Povijesni revizionizam, a ne istraživanje zločina
Ako krenemo od najava ministra Karamarka o početku otkapanja masovnih grobnica u svrhu istraživanja mogućih ratnih i poratnih zločina, vidimo da se tu najmanje radi o istraživanju zločina, jer su svi napori usmjereni prema reviziji povijesti koja podrazumijeva čak i reviziju ishoda 2. Svjetskog rata.
Cilj je diskvalifcirati NOB i antifašstičku borbu, kao i sam pojam antifašizma, proglašaajući ih zločinačkim, a sve u svrhu rehabilitacije ustaštva i tzv. NDH, prikazujući prve kao borce za Hrvatsku kao žrtve komunističkog terora, a kako su komunisti bili i pokretači i vodeća snaga antifašističke borbe, onda sljedom toga žrtve zločinačkog anifašzma, a potonji fašistički zločin i nacističku kvislinšku tvorevinu kao nekakvu hrvatsku divot-državu.
Ja mislim da nitko pametan nema ništa protiv da se istraže i već jedamput stave ad acta sva ona događanja koja su obilježila završetak 2. Svjetskog rata na području nekadašnje države, pa i zločine koje su kroz čin retalijacije počinili neki borc izredova ratnih pobjednika, nad pripadnicima poraženih i odmetnutih kvislinških vojski i civilima kolaboracionistima.
Istraživanja da, istina da, ali revizija povijesti i ishoda 2. Svjetskog rata, kao i obračun s antifašizmom kao civilizacijskom tekovinom i svjetonazornim principom slobodnog pojedinca u slobodnom društvu, NE!
Događanja iz 1945. treba promatrati isključivo u kontekstu vremena i prilika iz toga doba, bilo je to vrijeme bezakonja i bezvlašća, preslikavati ih na vrijeme sadašnje i današnje prilike je jednostavno nedopustivo za svakoga tko želi istinu.
Pobjeda nad fašizmom značila je svladavanje sila mraka, pa se antifašizam danas smatra tečevinom civilizacije.
Svagdje u bijelom svijetu, ali ne i u Hrvatskoj u kojopj se antifašizam proglašava zločinom.
Kolaboracionisti se u svm državama u narodu prokazuju i doživljavaju kao najveći izrodi i veleizdajnici.
Svagdje u bijelom svijetu, ali ne i u Hrvatskoj, gdje se upravo takvi zlikovci proglašavaju "borcima za Hrvatsku".
Sve ono što recentni "borci za istinu i pravdu" traže pod egidom "zločin je zločin i žrtva je žrtva" su atake na antifašizam, su pokušaji preživjelih ustaša, neoustaša i klerofašista, da kao ratni gubitnici revidiraju povijest, odnosno ishod 2. Svjetskog rata i sude ratnim pobjednicima.
Zanima li ikoga od tih što nariču stvarna istina i što se i zašto dogodilo u svibnju 1945.?
Ne, oni samo misle da su danas jači, oni bi se osvećivali za ratni poraz.
Cilj je jedan jedini: obračun s antifašizmom.
U tom pravcu su i oni obračuni s Titom kao simbolom antifašističke borbe.
Koja se to tragedija dogodila na Bleiburškom polju?
Konačno su razoružani ostaci odmetnutih kvislinških vojski i to 7 dana nakon završetka 2. Svjetskog rata.
I to je tragedija?
Za koga?
Kojim pravom su oni, koji su organizirali logore smrti i provodili rasne zakone, mogli očekivati da ih netko zaštiti, valjda od progona za najmonstruoznije zločine koje su činili od prvog do zadnjeg dana rata?
Nisu oni bježali od zlih partizana, već su pokušali pobjeći od odgovornosti za sva zlodjela koja su počinili.
Mogu li se i smiju li se u "istraživanju komunističkih zločina" iznositi ordinarne laži i zaobilaziti neprijeporne činjenice:
Ako je točno, a je, da se u 2. Svjetskom ratu ginulo "na buljuke", a da okupatorima i kvislinzima nije napamet padalo identificirati poginule partizane i sahraniti ih drugačije nego u masovnu grobnicu izvan grobalja i bez oznaka, tko je tu žrtva, a tko zločinac?
Nitko!
Ako je točno, a je, da se u 2. Svjetskom ratu ginulo "na buljuke", a da partizanima nije napamet padalo identificirati poginule okupatore i ustaše (domobrani su imali drugačiji tretman) i sahraniti ih drugačije nego u masovnu grobnicu izvan grobalja i bez oznaka, tko je tu žrtva, a tko zločinac?
Nitko!
Ako je točno, a je, da su okupatori i kvislinzi gotovo beziznimno bez suda i suđenja strijeljali zarobljene partizane i bez identifikacije ih sahranjivali zajedno s onima poginulim u borbama, strijeljani su žrtve, a egzkutori zločinci, samo kako danas odvojiti one poginule u borbama od onih strijeljanih?
