Ima ljudi, ali nema čovjeka (pravog)
Kako u životu pojedinca, tako i u životu naroda, nastupaju prijelomni trenuci poslije kojih više ništa nije isto, a hoće li po završetku tih procesa biti bolje ili lošije obično ovisi o onome tko je "mijesio tijesto" koje se zove narod.
Hrvatski narod je u novijoj povijesti imao nesreću da su mu ili voljom drugih ili vlastitim pogrešnim izborom na čelo dolazili najgori koji su se u datom trenutku uopće mogli naći.
Usudio bih se reći da poslije bana Jelačića, koji je bio na čelu Hrvatske u jednom takvom prijelomnom trenutku (1848.) i koji je ispravno procjenjivao sve okolnosti trenutka i povlačio prave poteze, poteze koji nisu naciju odvodili u sunovrat, pa sve do Josipa Broza Tita jednostavno nismo kao narod iznjedrili nikoga tog "kalibra".
O da, bilo je silnih zamjerki na račun bana Jelačića, prvo zato što je s hrvatskim trupama ugušio Kossuthovu revoluciju u Budimpešti, a potom zato što je spašavao krunu Habsburgovcima gušeći nemire u Beču, samo on je dobro znao Kossuthove velikomađarske, a time i duboko antihrvatske aspiracije, dok bi abdikacija Habsburga vodila dezintegraciji carevine, a time i Hrvatsku vjerojatno u gubitak državnosti i čvrsti Mađarski zagrljaj.
Sljedeći prijelomni trenutak bila je godina 1918., godina koja je nudila bar dva izlaza, transformciju A-U Monarhije u konfederaciju, dakle savez država, pri čemu bi Hrvatska sačuvala svoju državnost, ideja koju se teško moglo realizirati prvenstveno radi silnog protivljenja T. Masaryka češkog političara koji je imao silan upliv na političku elitu u hrvatskom nacionalnom korpusu, a bio je zakleti neprijtelj bilo kakvog povezivanja zemalja bivše carevine.
Samo on je imao ideju povezati Čehe, Slovake i Moravce u zajedničku nezavisnu državu Čehoslovačku, što je bilo prihvatljivo za "gospodare svijeta" W. Wilsona i L. Georgea, dok slično rješenje, Kraljevina SHS, nije prepoznato kao dobrodošlo.
Najmoćniji dvojac toga vremena u poratnom preuređenju svijeta, na tragu jugoslavenske ideje, zahtijeva ujedinjenje Kraljevine SHS s Kraljevinom Srbijom u novu državnu tvorevinu.
Hrvatska toga vremena jednostavno nema političara od formata koji bi ispravno ocijenio političke prilike i poveo narod putem napretka.
Najutjecajniji hrvatski političar toga vremena, S. Radić je protiv ujedinjenja, ne nudi nikakvu alternativu, ali zdušno radi protiv uspostavljanja nove države stvarajući u narodu protivjugoslavensko raspoloženje u uvjetima kad bi Kraljevina SHS, kasnije preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, bila formirana i silom.
Svojim odbijanjem ujedinjenja a time i učešća u delegaciji NV ("Ne idite gospodio kao guske u maglu!"), koja je trebala ispregovarati sve uvjete sa srpskom stranom, S. Radić bitno slabi njenu pregovaračku poziciju, ne nudeći ništa zauzvrat.
On zna što neće, ali ne zna što hoće.
S druge strane najmoćniji srpski političar i predsjednik kraljevske vlade, N. Pašić, je veliki protivnik "prisajedinjenja", bio je prezadovoljan, jer je Srbija kao ratni plijen dobila Vojvodinu.
Međutim kad je shvatio da će nova država biti i silom uspostavljena, pragmatičan kakav je bio, počinje među Srbijancima zdušno zagovarati uspostavu nove zajedničke države, koju je prije anatemizirao, a sada govoreći Srbijancima da "prisajedinjenje" promatraju kao "proširenje otadžbine od bugarske granice do Karavanki".
Za razliku od i nesudjelovnjem S. Radića, osakaćene delegacije NV, N. Pašić se za pregovore dobro priprema, te koristeći i poziciju ratnog pobjednika, "izbija" za srpsku stranu maksimum koji se mogao postići.
Delegacija NV pristaje na uspostavu Kraljevine SHS kao unitarne države pri čemu Hrvatska gubi status države a hrvatski narod, kao malobrojniji od srpskog, postaje neravnopravan.
Ulogu vrlo slavljenog S. Radića u tom prijelomnom trenutku, procesu ujedinjenja, smatram izuzetno štetnom za hrvatski narod i njegove interese.
