O čemu li to samo blebeću ...
... predsjednik RH, čitav državni vrh, Mile Dedaković Jastreb, Branko Borković Mladi Jastreb ...?
Svake godine na dan pada Vukovara patetika prevladava zdravi razum, rone se krokodilske suze nad tužnom sudbinom nekad najbogatijeg i jednog od najljepših hrvatskih gradova.
Svima, počevši od predsjednika RH pa nadalje, su puna usta "vukovarske žrtve", samo nitko da progovori o tome tko je i u ime čega žrtvovao Vukovar i njegove građane.
Postoji žrtva, zna se i egzekutor, ali nikako da doznamo ime onoga tko je žrtvu (Vukovar) prinio položivši je na žrtvenik.
Dame i gospodo iz vrhova hrvatske službene politike, ako već govorite o žrtvi onda imenujte i onoga tko je žrtvu prinio.
Ili zašutite zauvijek, jer ako tajite ime prinositelja žrtve, znači da biste i vi sami prinijeli takvu žrtvu.
Scenarij prinošnje žrtve u Vukovaru, prinositelj je pokušao ponoviti u Dubrovniku.
I uspio, na svu sreću ne do tako tragičnog kraja kao što je to bilo u slučaju Vukovara.
Jest, Vukovar i njegovi građani žrtvovani su svjesno i bezobzirno, jer nitko nije takav vojnički analfabeta da nije znao da se u onim uvjetima Vukovar ne može obraniti.
O tome da se Vukovar mogao obraniti danas zvone oni koji su ostavili svoju vojsku na cjedilu i na vrijeme sklonili dupe iz Vukovara; Mile Dedaković Jastreb i Branko Borković Mladi Jastreb.
Ta dvojica zapovjednika, umjesto da su, nakon što su (prekasno) shvatili da je svaki daljnji otpor besmislen i samo traži nove žrtve, dogovorili uvjete predaje s JNA i zajedno sa svojim vojnicima otušli u zarobljeništvo, oslobađaju vojnike zakletve i prepuštaju ih njihovoj sudbin, neka se svaki brine sam za sebe i snalazi kako zna i umije.
Mnogi su pri pokušaju proboja i bijega iz okružnja ostavili kosti u okolnim kukuruzištima, neki su pribjegli sitnom lukavstvu, dali se u bolnici "zagipsati", pa završili na Ovčari ...
Sklon sam vjerovati, a primjer Nikole Totha Feniksa i njegove jedinice o tome najbolje govori, da su dvojica vojnih zapovjednika postupila po odredbama međunarodnog ratnog prava, dogovorili uvjete predaje i predali se zajedno s vojskom kojom su zapovijedali, da ni Ovčare kao stratišta bilo ne bi.
Zato sva ta patetika, sva ta lamentiranja o gradu-žrtvi imaju samo jednu svrhu: ne dopuštanje ranama da zacijele i da ljudi kao ljudi konačno počnu, koliko je to moguće, živjeti normalnim ljudskim životom, a ne potencirati mržnju i neprijateljstvo, pa i temperanjem o oko tisuću Hrvata koji se vode kao nestali, uz istodobno prešućivanje bar dva puta većeg broja nestalih Srba, također hrvatskih državljana, ali državljana za koje tu državu nije briga, jer je očito da je njihova sudbina ne zanima.
Najpametnije bi bilo da se hrvatske vlast prestanu prisjećati Vukovara samo na dan njegova pada.
Tako bi mu učinile najveću uslugu.
Svake godine na dan pada Vukovara patetika prevladava zdravi razum, rone se krokodilske suze nad tužnom sudbinom nekad najbogatijeg i jednog od najljepših hrvatskih gradova.
Svima, počevši od predsjednika RH pa nadalje, su puna usta "vukovarske žrtve", samo nitko da progovori o tome tko je i u ime čega žrtvovao Vukovar i njegove građane.
Postoji žrtva, zna se i egzekutor, ali nikako da doznamo ime onoga tko je žrtvu (Vukovar) prinio položivši je na žrtvenik.
Dame i gospodo iz vrhova hrvatske službene politike, ako već govorite o žrtvi onda imenujte i onoga tko je žrtvu prinio.
Ili zašutite zauvijek, jer ako tajite ime prinositelja žrtve, znači da biste i vi sami prinijeli takvu žrtvu.
Scenarij prinošnje žrtve u Vukovaru, prinositelj je pokušao ponoviti u Dubrovniku.
I uspio, na svu sreću ne do tako tragičnog kraja kao što je to bilo u slučaju Vukovara.
Jest, Vukovar i njegovi građani žrtvovani su svjesno i bezobzirno, jer nitko nije takav vojnički analfabeta da nije znao da se u onim uvjetima Vukovar ne može obraniti.
O tome da se Vukovar mogao obraniti danas zvone oni koji su ostavili svoju vojsku na cjedilu i na vrijeme sklonili dupe iz Vukovara; Mile Dedaković Jastreb i Branko Borković Mladi Jastreb.
Ta dvojica zapovjednika, umjesto da su, nakon što su (prekasno) shvatili da je svaki daljnji otpor besmislen i samo traži nove žrtve, dogovorili uvjete predaje s JNA i zajedno sa svojim vojnicima otušli u zarobljeništvo, oslobađaju vojnike zakletve i prepuštaju ih njihovoj sudbin, neka se svaki brine sam za sebe i snalazi kako zna i umije.
Mnogi su pri pokušaju proboja i bijega iz okružnja ostavili kosti u okolnim kukuruzištima, neki su pribjegli sitnom lukavstvu, dali se u bolnici "zagipsati", pa završili na Ovčari ...
Sklon sam vjerovati, a primjer Nikole Totha Feniksa i njegove jedinice o tome najbolje govori, da su dvojica vojnih zapovjednika postupila po odredbama međunarodnog ratnog prava, dogovorili uvjete predaje i predali se zajedno s vojskom kojom su zapovijedali, da ni Ovčare kao stratišta bilo ne bi.
Zato sva ta patetika, sva ta lamentiranja o gradu-žrtvi imaju samo jednu svrhu: ne dopuštanje ranama da zacijele i da ljudi kao ljudi konačno počnu, koliko je to moguće, živjeti normalnim ljudskim životom, a ne potencirati mržnju i neprijateljstvo, pa i temperanjem o oko tisuću Hrvata koji se vode kao nestali, uz istodobno prešućivanje bar dva puta većeg broja nestalih Srba, također hrvatskih državljana, ali državljana za koje tu državu nije briga, jer je očito da je njihova sudbina ne zanima.
Najpametnije bi bilo da se hrvatske vlast prestanu prisjećati Vukovara samo na dan njegova pada.
Tako bi mu učinile najveću uslugu.
