Da rezimiramo ...
Sad kad imamo dojam da se strasti oko nepravomoćne osuđujuće presude “hrvatskim generalima” pomalo stišavaju i kad osim balavaca koji “koriste gužvu” za svoja vandalska iživljavanja i skupine besprizornih koji na glavnom zagrebačkom trgu štrajkaju glađu i kojima ja osobno želim da u tome izdrže do kraja, ipak svjedočimo napuštanju ratnohuškačke retorike.
Za usijavanje atmosfere najčešće se krivi medije, koji u svojim redovima zaista imaju iznenađujući broj nacional-šovinističkih jurišnika, koji se ne libe izvrtanja činjenica pa ni iznošenja ordinarnih laži.
Naravno, sve u funkciji zaštite “hrvatskih nacionalnih interesa” iako te interese nikad nitko i nigdje nije definirao, njih su ti “domoljubi” valjda usisali s mačinim mlijekom.
Samo ne bih ja tako olako okrivio medije bez obzira na razno-razne marijačiće, joviće, despote, dujmoviće, starešine … i kako li se sve ne zovu, njih je lako obuzdati intervencijama urednika, stvar je u tome da ti ekstremi u medijima zapravo posreduju stavove vlasti koja se radi mogućih reakcija MZ te stavove ne usudi do kraja elaborirati.
Dakle službene hrvatske vlasti su poticale stvaranje te atmosfere “ulice” i linča proglašavanjem suda u den Haagu političkim i neprijateljski nastrojenim prema hrvatskom narodu i državi, uskraćujući javnosti prave informacije o toku sudskog procesa, svojim ni na čemu zasnovanom najavljivanju oslobađajućih presuda, a potom i svojim optužbama, posebno bivšeg predsjednika države, za tobožnje dilanje dokumenta tužiteljstvu suda u den Haagu, kao i za njegovo svjedočenje kao zaštićenog svjedoka, “u korist optužbe”, u “slučaju Blaškić” …
U poznatoj Tuđmanovoj maniri nepoštivanja principa “pacta sunt servanda” donesen je i Ustavni zakon o suradnji s ICTY, kojima je RH preuzela obavezu potpune i neograničene suradnje s tim sudom, jer je on defakto tim zakonom postao i hrvatski sud, u pitanjima ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti počinjenih na području bivše države, nadređen nacionalnom pravosuđu.
Od samih početaka rada suda vidjelo se da vlasti RH ne kane poštovati vlastiti zakon, što se najzornije pokazalo u “slučaju Blaškić”, kad su jednako i sudu i obrani bili uskraćivani najrelevantniji dokumenti za donošenje na činjenicama zasnovane presude, što je najbolje pokazao žalbeni postupak u istom predmetu.
Dakle osim osiguranja uvjeta za nesmetan rad istražiteljima haaškog tužiteljstva, bespogovorne dostave tražene dokumentacije (kako tužiteljstvu, tako i obranama optuženika) uz eventualno cenzuriranje (zacrnjenje) podataka vezanih isključivo za sigurnost zemlje, uhićenje i prepraćivanje optuženika u pritvor poslije podizanja optužnice, hrvatske vlasti nisu trebale činiti ništa drugo.
Ali, valjda smo svi svjedoci da su hrvatske vlasti ometale rad istražitelja, pa i kroz zabranu Gotovini, ali ne smo Gotovini, da pristupi informativnom razgovoru s haaškim tužiteljstvom, izbjegavale dostavu dokumentacije, kasnije omogućile bijeg i skrivanje Anti Gotovini, koji je uhićen i prepraćen u haaški pritvor tek poslije najozbiljnijih prijetnji Hrvatskoj.
Prikazujući sud političkim, zato što sudi i Hrvatima osumnjičenim kao počiniteljima ili odgovornima za počinjenje najtežih zločina, odmah na tragu izjednačavanja krivnje Hrvata i Srba za izazivanje rata na području bivše države, odnosno “izjednačavanje agresora i žrtve agresije”.
A osim toga kroz ta suđenja optuženim pojedincima on ustvari “sudi svim braniteljima, ma što svim braniteljima, svi Hrvatima i hrvatskoj državi”.
To su te nakaradne teze hrvatskih vlasti koje onda razno-razni marijačići, jovići, despoti, dujmovići, starešine … razvlače kao žvaku.
Svojim postupcima hrvatske su vlasti ustvari sve vrijeme gurale RH na optuženičku klupu, prikazujući Hrvatsku kao stranku u sporu iako za takvu tvrdnju nema osnove niti u jednom aktu i postupku suda ili njegovog tužiteljstva.
Nadalje, te u svakom pogledu nesuvisle vlasti trošile su ogromna sredstva iz proračuna za plaćanje vrlo skupih odvjetnika dvojbene reputacije, iako prema pravilima suda, sud plaća obranu onim optuženicima koji iz vlastitih prihoda ne mogu plaćati branitelje.
