Ponos!
Što je ponos i na što možemo biti ponosni?
Čime se ponositi?
Ponos je uzvišeni osjećaj koji nas prožima kad uspješno dovršimo neki posao, postignemo iznadprosječne rezultate na nekom od područja ljudskih djelatnosti.
U znanosti, umjetnosti, sportu ... pa i politici, zašto ne.
Ponosni možemo biti na svoje bračne drugove, djecu, roditelje, obitelj u cjelini, radi postignuća pojedinih njenih članova ili općenitim skladom i harmonijom koja u njoj vlada.
Ognjištarci nas pak podučavaju da je najveći ponos pripadati hrvatskom narodu i hrvatskoj domovini, samo oprez, jer se tu radi o nečemu što uopće nije bilo naš izbor.
Ali postoje i ljudi koji se, ne poštujući skalu društvenih vrijednosti ili je neispravno valorizirajući, ponose nečim što je na skali društvewnih vrijednosti ocijenjeno negativnom ocjenom.
Otuda potiče ona narodna poslovica koja kaže da se "budala ponosi onim čega se pametan čovjek stidi".
Naš odbjegli bivši premijer, dr. Ivo Sanader, čije ime se vezuje uz doslovno svaku kriminalnu aktivnost nekoga od članova njegove vlade ili vrha vladajuće stranke, nam povodom uhićenja nekadašnjeg glavnog rizničara HDZ-a, M. Barićića, odnekud iz SAD poručuje da se "vraća u Hrvatsku ponosan na sve ono što je napravio za hrvatsku državu i HDZ".
Može li se biti ponosan na činjenicu da je država, u vremenu u kojem je on bio bez svake sumnje najjači čovjek, čovjek koji je vodio stranku i državu u maniri diktatora, premrežena kriminalom čije je ishodište u samom vrhu državnih vlasti, što uhićenja, optužnice i pokrenuti sudski procesi najbolje potvrđuju, uz istodobno njeno dovođenje u dužničko ropstvo kroz nekontroliranu javnu potrošnju financiranu stranom akumulacijom, odnosno prekomjernim zaduživanjem.
Može li se biti ponosan na činjenicu što se HDZ, pogotovo njegov vrh, u javnosti percipira kao kriminalna organizacija.
Može li se biti ponosan na neizmjerno bahato ponašanje prema suradnicima, medijima, vladinim socijalnim partnerima, ali i prema "slabijima" na međunrodnom planu, Sloveniji npr.?
Može li se biti ponosan na snishodljivost u ponašanju prema "jačima", braniteljskloj populaciji npr. ili besprimjernim kukavičlukom iskazanim prilikom odustajanja od provedbe ZERP-a?
Može li se biti ponosan na politiku nečinjenja koja je obilježavala šest godina njegove svevlasti?
Itd i t. sl.
Ipak, možemo li reći, pozivajući se na spomenutu narodnu poslovicu, da je dr. Ivo Snader budala?
Teško, ali reći da se radi o izuzetno opasnom luđaku, to bih se već usudio.
O kakvom se čovjeku radi možda najbolje govori usporedba njegovih riječi izgovorenih na okupljanju na splitskoj rivi 11. 02. 2001. s izručenjem generala Gotovine.
Danas se sve više njegovih "bliskih suradnika" i apologeta odriče dr. Ive Sanadera, pa to čini i jedan D. Butković, nemilice ga "perući" u svojem najnovijem komentaru u "Jutarnjem", zaboravljajući da se, ne tako davno, tom istom dr. Ivi Sanaderu obraćao s "dragi Ivo".
Čime se ponositi?
Ponos je uzvišeni osjećaj koji nas prožima kad uspješno dovršimo neki posao, postignemo iznadprosječne rezultate na nekom od područja ljudskih djelatnosti.
U znanosti, umjetnosti, sportu ... pa i politici, zašto ne.
Ponosni možemo biti na svoje bračne drugove, djecu, roditelje, obitelj u cjelini, radi postignuća pojedinih njenih članova ili općenitim skladom i harmonijom koja u njoj vlada.
Ognjištarci nas pak podučavaju da je najveći ponos pripadati hrvatskom narodu i hrvatskoj domovini, samo oprez, jer se tu radi o nečemu što uopće nije bilo naš izbor.
Ali postoje i ljudi koji se, ne poštujući skalu društvenih vrijednosti ili je neispravno valorizirajući, ponose nečim što je na skali društvewnih vrijednosti ocijenjeno negativnom ocjenom.
Otuda potiče ona narodna poslovica koja kaže da se "budala ponosi onim čega se pametan čovjek stidi".
Naš odbjegli bivši premijer, dr. Ivo Sanader, čije ime se vezuje uz doslovno svaku kriminalnu aktivnost nekoga od članova njegove vlade ili vrha vladajuće stranke, nam povodom uhićenja nekadašnjeg glavnog rizničara HDZ-a, M. Barićića, odnekud iz SAD poručuje da se "vraća u Hrvatsku ponosan na sve ono što je napravio za hrvatsku državu i HDZ".
Može li se biti ponosan na činjenicu da je država, u vremenu u kojem je on bio bez svake sumnje najjači čovjek, čovjek koji je vodio stranku i državu u maniri diktatora, premrežena kriminalom čije je ishodište u samom vrhu državnih vlasti, što uhićenja, optužnice i pokrenuti sudski procesi najbolje potvrđuju, uz istodobno njeno dovođenje u dužničko ropstvo kroz nekontroliranu javnu potrošnju financiranu stranom akumulacijom, odnosno prekomjernim zaduživanjem.
Može li se biti ponosan na činjenicu što se HDZ, pogotovo njegov vrh, u javnosti percipira kao kriminalna organizacija.
Može li se biti ponosan na neizmjerno bahato ponašanje prema suradnicima, medijima, vladinim socijalnim partnerima, ali i prema "slabijima" na međunrodnom planu, Sloveniji npr.?
Može li se biti ponosan na snishodljivost u ponašanju prema "jačima", braniteljskloj populaciji npr. ili besprimjernim kukavičlukom iskazanim prilikom odustajanja od provedbe ZERP-a?
Može li se biti ponosan na politiku nečinjenja koja je obilježavala šest godina njegove svevlasti?
Itd i t. sl.
Ipak, možemo li reći, pozivajući se na spomenutu narodnu poslovicu, da je dr. Ivo Snader budala?
Teško, ali reći da se radi o izuzetno opasnom luđaku, to bih se već usudio.
O kakvom se čovjeku radi možda najbolje govori usporedba njegovih riječi izgovorenih na okupljanju na splitskoj rivi 11. 02. 2001. s izručenjem generala Gotovine.
Danas se sve više njegovih "bliskih suradnika" i apologeta odriče dr. Ive Sanadera, pa to čini i jedan D. Butković, nemilice ga "perući" u svojem najnovijem komentaru u "Jutarnjem", zaboravljajući da se, ne tako davno, tom istom dr. Ivi Sanaderu obraćao s "dragi Ivo".
