Još jedan uspješni "bijeg"!
Ona zavezanih očiju pomalo dolazi do svojedobno „ključnih igrača“, stvarnih gospodara života i smrti na bivšim jugoslavenskim prostorima, onih koje se samo radi njihovog izgleda može nazvati ljudima, jer ničeg ljudskog u njima bilo nije.
Do nekih je prije ove zavezanih očiju stigla ona s kosom, „pokosila ih“ i spasila od nedaća sudskog procesa ili ih povela sa sobom prije njegovog završetka.
Neki su opet već u ratu „pokošeni“, a drugi su stradai u obračunima sa sebi ravnim „ljudima“.
Uspješno su prije suda i suđenja, pa čak i samog uhićenja, „pobjegli“ Franjo Tuđman i Gojko Šušak glavni nositelji svih hrvatskih zala, za koje danas više nitko ne sumnja da bi bili glavne hrvatske vedete u den Haagu.
Ovako nisu, pa im pacijenti, „ljudi“ kakvi su i sami bili, pozivajući se na presumpciju nevinosti, mogu podizati spomenike i po njima imenovati ulice i trgove
Tako su u den Haagu „pokošeni“ kontroverzni Slavko Dokmanović, predsjednik SO Vukovar prije „oslobođenja“, a njegov gradonačelnik poslije, bilo bi lijepo znati zašto Marin Vidić Bili nije htio svjedočiti kao svjedok Tužiteljstva u procesu protiv njega, pa onda Milan Babić, koji se ipak stigao i pokajati i ispričati za zlo čijim je pokretačem bio.
Kraj suđenja i presudu nije dočekao niti otac svega zla na području bivše SFRJ, Slobodan Milošević, on je također uspješno „pobjegao“ ispod jurisdikcije suda kojeg ionako nije priznavao.
Postavlja se pitanje može li se i njega, radi principa presumpcije nevinosti smatrati nevinim i mogu li se po njemu imenovati ulice i podizati mu spomenike, jer ne treba smetnuti s uma da i u Srbiji ima „ljudi“ kao što su ovi naši, a Milošević nije osuđen, pa čak ni nepravomoćno. Onda je valjda nevin kao i Tuđman!?
Ona s kosom omogućila je pravodobni „bijeg“ i Blagi Zadri, koji bi kao najprilježniji Merčepov suborac u procesu „stvaranja države“ teško izbjegao suđenje za sva ona „herojska djela“ koja je počinio u Vukovaru.
Tako će Blago Zadro ostati neupitni heroj iako se radi o čovjeku za kojega možemo reći da je svojim „preuzimanjem odgovornosti“ za napade na JNA u procesu rušenja Jugoslavije, a ne stvaranja hrvatske države, potpisao smrtnu presudu Vuikovaru.
Pravodobno je „pobjegao“ i Željko Ražnatović Arkan, presudili mu „ljudi“ kakav je i sam bio, jer valjda ni u njegovom slučaju nitko ne sumnja da bi ga se radi njegovog karitativnog djelovanja dohvatio ili sud u den Haagu ili specijalni sud u Beogradu.
I evo nam sada najnovijeg „bjegunca“, Đure Brodarca, ona s kosom posjetila ga je u pritvoru u Osijeku.
Radi njegovog nenadanog „bijega“ uzbunili su se duhovi na hrvatskoj javnoj i politčkoj sceni, od dičnog Andrije Hebranga, koji će u knjigu žalosti napisati kako „Hrvatska ne ide u dobrom smjeru“, obrazlžući taj svoj stav, a kako bi drugačije nego lažju, da „Hrvatska u daleko većem broju sudi onima koji su je branili nego onima koi su je napadali“, sugerirajući da Brodarca nije ni trebalo procesuirati bez obzira na sva zlodjela počinjena u zoni njegove odgovornosti.
No nije Hebrang usamljen, tu su i jurišnici HDSSB-a, pa brojne udruge proizašle iz DR koje se ne libe prozivati državu za smrt Đure Brodarca.
I ne samo prozivati, nego i direktno optuživati da je on ubijen u pritvoru.
Zanimljivo je da se pritom svi prema Brodarcu odnose kao prema nekome tko je eto sudjelovao u prometnom udesu bez posljedica, a on je osumnjičen radi „stvaranja države“ na način da je naređivao počinjenje nasilja ili poticao na zlodjela pri čemu su stradale stotine mahom nevinih judi.
Kao Glavaš, kao Merčep, kao Norac i brojni drugi i Đuro Brodarac je „stvarao hrvatsku državu“ rušeći Jugoslaviju svim sredstvima i lustrirajući Srbe lišavajući ih imovine i života, onako kako je to onaj drugi „bjegunac“ dogovorio u Norvalu.