Ako je točno, a je, da su partizani gotovo beziznimno bez suda i suđenja strijeljali zarobljene okupatore i ustaše i bez identifikacije ih sahranjivali zajedno s onima poginulim u borbama, strijeljani su žrtve, a egzkutori zločinci, samo kako danas odvojiti one poginule u borbama od onih strijeljanih?
Ako je točno, a je, da su poslije završetka rata prijeki vojni sudovi ratnih pobjednika brojne ratne zarobljenike i razoružane odmetnike (one koji nisu položili oružje do 23:01 sati 08. 05. 1945.) osudili na smrt i da je nakon potvrde presude od strane Višeg vojnog suda najveći broj osuđenih strijeljan na licu mjesta i pokopan u masovnu grobnicu, ali to nije zločin.
Ako je točno, a je, da su neki iz redova ratnih pobjednika pribjegli retalijacijama i bez suda i suđenja iz osvete ubili neke ratne zarobljenike i razoružane odmetnike, onda su ubijeni žrtve, a egzekutori zločinci. Problem je samo u tome što su i ovako ubijeni najčešće pokopani zajedno s onima na smrt osuđenima i strijeljanima.
Od svih navedenih ratnih stradalnika (poginuli u borbama ili strijeljani poslije pravomoćnih presuda) i žrtava (strijeljani bez suda i suđenja) možda bi se mogla odrediti pripadnost prema neistrulilim dijelovima odora ili oznaka, samo tko je onaj tko će odrediti tko su stradalnici, a tko žrtve?
Ili takvu identifikaciju i ne treba raditi, već sve pokopane u masovne grobnice proglasiti žrtvama "partizanskih zločinaca", za što plediraju brojni "eksperti", pa i ekspert koji to baš nije, dr. Ivo Banac?
Jer kao što je poznato za njih je antifašizam zločin sam po sebi.
Svibanj 1945. je i vrijeme u kojem se kolaboracionistima diljem Evrope presuđivalo po "kratkom postupku", u Francxuskoj je desnica tvrdila da je francuski "Maquis" krajem rata, bez suda i suđenja, likvidirao 105.000 kolaboracionista, General de Gaulle spominje brojku od 10.842, dakle deset puta manju. Pritom je dodao: "Ta je brojka bolna, ali je ograničena s obzirom na to koliko su groznih zločina počinili (fašisti) i kakve su njihove posljedice". (Herbert Lotman: L' epuration).
Cilj je diskvalifcirati NOB i antifašstičku borbu, kao i sam pojam antifašizma, proglašaajući ih zločinačkim, a sve u svrhu rehabilitacije ustaštva i tzv. NDH, prikazujući prve kao borce za Hrvatsku kao žrtve komunističkog terora, a kako su komunisti bili i pokretači i vodeća snaga antifašističke borbe, onda sljedom toga žrtve zločinačkog anifašzma, a potonji fašistički zločin i nacističku kvislinšku tvorevinu kao nekakvu hrvatsku divot-državu.
Ja mislim da nitko pametan nema ništa protiv da se istraže i već jedamput stave ad acta sva ona događanja koja su obilježila završetak 2. Svjetskog rata na području nekadašnje države, pa i zločine koje su kroz čin retalijacije počinili neki borc izredova ratnih pobjednika, nad pripadnicima poraženih i odmetnutih kvislinških vojski i civilima kolaboracionistima.
Istraživanja da, istina da, ali revizija povijesti i ishoda 2. Svjetskog rata, kao i obračun s antifašizmom kao civilizacijskom tekovinom i svjetonazornim principom slobodnog pojedinca u slobodnom društvu, NE!
Događanja iz 1945. treba promatrati isključivo u kontekstu vremena i prilika iz toga doba, bilo je to vrijeme bezakonja i bezvlašća, preslikavati ih na vrijeme sadašnje i današnje prilike je jednostavno nedopustivo za svakoga tko želi istinu.
Pobjeda nad fašizmom značila je svladavanje sila mraka, pa se antifašizam danas smatra tečevinom civilizacije.
Svagdje u bijelom svijetu, ali ne i u Hrvatskoj u kojopj se antifašizam proglašava zločinom.
Kolaboracionisti se u svm državama u narodu prokazuju i doživljavaju kao najveći izrodi i veleizdajnici.
Svagdje u bijelom svijetu, ali ne i u Hrvatskoj, gdje se upravo takvi zlikovci proglašavaju "borcima za Hrvatsku".
