"Četnička zvjerad" vs. "hrvatski vitezovi"
Svake godine, obično na obljetnicu pada Vukovara, uz lamentiranja o žrtvovanom gradu, ali ne i o onome tko je grad žrtvovao, o zaista tužnim sudbinama njegovih građana, paz' sad', samo ne-Srba, jer Srbi i ne mogu doživjeti nikakvu tužnu sudbinu, jer što god im se dogodilo, zaslužili su.
I ne samo to, nego dobro su i prošli, zaslužili su puno gore.
Oni se ne mogu voditi ni kao zatočeni i nestali, to mogu biti samo Hrvati, jer samo Hrvati imaju pravo biti mučenici, patnici i žrtve.
Istinaibog ovim Tadićevim posjetima, najprije neslužbenom, a sad i službenom, počinju na svjetlo dana izlaziti i podaci o stradnjima Srba, pa vidi vraga, ima ih i koji se vode kao zatočeni i nestali, čak i više ngo Hrvata, s tendencijom valjda da se te dvije liste objedine i da RH traga za svim svojim nestalim državljanima, ako ovo priznanje da ima i nestalih Srba nije samo prigodničarsko, dok gost ne ode.
Nagledali smo se i takvih situacija.
Zarobljenički logori u Srbji, Begejci, Stajičevo, Niš ... spominju se kao mjesta silnih stradanja onih (nisu morali nužno biti ratni zarobljenici) koji su imali nesreću u njih dospjeti.
Naravno naslušali smo se priča, o ponižavanjima ("Glavu dolje, ruke na leđa!") i batinjanjima pa i do smrti, nasreću ipak rijetkih, onih koji su imali nesreću završiti na tako "lijepim" mjestima.
Ja osobno imam nekoliko svjedočenja iz prve ruke ljudi koji su proveli i do godinu dana u tim logorima u Srbiji, ali nijedan od njih mi nije pričao o sustavnim mučenjima, a pogotovo ne o sakaćenjim zatočenika.
Iako neću tvrditi da i toga nije bilo.
Sudbina ratnih zarobljenika i zatočenih Srba ili bolje rečeno ne-Hrvata, mada i pokojeg nepoćudnog Hrvata u hrvatskim sabirnim centrima (nedajbože reći logorima), pogotovo po razno-raznim opskurnim neslužbenim mjestima kao što su Glavaševi podrumi, Pakračka Poljana, dosad vrlo vješto prikrivano sve ono što se događalo na Baniji i u Sisku u režiji Đure Brodarca i Vladimira Milankovića, a po svemu sudeći je daleko gore i po broju žrtava opsežnije od svega što u režiji "hrvatskih vitezova"događalo drugdje po Hrvatskoj.
Istraga o zločinima počinjenim s hrvatske strane na Baniji, uoči i za vrijeme rata, navodno je pokrenuta, pa neću dalje špekulirati.
Zlostavljanja koja su sustavno provođena u Lori stidljivo su ugledala svjetlo dana, pa smo tako saznali za zvjerska mučenja i sakaćenja onih koji su imali tu "sreću" da upoznaju svu čovječnost, kršćansko milosrđe i dobrostivost onih s krunicom oko vrata.
U najnovije vrijeme dnevni tisak aktualizirao je i sve ono što se događalo na jednom od opskurnih mjesta daleko od očiju javnosti, a doznajemo i vojne policije, sabirnom centru u Kerestincu.
Svojedobno (još 1992.) je pokrenuta, ali ubrzo i obustavljena, istraga o tome, danas znamo, mjestu nečuvenih zločina.
Istraga je ovih dana ponovo pokrenuta, navodno pod pritiskom glavnog tužitelja ICTY S. Brammertza, a u iskazima svjedoka nalazimo i ovo (prema pisanju "Slobodne Dalmacije"):
Ako je ovo istina, a istraga bi trebala odvojiti žito od kukolja, hoće li mi netko od "ognjištaraca" objasniti u ime koga i u ime čega su "hrvatski vitezovi" radili takva zvjerstva i kako li su samo stigli uz tako zahtjevan posao kao što je "stvaranje države"?
I ne može se danas Mate Laušić ograđivati od toga što se tamo događalo, uz mutavu ispriku da vojna policija za to nije znala i da se sa zlodjelima prestalo, kad je vojna policija preuzela brigu o Kerestincu, jer u Lori se događalo isto, a Lora je sve vrijeme bila "na brizi" vojne policije.