Sve ono što je S. Radić svojom svađalačkom politikom upropastio popravlja, po mojem sudu poslije Tita najveći hrvatski političar, dr. Vladko Maček, koji politikom "malih koraka" uspijeva za hrvatski narod "izbiti" dotad u uvjetima unitarne države nezamislivu stanovitu političku autonomiju u vidu Banovine Hrvatske. Šteta što dr. V Maček nije imao šansu dovršiti svoj projekt.
Odnosno možda je i imao ali pod uvjetom da je on pokrenuo oružani ustanak protiv okupatora.
U sljedećem prijelomnom trenutku, a to je bio početak 2. Svjetskog rata, na čelo hrvatskog naroda, istinaibog ne njegovom voljom, nego "Božjom providnošću i voljom našeg saveznika", kako je to lijepo formulirao "vojskovođa" Slavko Kvaternik proglašavajući tzv. NDH, dolazi najveći šljam koji jedan narod može iznjedriti.
Taj šljam, bez ikakvog uporišta u hrvatskom narodu, ustaše, na čelu sa svojim poglavnikom, počinit će stravične zločine, sve u ime obrane hrvatskog naroda i njegovih interesa i prouzročit će ne samo silne traume u hrvatskom nacionalnom korpusu, već umalo i trajni gubitak državnosti za hrvatski narod.
Što se to nije dogodilo možemo zahvaliti jedino Titu i KPJ i njenoj ispravnoj politici nacionalne ravnopravnosti, što je kroz priznanje hrvatskog naroda kao nositelja izvornog suvereniteta dovelo do uspostave Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, pobjednice nad silama fašizma.
Godina je 1990., na globalnom političkom planu dolazi do velikih promjena, najmoćnija sila svijeta konačno slama SSSR, kao svojeg najopasnijeg suparnika, jer njegova gospodarska moć nije više mogla pratiti utrku u naoružanju koju je nametnuo Reagan kroz više izmišljeni nego stvarni "rat zvijezda".
To dovodi i do raspada ne samo VU nego i SSSR-a samog, ruši se "Berlinski zid", ujedinjenje Njemačke je na vidiku, događanja prestižu jedono drugo, samoupravni sustav u SFRJ se demonizira, jer kao nema demokracije bez višestranačja, krucijalne promjene očekuju se i u SFRJ.
U tom povijesno prijelomnom trenutku, hrvatski narod, ne prepoznajući opasnost retrogradnih ideja, izabire i vodstvo povjerava, ne prvi puta, najvećem šljamu koji u to vrijeme u Hrvatskoj postoji.
Franjo Tuđman, rigidni komunistički aparatčik, karijerist par excellence, budi ono najgore u hrvatskom narodu, nacinal-šovinizam, na valovima kojeg odvodi hrvatski narod u nepotrebni rat, stradanje i bijedu, što će reći da je umjesto znoja hrvatskom narodu ponudio krv i suze, a narod to objeručke prihvatio, opijen podvalama i floskulama kojim je bio neštedimice obasipan.
Snage, poražene u 2. Svjetskom ratu, hrvatski fašisti i klerofašisti, prepoznali su svoju šansu, stječu pravo građanstva i pišu neku novu povijest, jer su u nikom potrebnom ratu kao oni pobijedili, proglašavajući lokalni ratić za teritorije i provedbu etničkog čišćenja nečim veličanstvenim, dajući mu ime "Domovinski rat".
Ne ulazeći sada u razglabanje o tome kamo je ta pogubna politika Hrvatsku dovela, a dovela ju je na prosjački štap, ali unatoč tome hrvatski fašisti i klerofašisti nastavljaju derati svoju kozu, optužujući za tu katastrofu sve oko sebe, šireći i nadalje mržnju, posebno prema Srbima, „krivcima“ za sve hrvatske nedaće.
To su ti kojima smeta i Tadićev posjet Vukovaru, i njegova isprika, pa i sama ideja stišavanja strasti i smanjenju napetosti između dva naroda, a da o suživotu Hrvata i Srba i ne govorim.
To su ti koji ne dopuštaju ranama da zacijele, to su ti koji pokušavaju hrvatski narod pretvoriti u taoca mržnje i na taj način učiniti ga inkompatibilnim svojoj okolini.
Ja jednostavno odbijam vjerovati da u hrvatskom narodu nema snage da se tim "dušebrižnicima" zahvalimo jednom za svagda jer nas vode putem mržnje i nepovjerenja, a poznato je da mržnja i nepovjerenje razaraju ljudski rod.
Mislim da je danas, 20 godina nakon „demokratskih“ promjena, kad je Hrvatska bačena na koljena, kad je uništeno gotovo sve što je hrvatski narod postigao pod „nenarodnim“ režimom, ponovo nastupio prijelomni trenutak, trenutak koji traži lidera, čovjeka koji bi znao motivirati narod, trgnuti ga iz letargije i ponuditi rješenja za izlaz iz sveopće gospodarske i društvene krize i bezidejnosti.