Poslije izricanja nepravomoćne presude počela je histerična kampanja protiv suda “koji je i opet osudio sve branitelje, sve Hrvate i hrvatsku državu osporavajući joj pravo na obranu cjelovitosti vlastitog teritorija i državne suverenosti, proglašavanjem operacije “Oluja” zločinačkim poduhvatom”, opet bez ikakve podloge za takvu tvrdnju, kako u presudi tako i u njenom obrazloženju.
I umjesto da konačno počnu surađivati sa sudom na što ih obavezuje Ustavni zakon, te vlasti najavljuju “diplomatsku ofanzivu”, a ustvari pokušaj najgrubljeg političkog utjecaja na sud, najavljuju istragu o tome tko je inkriminirajuće dokumente dostavio sudu (ta retorika je u međuvremenu ublažena), najavljuju donošenje saborske deklaracije o “Oluji” (nadajmo se da će biti vjerodostojna kao i Deklaracija o DR), najavljuju svoju ponudu da se na sudu pojave u svojstvu “prijatelja suda”, premda ih je, prvenstveno radi njihove nevjerodostojnosti, sud dosad dva puta odbio, nema razloga da ih ne odbije i treći put … ali eto i dalje se poduzima sve osim onoga što bi trebalo.
A trebalo bi konačno početi i ozbiljno raditi na promjeni društvene klime, priznajući da su u DR i s hrvatske strane počinjeni nebrojeni zločini za koje gotovo nitko i nije odgovarao i tako ostvariti političku volju da se konačno procesuiraju oni, koji su uz Tuđmana i Šuška bili glavni protagonisti UZP, ali i oni ne tako malobrojni direktni počinitelji svih monstruoznih zločina radi kojih se i sudilo Gotovini, Markaču i Čermaku.
Da bi se to moglo, trebalo bi prestati okrivljavati Srbe za sve nedaće koje su nam se dogodile, trebalo bi prestati razmišljati na način da je činjenje zla Srbima dopušteno i poželjno, da je ubijati srpsku stračad bilo i dopušteno i poželjno i da je protjerivanje Srba iz Hrvatske bilo i dopušteno i poželjno.
Samo se društvenu klimu promijeniti ne može HDZ-ovim “povratkom Tuđmanu” ili “povratku korijenima” (uzimanjem D. Krstičevića za savjetnika Vlade, koketiranje s I. Pašalićem, M. Rebićem, Lj. Ć. Rojsom …) već i zato što nikome dosad nije uspjelo riješiti problem, na način na koji je problem nastao, a taj Tuđman i ti “korijeni” su upravo stvorili problem.
Oni sami su problem i nikako ne mogu biti dio rješenja problema.
Za usijavanje atmosfere najčešće se krivi medije, koji u svojim redovima zaista imaju iznenađujući broj nacional-šovinističkih jurišnika, koji se ne libe izvrtanja činjenica pa ni iznošenja ordinarnih laži.
Naravno, sve u funkciji zaštite “hrvatskih nacionalnih interesa” iako te interese nikad nitko i nigdje nije definirao, njih su ti “domoljubi” valjda usisali s mačinim mlijekom.
Samo ne bih ja tako olako okrivio medije bez obzira na razno-razne marijačiće, joviće, despote, dujmoviće, starešine … i kako li se sve ne zovu, njih je lako obuzdati intervencijama urednika, stvar je u tome da ti ekstremi u medijima zapravo posreduju stavove vlasti koja se radi mogućih reakcija MZ te stavove ne usudi do kraja elaborirati.
Dakle službene hrvatske vlasti su poticale stvaranje te atmosfere “ulice” i linča proglašavanjem suda u den Haagu političkim i neprijateljski nastrojenim prema hrvatskom narodu i državi, uskraćujući javnosti prave informacije o toku sudskog procesa, svojim ni na čemu zasnovanom najavljivanju oslobađajućih presuda, a potom i svojim optužbama, posebno bivšeg predsjednika države, za tobožnje dilanje dokumenta tužiteljstvu suda u den Haagu, kao i za njegovo svjedočenje kao zaštićenog svjedoka, “u korist optužbe”, u “slučaju Blaškić” …
U poznatoj Tuđmanovoj maniri nepoštivanja principa “pacta sunt servanda” donesen je i Ustavni zakon o suradnji s ICTY, kojima je RH preuzela obavezu potpune i neograničene suradnje s tim sudom, jer je on defakto tim zakonom postao i hrvatski sud, u pitanjima ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti počinjenih na području bivše države, nadređen nacionalnom pravosuđu.
Od samih početaka rada suda vidjelo se da vlasti RH ne kane poštovati vlastiti zakon, što se najzornije pokazalo u “slučaju Blaškić”, kad su jednako i sudu i obrani bili uskraćivani najrelevantniji dokumenti za donošenje na činjenicama zasnovane presude, što je najbolje pokazao žalbeni postupak u istom predmetu.
