Gube li prosvjedi zamah?
Dojam je da, kako vrijeme odmiče, prosvjedi gube zamah, na što upućuje činjenica da je u prosvjednim povorkama sve manje sudionika, uz pradoks da je u dosad održanim prosvjedima bilo premalo onih koji imaju ili bi trebali imati najviše razloga za prosvjede, oni najugroženiji, dakle nezaposleni i umirovljenci s najžim mirovinama. Izgleda kao da oni čekaju da bitku za život dostojan čovjeka za njih dobije netko drugi. Ili je u pitanju puno prozaičniji razlog, recimo strah najugroženijih od mogućnosti još goreg stanja.
Prosvjedima se nisu pridružili ni pripadnici intelektualne elite ili su se neki pojedinci i pridružili, u svakom slučaju zanemariv broj njih. A trebali bi se pridružiti, artikulirati zahtjeve prosvjednika kroz ideološku potku i programatska načela i stati na čelo prosvjeda. To znači da bi vrsni govornici trebali na otvorenoj sceni progovoriti svima razumljivim jezikom izražavajući ne samo ono protiv čega smo, već više ono za što smo, imajući u vidu da sami slobodni i demokratski izbori ne rješavaju gotovo ništa. Iskustvo je pokazalo da je izborna pobjeda HDZ-a na čelu s F. Tuđmanom bila u smislu demokratizacije društva korak unazad.
Znamo da ne želimo državu premreženu organiziranim kriminalom i korupcijom kakvu nam je izgradio Franjo Tuđman na čelu zajedničkog zločinačkog poduhvata zvanog HDZ, a prosvjedi bi trebali dati odgovor na pitanje kakvo društvo, na kojim osnovama zasnovano i kakvu državu želimo.
Osobno ne bih lutao i tražio nešto što u svijetu već ne postoji, kao ideološku potku izabrao bih antifašizam kao civilizacijski doseg i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu, osnovu na kojoj se zasnivaju sve demokraske države svijeta.
Već na sam spomen antfašizma propištat će hrvatski fašisti i klerofašisti koji antifašizam pripisuju komunistima, gorima od crnog vraga, koji se jesu opravdano deklarirali kao antifašisti ali antifašizam nisu svojatali, jer su pokrećući općenarodni ustanak protiv okupatora srušili njihovu divot-državu, tzv. NDH.
Na zasadama antifašizma želimo graditi Hrvatsku kao sekularnu državu, državu blagostanja za sve, državu vladavine prava u kojoj će se striktno poštovati princip trodiobe vlasti i u kojoj će svi njeni državljani biti pred zakonom jednaki. A to se može tek provedbom dubokih društvenih mijena, zašto su potrebni visoko moralni pojednci, koji znaju i hoće i koji imaju izraženi osjećaj za opće dobro.
Conditio sine qua non dubokih društvenih reformi je provedba sekularizacije i tedmeljite detuđmanizacije (maligni karakter HDZ-ove vlasti proizašao je iz malignog karaktera Tuđmanove ličnosti) i deustašizacije hrvatskog društva, jer uz ovaj ljigavi paternalizam KC, Tuđmanove podvale i floskule i promociju ustaštva nikakve reforme, nikakav napredak i demokratski razvoj društva nisu mogući.
Značilo bi to pozicionirnje KC na njeno mjesto, mjesto vjerske zajednice, raskid sramotnih ugovora s Vatikanom, zaustavljanje povrata nacionalizirane crkvene imovine, posebno one koju je KC stekla u periodu od 1941. do 1945.
Značilo bi to kraj proglašenim istinama, od "agresije JNA, Srbije i Crne Gore", "domovinskog rata", "stvaranja države", "braniteljima", "regionalne vojne sile", "gospodarskih i drugih čuda", preko "jedinstva vlasti" pa do "200 bogatih obitelji" itd.
Značilo bi to i zahtjev za potpuno poništenje procesa mega-pljačke vlastitog naroda, eufemistčki nazvane pretvorbom društvenog vlasništva i privatizacijom, koji je proveden na lažnim tvrdnjama da je društveno vlasnitvo ustvari "nvlasništvo", "imovina bez titulara vlasništva", "svačije i ničije", "alajbegova slama" ...
Prvo ključno pitanje je postoje li uopće takvi pojedinci u Hrvatskoj, u političkom establishmentu posebno, jer to nije Z. Milanović kao Kosoričn klon, nisu elitisti kao V. Pusić ili bahati R. Čačić, nije tvorac D. Vhovnika, S. Linić, nije ni čovjek za sve režime i sva vremena Lj. Jurčić ... nije nitko od onih koji bi problem riješavali na način na koji je problem stvoren, jer problem tako i nije moguće riješiti.
