je moć B. Glavaša proizlazila iz moći V. Šeksa, a ne obnuto.
Zaključujem, Vladimir Šeks bio je slučajni suputnik SKH.
Taj Šeks danas zaključuje da bi se oni (vlast, HDZ) trebali ispričati hrvatskom narodu za dosad počinjene pogreške u vođenju naroda i države.
Ispričati se da, ali priznati pogreške, ma koliko to bilo prekasno i odstupiti s vlasti, a to ne!
Znači ispričat ćemo se, nastaviti kao i dosad, jer drugačije ne znamo, ali s vlasti sići nećemo.
Naveo sam samo tri primjera kao ilustraciju "slučajnih suputnika" neke ideje ili političk misli, koji poslije disidentstva postaju odlučujući igrači.
Još nam je i dobro, ako uzmemo u obzir to tko nam je "stvorio" državu.
Imamo "stvaratelje", svaka nam čast!