Zato mu brojni plakati izražavaju silnu zahvalnost „za sve što je učnio za Hrvatsku“, a ona s kosom nije mu dala prilike da svoj „stvaralački zanos“ obrazloži pred sudom i dokaže svoju nevinost, već ga je učinila „bjeguncem“.
Do nekih je prije ove zavezanih očiju stigla ona s kosom, „pokosila ih“ i spasila od nedaća sudskog procesa ili ih povela sa sobom prije njegovog završetka.
Neki su opet već u ratu „pokošeni“, a drugi su stradai u obračunima sa sebi ravnim „ljudima“.
Uspješno su prije suda i suđenja, pa čak i samog uhićenja, „pobjegli“ Franjo Tuđman i Gojko Šušak glavni nositelji svih hrvatskih zala, za koje danas više nitko ne sumnja da bi bili glavne hrvatske vedete u den Haagu.
Ovako nisu, pa im pacijenti, „ljudi“ kakvi su i sami bili, pozivajući se na presumpciju nevinosti, mogu podizati spomenike i po njima imenovati ulice i trgove
Tako su u den Haagu „pokošeni“ kontroverzni Slavko Dokmanović, predsjednik SO Vukovar prije „oslobođenja“, a njegov gradonačelnik poslije, bilo bi lijepo znati zašto Marin Vidić Bili nije htio svjedočiti kao svjedok Tužiteljstva u procesu protiv njega, pa onda Milan Babić, koji se ipak stigao i pokajati i ispričati za zlo čijim je pokretačem bio.
Kraj suđenja i presudu nije dočekao niti otac svega zla na području bivše SFRJ, Slobodan Milošević, on je također uspješno „pobjegao“ ispod jurisdikcije suda kojeg ionako nije priznavao.
Postavlja se pitanje može li se i njega, radi principa presumpcije nevinosti smatrati nevinim i mogu li se po njemu imenovati ulice i podizati mu spomenike, jer ne treba smetnuti s uma da i u Srbiji ima „ljudi“ kao što su ovi naši, a Milošević nije osuđen, pa čak ni nepravomoćno. Onda je valjda nevin kao i Tuđman!?
Ona s kosom omogućila je pravodobni „bijeg“ i Blagi Zadri, koji bi kao najprilježniji Merčepov suborac u procesu „stvaranja države“ teško izbjegao suđenje za sva ona „herojska djela“ koja je počinio u Vukovaru.
Tako će Blago Zadro ostati neupitni heroj iako se radi o čovjeku za kojega možemo reći da je svojim „preuzimanjem odgovornosti“ za napade na JNA u procesu rušenja Jugoslavije, a ne stvaranja hrvatske države, potpisao smrtnu presudu Vuikovaru.
Pravodobno je „pobjegao“ i Željko Ražnatović Arkan, presudili mu „ljudi“ kakav je i sam bio, jer valjda ni u njegovom slučaju nitko ne sumnja da bi ga se radi njegovog karitativnog djelovanja dohvatio ili sud u den Haagu ili specijalni sud u Beogradu.
I evo nam sada najnovijeg „bjegunca“, Đure Brodarca, ona s kosom posjetila ga je u pritvoru u Osijeku.
Radi njegovog nenadanog „bijega“ uzbunili su se duhovi na hrvatskoj javnoj i politčkoj sceni, od dičnog Andrije Hebranga, koji će u knjigu žalosti napisati kako „Hrvatska ne ide u dobrom smjeru“, obrazlžući taj svoj stav, a kako bi drugačije nego lažju, da „Hrvatska u daleko većem broju sudi onima koji su je branili nego onima koi su je napadali“, sugerirajući da Brodarca nije ni trebalo procesuirati bez obzira na sva zlodjela počinjena u zoni njegove odgovornosti.
No nije Hebrang usamljen, tu su i jurišnici HDSSB-a, pa brojne udruge proizašle iz DR koje se ne libe prozivati državu za smrt Đure Brodarca.
I ne samo prozivati, nego i direktno optuživati da je on ubijen u pritvoru.
Zanimljivo je da se pritom svi prema Brodarcu odnose kao prema nekome tko je eto sudjelovao u prometnom udesu bez posljedica, a on je osumnjičen radi „stvaranja države“ na način da je naređivao počinjenje nasilja ili poticao na zlodjela pri čemu su stradale stotine mahom nevinih judi.
Kao Glavaš, kao Merčep, kao Norac i brojni drugi i Đuro Brodarac je „stvarao hrvatsku državu“ rušeći Jugoslaviju svim sredstvima i lustrirajući Srbe lišavajući ih imovine i života, onako kako je to onaj drugi „bjegunac“ dogovorio u Norvalu.
Zato mu brojni plakati izražavaju silnu zahvalnost „za sve što je učnio za Hrvatsku“, a ona s kosom nije mu dala prilike da svoj „stvaralački zanos“ obrazloži pred sudom i dokaže svoju nevinost, već ga je učinila „bjeguncem“.