Takvih ljudi, ljudi koji u spremni podmetnuti leđa i "zaleći na rudo", ipak ima i u političkom establishmentu, istinaibog ne baš u vrhovima političkih stranaka, više ih je izvan političke nomenklature. I to ohrabruje.
Pratio sam sa simpatijama rad D. Kosora, oduševilo me kad je HSLS istupio iz koalicije s HDZ-om i kad je iz iz stranačkog vodstva, a onda i iz stranke, eliminirao u kriminal i korupciju ogrezle Đ. Adlešić, I. Čehoka, H.Vojkovića ... a onda "dreku dade pljusku" najavom političke aktivacije D. Budiše, tobože karizmatika, a ustvari čovjeka koji ništa razumio nije 1971., kad je pristajući uz deklariranog ustašu A.Paradžika i kleofšizmu sklonog I. Z. Čička, odbio pozvati studente da se povuku s ulica i nakon opetovanih molbi hrvatskog državnog partijsog vodstva, poslavši tako sebe ali brojne druge na robiju. Nšta D. Budiša nije razumio ni 1991., kad je kao član Vlade narodnog sporazuma zataškavo zločine, posebno one koje su u Gospiću počinli M. Norac i T. Orešković. Ništa pod milim bogom razumio nije ni kad je ulazio u koaliciju s Račanom 2000., jer da je, ne bi neprekidno opstruirao rad Vlade, pa valjda ne bi ni Gotovini sugerirao da bježi. Dražen Budiša, cijeneći prema njegovim recentnim izjavama, ni danas ne razumije što se događa na hrvatskoj politčkoj sceni. On samo šteti današnjem HSLS -u.
Drugo ključno pitanje je postoji li među hrvatskm sucima, znamo na koji način i po kojim kriterijima su imenovani, dovoljan broj njih koji su se po uzoru na talijanske "mani pulite" spremni beskompromiso uhvatiti u koštac s organiziranim kriminalom i korupcijom? Uloga pravosuđa u zdravljenju društva je nenadomjestiva.
Ali bez obzira na sve, pa i to kako će se stvari dalje odvijati, već i dosadašnji prosvjedi pokazali su da je vrijeme nepodnošljive lakoće vladanja u periodu izmeđ dvojih izbora stvar prošlosti, jer će onaj tko na izborima pobijedi, morati računati s prosvjedima, ako se predizborna obećanja i progami ne budu ostvarivali.
Prosvjedima se nisu pridružili ni pripadnici intelektualne elite ili su se neki pojedinci i pridružili, u svakom slučaju zanemariv broj njih. A trebali bi se pridružiti, artikulirati zahtjeve prosvjednika kroz ideološku potku i programatska načela i stati na čelo prosvjeda. To znači da bi vrsni govornici trebali na otvorenoj sceni progovoriti svima razumljivim jezikom izražavajući ne samo ono protiv čega smo, već više ono za što smo, imajući u vidu da sami slobodni i demokratski izbori ne rješavaju gotovo ništa. Iskustvo je pokazalo da je izborna pobjeda HDZ-a na čelu s F. Tuđmanom bila u smislu demokratizacije društva korak unazad.
Znamo da ne želimo državu premreženu organiziranim kriminalom i korupcijom kakvu nam je izgradio Franjo Tuđman na čelu zajedničkog zločinačkog poduhvata zvanog HDZ, a prosvjedi bi trebali dati odgovor na pitanje kakvo društvo, na kojim osnovama zasnovano i kakvu državu želimo.
Osobno ne bih lutao i tražio nešto što u svijetu već ne postoji, kao ideološku potku izabrao bih antifašizam kao civilizacijski doseg i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu, osnovu na kojoj se zasnivaju sve demokraske države svijeta.
Već na sam spomen antfašizma propištat će hrvatski fašisti i klerofašisti koji antifašizam pripisuju komunistima, gorima od crnog vraga, koji se jesu opravdano deklarirali kao antifašisti ali antifašizam nisu svojatali, jer su pokrećući općenarodni ustanak protiv okupatora srušili njihovu divot-državu, tzv. NDH.
Na zasadama antifašizma želimo graditi Hrvatsku kao sekularnu državu, državu blagostanja za sve, državu vladavine prava u kojoj će se striktno poštovati princip trodiobe vlasti i u kojoj će svi njeni državljani biti pred zakonom jednaki. A to se može tek provedbom dubokih društvenih mijena, zašto su potrebni visoko moralni pojednci, koji znaju i hoće i koji imaju izraženi osjećaj za opće dobro.