I ne samo to, nego dobro su i prošli, zaslužili su puno gore.
Oni se ne mogu voditi ni kao zatočeni i nestali, to mogu biti samo Hrvati, jer samo Hrvati imaju pravo biti mučenici, patnici i žrtve.
Istinaibog ovim Tadićevim posjetima, najprije neslužbenom, a sad i službenom, počinju na svjetlo dana izlaziti i podaci o stradnjima Srba, pa vidi vraga, ima ih i koji se vode kao zatočeni i nestali, čak i više ngo Hrvata, s tendencijom valjda da se te dvije liste objedine i da RH traga za svim svojim nestalim državljanima, ako ovo priznanje da ima i nestalih Srba nije samo prigodničarsko, dok gost ne ode.
Nagledali smo se i takvih situacija.
Zarobljenički logori u Srbji, Begejci, Stajičevo, Niš ... spominju se kao mjesta silnih stradanja onih (nisu morali nužno biti ratni zarobljenici) koji su imali nesreću u njih dospjeti.
Naravno naslušali smo se priča, o ponižavanjima ("Glavu dolje, ruke na leđa!") i batinjanjima pa i do smrti, nasreću ipak rijetkih, onih koji su imali nesreću završiti na tako "lijepim" mjestima.
Ja osobno imam nekoliko svjedočenja iz prve ruke ljudi koji su proveli i do godinu dana u tim logorima u Srbiji, ali nijedan od njih mi nije pričao o sustavnim mučenjima, a pogotovo ne o sakaćenjim zatočenika.
Iako neću tvrditi da i toga nije bilo.
Sudbina ratnih zarobljenika i zatočenih Srba ili bolje rečeno ne-Hrvata, mada i pokojeg nepoćudnog Hrvata u hrvatskim sabirnim centrima (nedajbože reći logorima), pogotovo po razno-raznim opskurnim neslužbenim mjestima kao što su Glavaševi podrumi, Pakračka Poljana, dosad vrlo vješto prikrivano sve ono što se događalo na Baniji i u Sisku u režiji Đure Brodarca i Vladimira Milankovića, a po svemu sudeći je daleko gore i po broju žrtava opsežnije od svega što u režiji "hrvatskih vitezova"događalo drugdje po Hrvatskoj.
Istraga o zločinima počinjenim s hrvatske strane na Baniji, uoči i za vrijeme rata, navodno je pokrenuta, pa neću dalje špekulirati.
Zlostavljanja koja su sustavno provođena u Lori stidljivo su ugledala svjetlo dana, pa smo tako saznali za zvjerska mučenja i sakaćenja onih koji su imali tu "sreću" da upoznaju svu čovječnost, kršćansko milosrđe i dobrostivost onih s krunicom oko vrata.
U najnovije vrijeme dnevni tisak aktualizirao je i sve ono što se događalo na jednom od opskurnih mjesta daleko od očiju javnosti, a doznajemo i vojne policije, sabirnom centru u Kerestincu.
Svojedobno (još 1992.) je pokrenuta, ali ubrzo i obustavljena, istraga o tome, danas znamo, mjestu nečuvenih zločina.
Istraga je ovih dana ponovo pokrenuta, navodno pod pritiskom glavnog tužitelja ICTY S. Brammertza, a u iskazima svjedoka nalazimo i ovo (prema pisanju "Slobodne Dalmacije"):
" ... u Kerestincu su svakodnevno muškarce batinali, žene silovali te ih mučili na spravama poput mornarskih ljestava. Iživljavali su se i sa električnim palicama, drvenim i gumenim penisima, tjerali zarobljenike na spolne odnose i oralni seks te da laju kao psi. Nekim muškarcima su odsjecali prste a ženama bradavice, a sve to se odvijalo u zatamnjenoj sobi zvanoj Laboratorij ..."
Ako je ovo istina, a istraga bi trebala odvojiti žito od kukolja, hoće li mi netko od "ognjištaraca" objasniti u ime koga i u ime čega su "hrvatski vitezovi" radili takva zvjerstva i kako li su samo stigli uz tako zahtjevan posao kao što je "stvaranje države"?
I ne može se danas Mate Laušić ograđivati od toga što se tamo događalo, uz mutavu ispriku da vojna policija za to nije znala i da se sa zlodjelima prestalo, kad je vojna policija preuzela brigu o Kerestincu, jer u Lori se događalo isto, a Lora je sve vrijeme bila "na brizi" vojne policije.