Takvog čovjeka u postojećoj političkoj nomenklaturi danas u Hrvatskoj ja ne prepoznajem. Prepoznaje li ga itko?
Hrvatski narod je u novijoj povijesti imao nesreću da su mu ili voljom drugih ili vlastitim pogrešnim izborom na čelo dolazili najgori koji su se u datom trenutku uopće mogli naći.
Usudio bih se reći da poslije bana Jelačića, koji je bio na čelu Hrvatske u jednom takvom prijelomnom trenutku (1848.) i koji je ispravno procjenjivao sve okolnosti trenutka i povlačio prave poteze, poteze koji nisu naciju odvodili u sunovrat, pa sve do Josipa Broza Tita jednostavno nismo kao narod iznjedrili nikoga tog "kalibra".
O da, bilo je silnih zamjerki na račun bana Jelačića, prvo zato što je s hrvatskim trupama ugušio Kossuthovu revoluciju u Budimpešti, a potom zato što je spašavao krunu Habsburgovcima gušeći nemire u Beču, samo on je dobro znao Kossuthove velikomađarske, a time i duboko antihrvatske aspiracije, dok bi abdikacija Habsburga vodila dezintegraciji carevine, a time i Hrvatsku vjerojatno u gubitak državnosti i čvrsti Mađarski zagrljaj.
Sljedeći prijelomni trenutak bila je godina 1918., godina koja je nudila bar dva izlaza, transformciju A-U Monarhije u konfederaciju, dakle savez država, pri čemu bi Hrvatska sačuvala svoju državnost, ideja koju se teško moglo realizirati prvenstveno radi silnog protivljenja T. Masaryka češkog političara koji je imao silan upliv na političku elitu u hrvatskom nacionalnom korpusu, a bio je zakleti neprijtelj bilo kakvog povezivanja zemalja bivše carevine.
Samo on je imao ideju povezati Čehe, Slovake i Moravce u zajedničku nezavisnu državu Čehoslovačku, što je bilo prihvatljivo za "gospodare svijeta" W. Wilsona i L. Georgea, dok slično rješenje, Kraljevina SHS, nije prepoznato kao dobrodošlo.
Najmoćniji dvojac toga vremena u poratnom preuređenju svijeta, na tragu jugoslavenske ideje, zahtijeva ujedinjenje Kraljevine SHS s Kraljevinom Srbijom u novu državnu tvorevinu.
Hrvatska toga vremena jednostavno nema političara od formata koji bi ispravno ocijenio političke prilike i poveo narod putem napretka.
Najutjecajniji hrvatski političar toga vremena, S. Radić je protiv ujedinjenja, ne nudi nikakvu alternativu, ali zdušno radi protiv uspostavljanja nove države stvarajući u narodu protivjugoslavensko raspoloženje u uvjetima kad bi Kraljevina SHS, kasnije preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, bila formirana i silom.
Svojim odbijanjem ujedinjenja a time i učešća u delegaciji NV ("Ne idite gospodio kao guske u maglu!"), koja je trebala ispregovarati sve uvjete sa srpskom stranom, S. Radić bitno slabi njenu pregovaračku poziciju, ne nudeći ništa zauzvrat.
On zna što neće, ali ne zna što hoće.
S druge strane najmoćniji srpski političar i predsjednik kraljevske vlade, N. Pašić, je veliki protivnik "prisajedinjenja", bio je prezadovoljan, jer je Srbija kao ratni plijen dobila Vojvodinu.
Međutim kad je shvatio da će nova država biti i silom uspostavljena, pragmatičan kakav je bio, počinje među Srbijancima zdušno zagovarati uspostavu nove zajedničke države, koju je prije anatemizirao, a sada govoreći Srbijancima da "prisajedinjenje" promatraju kao "proširenje otadžbine od bugarske granice do Karavanki".
Za razliku od i nesudjelovnjem S. Radića, osakaćene delegacije NV, N. Pašić se za pregovore dobro priprema, te koristeći i poziciju ratnog pobjednika, "izbija" za srpsku stranu maksimum koji se mogao postići.
Delegacija NV pristaje na uspostavu Kraljevine SHS kao unitarne države pri čemu Hrvatska gubi status države a hrvatski narod, kao malobrojniji od srpskog, postaje neravnopravan.
Ulogu vrlo slavljenog S. Radića u tom prijelomnom trenutku, procesu ujedinjenja, smatram izuzetno štetnom za hrvatski narod i njegove interese.
Sve ono što je S. Radić svojom svađalačkom politikom upropastio popravlja, po mojem sudu poslije Tita najveći hrvatski političar, dr. Vladko Maček, koji politikom "malih koraka" uspijeva za hrvatski narod "izbiti" dotad u uvjetima unitarne države nezamislivu stanovitu političku autonomiju u vidu Banovine Hrvatske. Šteta što dr. V Maček nije imao šansu dovršiti svoj projekt.