Sve ono što recentni "borci za istinu i pravdu" traže pod egidom "zločin je zločin i žrtva je žrtva" su atake na antifašizam, su pokušaji preživjelih ustaša, neoustaša i klerofašista, da kao ratni gubitnici revidiraju povijest, odnosno ishod 2. Svjetskog rata i sude ratnim pobjednicima.
Zanima li ikoga od tih što nariču stvarna istina i što se i zašto dogodilo u svibnju 1945.?
Ne, oni samo misle da su danas jači, oni bi se osvećivali za ratni poraz.
Cilj je jedan jedini: obračun s antifašizmom.
U tom pravcu su i oni obračuni s Titom kao simbolom antifašističke borbe.
Koja se to tragedija dogodila na Bleiburškom polju?
Konačno su razoružani ostaci odmetnutih kvislinških vojski i to 7 dana nakon završetka 2. Svjetskog rata.
I to je tragedija?
Za koga?
Kojim pravom su oni, koji su organizirali logore smrti i provodili rasne zakone, mogli očekivati da ih netko zaštiti, valjda od progona za najmonstruoznije zločine koje su činili od prvog do zadnjeg dana rata?
Nisu oni bježali od zlih partizana, već su pokušali pobjeći od odgovornosti za sva zlodjela koja su počinili.
Mogu li se i smiju li se u "istraživanju komunističkih zločina" iznositi ordinarne laži i zaobilaziti neprijeporne činjenice:
Ako je točno, a je, da se u 2. Svjetskom ratu ginulo "na buljuke", a da okupatorima i kvislinzima nije napamet padalo identificirati poginule partizane i sahraniti ih drugačije nego u masovnu grobnicu izvan grobalja i bez oznaka, tko je tu žrtva, a tko zločinac?
Nitko!
Ako je točno, a je, da se u 2. Svjetskom ratu ginulo "na buljuke", a da partizanima nije napamet padalo identificirati poginule okupatore i ustaše (domobrani su imali drugačiji tretman) i sahraniti ih drugačije nego u masovnu grobnicu izvan grobalja i bez oznaka, tko je tu žrtva, a tko zločinac?
Nitko!
Ako je točno, a je, da su okupatori i kvislinzi gotovo beziznimno bez suda i suđenja strijeljali zarobljene partizane i bez identifikacije ih sahranjivali zajedno s onima poginulim u borbama, strijeljani su žrtve, a egzkutori zločinci, samo kako danas odvojiti one poginule u borbama od onih strijeljanih?
Ako je točno, a je, da su partizani gotovo beziznimno bez suda i suđenja strijeljali zarobljene okupatore i ustaše i bez identifikacije ih sahranjivali zajedno s onima poginulim u borbama, strijeljani su žrtve, a egzkutori zločinci, samo kako danas odvojiti one poginule u borbama od onih strijeljanih?
Ako je točno, a je, da su poslije završetka rata prijeki vojni sudovi ratnih pobjednika brojne ratne zarobljenike i razoružane odmetnike (one koji nisu položili oružje do 23:01 sati 08. 05. 1945.) osudili na smrt i da je nakon potvrde presude od strane Višeg vojnog suda najveći broj osuđenih strijeljan na licu mjesta i pokopan u masovnu grobnicu, ali to nije zločin.
Ako je točno, a je, da su neki iz redova ratnih pobjednika pribjegli retalijacijama i bez suda i suđenja iz osvete ubili neke ratne zarobljenike i razoružane odmetnike, onda su ubijeni žrtve, a egzekutori zločinci. Problem je samo u tome što su i ovako ubijeni najčešće pokopani zajedno s onima na smrt osuđenima i strijeljanima.
Od svih navedenih ratnih stradalnika (poginuli u borbama ili strijeljani poslije pravomoćnih presuda) i žrtava (strijeljani bez suda i suđenja) možda bi se mogla odrediti pripadnost prema neistrulilim dijelovima odora ili oznaka, samo tko je onaj tko će odrediti tko su stradalnici, a tko žrtve?
Ili takvu identifikaciju i ne treba raditi, već sve pokopane u masovne grobnice proglasiti žrtvama "partizanskih zločinaca", za što plediraju brojni "eksperti", pa i ekspert koji to baš nije, dr. Ivo Banac?
Jer kao što je poznato za njih je antifašizam zločin sam po sebi.
Svibanj 1945. je i vrijeme u kojem se kolaboracionistima diljem Evrope presuđivalo po "kratkom postupku", u Francxuskoj je desnica tvrdila da je francuski "Maquis" krajem rata, bez suda i suđenja, likvidirao 105.000 kolaboracionista, General de Gaulle spominje brojku od 10.842, dakle deset puta manju. Pritom je dodao: "Ta je brojka bolna, ali je ograničena s obzirom na to koliko su groznih zločina počinili (fašisti) i kakve su njihove posljedice". (Herbert Lotman: L' epuration).