Dakle osim osiguranja uvjeta za nesmetan rad istražiteljima haaškog tužiteljstva, bespogovorne dostave tražene dokumentacije (kako tužiteljstvu, tako i obranama optuženika) uz eventualno cenzuriranje (zacrnjenje) podataka vezanih isključivo za sigurnost zemlje, uhićenje i prepraćivanje optuženika u pritvor poslije podizanja optužnice, hrvatske vlasti nisu trebale činiti ništa drugo.
Ali, valjda smo svi svjedoci da su hrvatske vlasti ometale rad istražitelja, pa i kroz zabranu Gotovini, ali ne smo Gotovini, da pristupi informativnom razgovoru s haaškim tužiteljstvom, izbjegavale dostavu dokumentacije, kasnije omogućile bijeg i skrivanje Anti Gotovini, koji je uhićen i prepraćen u haaški pritvor tek poslije najozbiljnijih prijetnji Hrvatskoj.
Prikazujući sud političkim, zato što sudi i Hrvatima osumnjičenim kao počiniteljima ili odgovornima za počinjenje najtežih zločina, odmah na tragu izjednačavanja krivnje Hrvata i Srba za izazivanje rata na području bivše države, odnosno “izjednačavanje agresora i žrtve agresije”.
A osim toga kroz ta suđenja optuženim pojedincima on ustvari “sudi svim braniteljima, ma što svim braniteljima, svi Hrvatima i hrvatskoj državi”.
To su te nakaradne teze hrvatskih vlasti koje onda razno-razni marijačići, jovići, despoti, dujmovići, starešine … razvlače kao žvaku.
Svojim postupcima hrvatske su vlasti ustvari sve vrijeme gurale RH na optuženičku klupu, prikazujući Hrvatsku kao stranku u sporu iako za takvu tvrdnju nema osnove niti u jednom aktu i postupku suda ili njegovog tužiteljstva.
Nadalje, te u svakom pogledu nesuvisle vlasti trošile su ogromna sredstva iz proračuna za plaćanje vrlo skupih odvjetnika dvojbene reputacije, iako prema pravilima suda, sud plaća obranu onim optuženicima koji iz vlastitih prihoda ne mogu plaćati branitelje.
Poslije izricanja nepravomoćne presude počela je histerična kampanja protiv suda “koji je i opet osudio sve branitelje, sve Hrvate i hrvatsku državu osporavajući joj pravo na obranu cjelovitosti vlastitog teritorija i državne suverenosti, proglašavanjem operacije “Oluja” zločinačkim poduhvatom”, opet bez ikakve podloge za takvu tvrdnju, kako u presudi tako i u njenom obrazloženju.
I umjesto da konačno počnu surađivati sa sudom na što ih obavezuje Ustavni zakon, te vlasti najavljuju “diplomatsku ofanzivu”, a ustvari pokušaj najgrubljeg političkog utjecaja na sud, najavljuju istragu o tome tko je inkriminirajuće dokumente dostavio sudu (ta retorika je u međuvremenu ublažena), najavljuju donošenje saborske deklaracije o “Oluji” (nadajmo se da će biti vjerodostojna kao i Deklaracija o DR), najavljuju svoju ponudu da se na sudu pojave u svojstvu “prijatelja suda”, premda ih je, prvenstveno radi njihove nevjerodostojnosti, sud dosad dva puta odbio, nema razloga da ih ne odbije i treći put … ali eto i dalje se poduzima sve osim onoga što bi trebalo.
A trebalo bi konačno početi i ozbiljno raditi na promjeni društvene klime, priznajući da su u DR i s hrvatske strane počinjeni nebrojeni zločini za koje gotovo nitko i nije odgovarao i tako ostvariti političku volju da se konačno procesuiraju oni, koji su uz Tuđmana i Šuška bili glavni protagonisti UZP, ali i oni ne tako malobrojni direktni počinitelji svih monstruoznih zločina radi kojih se i sudilo Gotovini, Markaču i Čermaku.
Da bi se to moglo, trebalo bi prestati okrivljavati Srbe za sve nedaće koje su nam se dogodile, trebalo bi prestati razmišljati na način da je činjenje zla Srbima dopušteno i poželjno, da je ubijati srpsku stračad bilo i dopušteno i poželjno i da je protjerivanje Srba iz Hrvatske bilo i dopušteno i poželjno.
Samo se društvenu klimu promijeniti ne može HDZ-ovim “povratkom Tuđmanu” ili “povratku korijenima” (uzimanjem D. Krstičevića za savjetnika Vlade, koketiranje s I. Pašalićem, M. Rebićem, Lj. Ć. Rojsom …) već i zato što nikome dosad nije uspjelo riješiti problem, na način na koji je problem nastao, a taj Tuđman i ti “korijeni” su upravo stvorili problem.
Oni sami su problem i nikako ne mogu biti dio rješenja problema.