Conditio sine qua non dubokih društvenih reformi je provedba sekularizacije i tedmeljite detuđmanizacije (maligni karakter HDZ-ove vlasti proizašao je iz malignog karaktera Tuđmanove ličnosti) i deustašizacije hrvatskog društva, jer uz ovaj ljigavi paternalizam KC, Tuđmanove podvale i floskule i promociju ustaštva nikakve reforme, nikakav napredak i demokratski razvoj društva nisu mogući.
Značilo bi to pozicionirnje KC na njeno mjesto, mjesto vjerske zajednice, raskid sramotnih ugovora s Vatikanom, zaustavljanje povrata nacionalizirane crkvene imovine, posebno one koju je KC stekla u periodu od 1941. do 1945.
Značilo bi to kraj proglašenim istinama, od "agresije JNA, Srbije i Crne Gore", "domovinskog rata", "stvaranja države", "braniteljima", "regionalne vojne sile", "gospodarskih i drugih čuda", preko "jedinstva vlasti" pa do "200 bogatih obitelji" itd.
Značilo bi to i zahtjev za potpuno poništenje procesa mega-pljačke vlastitog naroda, eufemistčki nazvane pretvorbom društvenog vlasništva i privatizacijom, koji je proveden na lažnim tvrdnjama da je društveno vlasnitvo ustvari "nvlasništvo", "imovina bez titulara vlasništva", "svačije i ničije", "alajbegova slama" ...
Prvo ključno pitanje je postoje li uopće takvi pojedinci u Hrvatskoj, u političkom establishmentu posebno, jer to nije Z. Milanović kao Kosoričn klon, nisu elitisti kao V. Pusić ili bahati R. Čačić, nije tvorac D. Vhovnika, S. Linić, nije ni čovjek za sve režime i sva vremena Lj. Jurčić ... nije nitko od onih koji bi problem riješavali na način na koji je problem stvoren, jer problem tako i nije moguće riješiti.
Takvih ljudi, ljudi koji u spremni podmetnuti leđa i "zaleći na rudo", ipak ima i u političkom establishmentu, istinaibog ne baš u vrhovima političkih stranaka, više ih je izvan političke nomenklature. I to ohrabruje.
Pratio sam sa simpatijama rad D. Kosora, oduševilo me kad je HSLS istupio iz koalicije s HDZ-om i kad je iz iz stranačkog vodstva, a onda i iz stranke, eliminirao u kriminal i korupciju ogrezle Đ. Adlešić, I. Čehoka, H.Vojkovića ... a onda "dreku dade pljusku" najavom političke aktivacije D. Budiše, tobože karizmatika, a ustvari čovjeka koji ništa razumio nije 1971., kad je pristajući uz deklariranog ustašu A.Paradžika i kleofšizmu sklonog I. Z. Čička, odbio pozvati studente da se povuku s ulica i nakon opetovanih molbi hrvatskog državnog partijsog vodstva, poslavši tako sebe ali brojne druge na robiju. Nšta D. Budiša nije razumio ni 1991., kad je kao član Vlade narodnog sporazuma zataškavo zločine, posebno one koje su u Gospiću počinli M. Norac i T. Orešković. Ništa pod milim bogom razumio nije ni kad je ulazio u koaliciju s Račanom 2000., jer da je, ne bi neprekidno opstruirao rad Vlade, pa valjda ne bi ni Gotovini sugerirao da bježi. Dražen Budiša, cijeneći prema njegovim recentnim izjavama, ni danas ne razumije što se događa na hrvatskoj politčkoj sceni. On samo šteti današnjem HSLS -u.
Drugo ključno pitanje je postoji li među hrvatskm sucima, znamo na koji način i po kojim kriterijima su imenovani, dovoljan broj njih koji su se po uzoru na talijanske "mani pulite" spremni beskompromiso uhvatiti u koštac s organiziranim kriminalom i korupcijom? Uloga pravosuđa u zdravljenju društva je nenadomjestiva.
Ali bez obzira na sve, pa i to kako će se stvari dalje odvijati, već i dosadašnji prosvjedi pokazali su da je vrijeme nepodnošljive lakoće vladanja u periodu izmeđ dvojih izbora stvar prošlosti, jer će onaj tko na izborima pobijedi, morati računati s prosvjedima, ako se predizborna obećanja i progami ne budu ostvarivali.