Odnosno možda je i imao ali pod uvjetom da je on pokrenuo oružani ustanak protiv okupatora.
U sljedećem prijelomnom trenutku, a to je bio početak 2. Svjetskog rata, na čelo hrvatskog naroda, istinaibog ne njegovom voljom, nego "Božjom providnošću i voljom našeg saveznika", kako je to lijepo formulirao "vojskovođa" Slavko Kvaternik proglašavajući tzv. NDH, dolazi najveći šljam koji jedan narod može iznjedriti.
Taj šljam, bez ikakvog uporišta u hrvatskom narodu, ustaše, na čelu sa svojim poglavnikom, počinit će stravične zločine, sve u ime obrane hrvatskog naroda i njegovih interesa i prouzročit će ne samo silne traume u hrvatskom nacionalnom korpusu, već umalo i trajni gubitak državnosti za hrvatski narod.
Što se to nije dogodilo možemo zahvaliti jedino Titu i KPJ i njenoj ispravnoj politici nacionalne ravnopravnosti, što je kroz priznanje hrvatskog naroda kao nositelja izvornog suvereniteta dovelo do uspostave Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, pobjednice nad silama fašizma.
Godina je 1990., na globalnom političkom planu dolazi do velikih promjena, najmoćnija sila svijeta konačno slama SSSR, kao svojeg najopasnijeg suparnika, jer njegova gospodarska moć nije više mogla pratiti utrku u naoružanju koju je nametnuo Reagan kroz više izmišljeni nego stvarni "rat zvijezda".
To dovodi i do raspada ne samo VU nego i SSSR-a samog, ruši se "Berlinski zid", ujedinjenje Njemačke je na vidiku, događanja prestižu jedono drugo, samoupravni sustav u SFRJ se demonizira, jer kao nema demokracije bez višestranačja, krucijalne promjene očekuju se i u SFRJ.
U tom povijesno prijelomnom trenutku, hrvatski narod, ne prepoznajući opasnost retrogradnih ideja, izabire i vodstvo povjerava, ne prvi puta, najvećem šljamu koji u to vrijeme u Hrvatskoj postoji.
Franjo Tuđman, rigidni komunistički aparatčik, karijerist par excellence, budi ono najgore u hrvatskom narodu, nacinal-šovinizam, na valovima kojeg odvodi hrvatski narod u nepotrebni rat, stradanje i bijedu, što će reći da je umjesto znoja hrvatskom narodu ponudio krv i suze, a narod to objeručke prihvatio, opijen podvalama i floskulama kojim je bio neštedimice obasipan.
Snage, poražene u 2. Svjetskom ratu, hrvatski fašisti i klerofašisti, prepoznali su svoju šansu, stječu pravo građanstva i pišu neku novu povijest, jer su u nikom potrebnom ratu kao oni pobijedili, proglašavajući lokalni ratić za teritorije i provedbu etničkog čišćenja nečim veličanstvenim, dajući mu ime "Domovinski rat".
Ne ulazeći sada u razglabanje o tome kamo je ta pogubna politika Hrvatsku dovela, a dovela ju je na prosjački štap, ali unatoč tome hrvatski fašisti i klerofašisti nastavljaju derati svoju kozu, optužujući za tu katastrofu sve oko sebe, šireći i nadalje mržnju, posebno prema Srbima, „krivcima“ za sve hrvatske nedaće.
To su ti kojima smeta i Tadićev posjet Vukovaru, i njegova isprika, pa i sama ideja stišavanja strasti i smanjenju napetosti između dva naroda, a da o suživotu Hrvata i Srba i ne govorim.
To su ti koji ne dopuštaju ranama da zacijele, to su ti koji pokušavaju hrvatski narod pretvoriti u taoca mržnje i na taj način učiniti ga inkompatibilnim svojoj okolini.
Ja jednostavno odbijam vjerovati da u hrvatskom narodu nema snage da se tim "dušebrižnicima" zahvalimo jednom za svagda jer nas vode putem mržnje i nepovjerenja, a poznato je da mržnja i nepovjerenje razaraju ljudski rod.
Mislim da je danas, 20 godina nakon „demokratskih“ promjena, kad je Hrvatska bačena na koljena, kad je uništeno gotovo sve što je hrvatski narod postigao pod „nenarodnim“ režimom, ponovo nastupio prijelomni trenutak, trenutak koji traži lidera, čovjeka koji bi znao motivirati narod, trgnuti ga iz letargije i ponuditi rješenja za izlaz iz sveopće gospodarske i društvene krize i bezidejnosti.
Takvog čovjeka u postojećoj političkoj nomenklaturi danas u Hrvatskoj ja ne prepoznajem. Prepoznaje li ga itko?
