Dogovor? Svakako!

Dokumentarac je zanatski dosta dobro napravljen uz poštivanje faktografije, dosta dobro ukomponirani svjedoci i komentatori iako možda ne baš najkompetentniji, ali tu je već pitanje tko je htio pred kamere, tko ne, ključni igrači nisu više na životu, a oni kojima se sudi nisu smjeli.

Tako da danas jedini živući svjedok koji je znao sve detalje, general Jovica Stanišić, nije svjedočio, premda je pitanje bi li i on rekao punu istinu, obzirom na to da bi ga neki detalji mogli teretiti na sudu.

Puno toga mogao je reći Blagoje Adžić, pa general M. Kukanjac, što bi se možda razlikovalo od onog što je napisao Veljko Kadijević ...

Eh da, napisao sam ja genezu postanka Franje Tuđmana, njegovo poslanje i obaveze prihvaćene u Norvalu kao nepoznati ili manje poznati detalj, a Miloševićev uspon je svima jako dobro poznat.

Zanimljivo je da o tome nitko ne govori, ali niti je S. Milošević bio srpski nacionalist, niti je F. Tuđman bio hrvatski, oni su obojica bili samo i isključivo karijeristi, koji su vrlo vješto uzjahali svaki svoj ekstremni nacionalizam, pothranjivali ga i na njegovim krilima, na principu "krvi i tla", osvojili vlast.

A kad su jedan i drugi osvojili vlast, poduzimali su sve da vladaju sami i u stilu diktatora, jedan i drugi potpuno "izliječeni" od bolesti zvane demokracija.

Svoje namjere, pogotovo one prema Srbima u Hrvatskoj, Tuđman iznosi prijateljima, implicite ih artikulira na Saboru HDZ-a, sasvim su jasno i nedsvosmisleno artikulirani već na predizbornim skupovima HDZ-a, a poslije preuzimanja vlasti na Srbe se uz otvorenu ustašku retoriku kreće "džonom", nagovještavaju im se "guste magle", "drine", izgoni ih se s posla, iz stanova i iz života ("trojke"), okrivljujući ih za sve nedaće kroz koje je prošao hrvatski narod od "stoljeća sedmog".

Odgovor srpske strane nije trebalo dugo čekati, "kninskom pobunom" počela je "balvan revolucija", koju Tuđman niti u jednom pogledu ne pokušava zaustaviti, već svojom retorikom i postupcima zapravo potiče njeno širenje.

Ne ulazeći u događanja u Petrinji, Glini, Pakracu, ostavljajući po strani i "krvavi Uskrs" i "putujući cirkus" i ulogu JNA koja se u početku sukoba postavljala kao tampon između hrvatske policije i paravojske s jedne strane i srpske paravojske s druge, onemogućavajući žešće sukobe, na političkom planu je vrlo burno i iz dana u dan sve napetije.

U takvom ozračju dolazi do sastanaka Tuđmana i Miloševića, prvo u Karađorđevu 25. 03. 1991., a potom i u Tikvešu 15. 04. 1991., sastanaka koji su i danas obavijeni velom tajnosti, jer s njih nisu objavljena nikakava priopćenja za javnost niti su ikad objavljeni transkripti ili zvučni zapisi.

Ali formiranje komisija za razgraničenje u BiH, koje su vodili Z. Lerotić i S. Avramov, Tuđmanove izjave najbližim suradnicima, pa i njegovu najavu da je “sve dogovoreno i da će Hrvatska biti veća nego ikad”, te razvoj događanja na terenu, Sporazum Boban – Karadžić, iseljavanje Srba u BiH iz onih područja koja trebaju pripasti Hrvatima i Muslimanim, te iseljavanje Hrvata iz područja koja trebaju pripasti Srbima i Muslimanima, te izgon Muslimana iz područja koja trebaju pripasti Srbima i Hrvatima, upućuje na to da je tamo dogovoreno nešto značajno, ustvari pokrenut je projekt pd naslovom "Humano preseljenje naroda i razmjena teritorija" što je bio eufemizam za uspostavu etnički čišćih Velike Srbije i Velike Hrvatske na račun susjedne BiH.

Kao sredstvo za provođenjue projekta dogovoren je rat, jer se bez rata BiH nije mogla dijeliti, a ne mogu se ni izagnati velike grupe ljudi, pogotovo iz ruralnih krajeva, samo rat proizvodi dovoljno straha da natjera u izbjeglištvo, u potragu za "lukom spasa" i takve ljude izuzetno vezane za svoja ognjišta.

Zanimljivo je pritom da se Srbi u BiH prilično disciplinirano iseljavaju s onih područja koja prema dogovoru trebaju pripasti Hrvatima ili Muslimanima, dok Hrvati to vrlo nevoljko čine pogotovo se to odnosi na Srednju Bosnu, pa tako Hrvate iz Kaknja i Vareša HVO nasilno evakuira.

Nadalje Srbi "izgone" Hrvate iz banjalučke regije tek poslije “Oluje” kad su im Srbi svojim iseljenjem “otvorili” prostor u Krajini.

O svim oblicima suradnje hrvatskih vlasti sa srpskom stranom u BiH, od kupovine oružja, preko opskrbe naftom i drugim robama, početku rata s Muslimanima itd., rečeno je i napisano dovoljno, tako da je svakom iole pismenom jasno da se takve stvari u uvjetima rata i neprijateljstva ne rade.

Čak ni kontroverza oko izjašnjavanja bosanskih Hrvata na referendumu o osamostaljenju BiH nije kontroverza.

Naime Tuđman je prvobitno odlučio da se hrvatski korpus u BiH ili suzdrži od izlaska na referendum ili da glasa protiv osamostaljenja BiH zajedno s tamošnjim Srbima, u tom smislu HDZ BiH djeluje vrlo intenzivno, a onda petnaestak dana prije održavanja referendum dolazi do kopernikanskog obrata; Hrvati u BiH trebaju glasati zajedno s Muslimanima za osamostaljenje BiH. Sad se svi iz hrvatskog korpusa, a posebno KC, upiru ljude koje su uvjerili da trebaju glasati protiv, nagovoriti da glasaju za.

Zašto?

Pa zato što je Tuđmanu puklo pred očima da ukoliko referendum u BiH padne, BiH ostaje u krnjoj Jugoslaviji i od njene podjele ništa.

Ovako glasovima Muslimana i Hrvata referendum prolazi, BiH proglašava samostalnost, Hrvatska je prva priznaje, a istodobno Tuđman “radi zaštite tamošnjih Hrvata” šalje HV u Bosansku Posavinu i krvavi pir u BiH počinje.

Od svih sugovornika iz dokumentarca najbliži razumijevanju suštine događanja u backgroundu je Ž. Puhovski, svi ostali previđaju ono što je suština a odvijalo se u pozadini, da se "Vlasi ne dosjete", jer malo bi bilo onih Hrvata i Srba koji bi ratovali da su znali za što u stvari ratuju.

Malo Hrvata iz Hrvatske ratovalo bi za izgon Srba iz Hrvatske, a usudim se reći nijedan za podjelu BiH.

Nijedan Srbin iz Hrvatske ne bi ratovao za to da se Srbe iz Hrvatske preseli na Kosovo.

A izgon Srba iz Hrvatske je glavni cilj rata u Hrvatskoj!

Tuđman ih ne želi, on je najavio da će “nastaviti tamo gdje su ustaše stali 1945. i istjerati Srbe iz Hrvatske”, a Milošević to zna, njemu ti Srbi trebaju da ih naseli na Kosovo i da tamo, dovodeći koju stotinu tisuća razbiješnjelih Srba, dodatno zaoštri situaciju, kako bi onda mogao koristiti represiju u cilju “spašavanja Kosova za Srbiju”.

Milošević, na tom programu “spašavanja Kosova za Srbiju”, zato što tada nije postojao jedan Srbijanac koji je o Kosovu mislio drugačije, homogenizira Srbijance i dobiva njihove glasove na izborima.

On gubi izbore, vlast i moć tek kad mu je MZ oduzela Kosovo.

Griješe i oni koji misle da je Milošević u početku sukoba kontrolirao JNA, on je kontrolu nad onim što je od JNA ostalo preuzeo tek nakon Kadijevićeve ostavke, a tada je rat u Hrvatskoj već završio i prema Sarajevskom sporazumu JNA je napustila Hrvatsku.

Otkad je Milošević preuzeo JNA nijedan njen vojnik nije više kročio na hrvatsko tlo.

I time je tvorno pokazao da on teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj nema.

Dakle tijek događanja, prije i poslije sastanka u Karađorđevu, intenzivna neposredna i posredna komunikacija, način ophođenja i oslovljavanja dvaju rodonačelnika svaki svojeg ZZP, su sigurni pokazatelji postignutog dogovora o ratu kao sredstvu za postizanje cilja, a to je uspostava etnički čišćih Velike Srbije i Velike Hrvatske na račun susjedne BiH.

Samo intervencija MZ spriječila je da dogovor Milošević – Tuđman ne bude u potpunosti sproveden u djelo, jer prema sporazumu iz Daytona Hrvatska nije u “banovinskim” granicama i RS nije dio Srbije, ali prostori u BiH su etnički očišćeni, a Srbi iz Hrvatske iseljeni.