Razlike u jednakosti ili jednakost u razlikama?
Sad, kad je minulo ludilo, sad mogu ja ....
Kako smo mi Hrvati poznati po tome da se želimo pod svaku cijenu razlikovti od onih s kojima dijelimo jezik, ali ni to ne želimo priznati, pa izdajemo kojekakve "razlikovne riječnike", sve u svrhu dokazivanja nedokazivoga, tako se zgražamo nad nekim pojavama i ponašanjima naših susjeda, a sami smo u tome isti ili im vrlo vrlo slični, da ne kažem da smo ih u nekim segmentima (ne)ljudskog djelovanja i daleko nadmašili.
Uzmimo tu srpsku osobinu, kojoj se rugamo, koju ismijavamo, naime slavljenje Kosovske bitke ili poraza kao pobjede, a što mi drugo i drugačije radimo svakogodišnim cirkusom okoVukovara?
Ne prikazujemo li stravični poraz kao pobjedu, a to nije bio samo poraz na bojnom polju, to je prije svega bio poraz zdravog razuma.
I ne samo to, povijest nas uči da smo sve velike bitke koje smo vodili (hrvatsko zapovjedništvo) i izgubili, Bitka na Gvozdu 1097., Bitka na Krbavskom polju 1493., Bitka za Siget 1566. ...
Bitku kod Siska 1593., s kojom se volimo ponositi, ipak su vodili Nijemci (Ruprecht Eggenberg), a Hrvati su u njoj bili topovsko meso.
O da, tu je i "čuvena" Grobnička bitka iz 1242., koja se nikad i nije dogodila, jer nigdje nikakav ni neposredni ni posredni dokaz ne postoji ... slave Srbi poraz u Kosovskom boju, ali mi smo ih nadišli, mi slavimo nepostojeće bitke i valjda pobjede u njima.
Što reći o najvećem, najmoćnijem i najsilnijem kralju u Hrvata, onome kojeg tako slavimo, ponosimo se njime i spomenike mu podigosmo, a jednog jedinog dokaza o njegovom postojanju dosad ne pronađosmo, a kolike je on, onako silan, bitke mogao povesti i kolike neprijatelje ne poraziti nego pomesti, samo da je htio, a nije ni htio ni mogao, zato što najvjerojatnije nije postojao.
A mit govori da bi i Karlo Veliki, koji je istinaibog umro stotinjak godina prije Tomislavovog dolaska na vlast, ali koji je pod svojom vlašću imao pola Evrope, bio u usporedbi s kraljem Tomislavom tek mala beba.
Ipak spominje se silna bitka koju je Tomislav vodio s bugarskom vojskom i hametice je porazio negdje u Bosni, ali, avaj, ne postoji ništa što bi uputilo na to gdje se i kad odigrala ta veličanstvena bitka i pobjeda po svemu nepostojećeg, ali silnog hrvatskog kralja.
Urotu Zrinsko-Frankopansku, klasični čin veleizdaje, u kojem dvojica najmoćnijih hrvatskih velmoža u separatnim pregovorima s Turcima pokušavaju Hrvatsku predati Osmanlijama u zamjenu za očuvanje svih svojih posjeda, koji su radi toga osuđeni na smrt i kažnjeni odsjecanjem glava, proglašavamo kao nasilje Habsburga nad slobodarskom hrvatskom mišlju.
I tako dolazimo do pomračenja uma, Bitke zaVukovar 1991., u koju nas je uvukla jednako duševna bolest "obnovitelja hrvatskog kraljevstva" kao i hercegovačka ustaška komponenta, onih koji su došli "vlakovima bez voznog reda" i nikad se ne uklopili u pitomu vukovarsku stvarnost, pogotovu onu multinacioalnu i multikulturalnu.
A tragedija Vukovara se mogla izbjeći samo i isključivo na jedan jedini način, kad je u svem onom ludilu postalo jasno da hrvatska paravojska u Vukovaru nema snage "uzeti" tamošnju vojarnu JNA, JNA, koja je dotad u Vukovaru živjela u nekakvoj čudoj simbiozi sa ZNG i HOS-om, se jednostvno nije smjelo napadati.
Ali da "hrvatski vitez" Blago Zadro nije "preuzeo odgovornost" i potpisao smrtnu presudu Vukovaru, kako bismo mi danas živjeli bez "grada žrtve"?
Točno je da je Vukovar žrtvovan na žrtveniku bržeg međunarodnog priznanja Hrvatske, samo se pritom uvijek izbjegava reći ime onoga tko ga je žrtvovao, a bio je to glavom i bradom već spomenuti "obnovitelj hrvatskog kraljevstva", koji suzu nad tužnom sudbinom grada na Dunavu stigao pustiti nije, morao je igrati tenis.
E sad, mi koji smo u nijednoj bici u "veličanstvenoj" VRA "Oluja" 1995. hametice potukli "treću komunističku i četvrtu vojnu silu u Evropi", teško porazivši Srbiju, a da to Srbija i ne zna, imamo eto jednu veliku pobjedu na rovašu.
Kako ta pobjeda izgleda u usporedbi sa srpskm pobjedama na Bregalnici 1913., Cerskoj bici 1914. ili bici na Kajmakčalanu 1916. ja ne bih, neka o tome govore oni vojni znalci na West Pointu koji, prema našim "znalcima" "Oluju" tako marno izučavaju.
Nestalo im pametnijeg posla.
Što reći o onim porugama "srpskog nanašanja kostiju", kad prenose "mošti cara Lazara", u svjetlu činjenice našeg prenašanja moći svetog Bone ili svetog Vlaha, jer to naravno nije "nanašanje kostiju", to jednostavno nije u duhu "hrvatske tisućljetne uljudbe".
Da pritom ne spominjem onaj morbidni poklon kosti iz članka prsta bl. A. Stepinca papi Ivanu Pavlu II prilikom njegove posjete Hrvatskoj i proglašavanja Stepinca blaženikom.
Imamo mi i još ponešto na račun Srba, a to je posebno naglašavanje njihove "sklonosti činjenju zločina" s posebnim naglaskom na zločine počinjen tokom DR, gdje "Ovčara" zauzima "počasno mjesto".
Naravno da ćemo uz bok Ovčari staviti nesumnjiva zlodjela koje su srpske snage počinile u Škabrnji, Kijevu, Ćelijama, Lovasu ... samo ne znam što ćemo s onim "bogougodnim" djelima u duhu "hrvatske tisućljetne uljudbe", koje su "hrvatski vitezovi" poput T. Merčepa, B. Glavaša, Đ. Brodarca, M. Norca, plominske "Hadžar divizije" ili onih anonimusa poslije "Oluje" počinili nad civilnim srpskim življem?
Ako bismo pak malo dalje otišli u prošlost, u vrijeme tzv. NDH, onda u zločinstvu počinjenom u logorima smrti, Srbe "šijemo" za nekoliko kopalja.
O znam ja da će se javiti oni koji će reći da je logora bilo i u Nedićevoj Srbiji, kao i da je Beograd proglašen "prvim judenfrei gradom u Evropi", samo uz sitnu opasku, logore u Srbiji osnivali su i njima upravljali Nijemci, a Beograd je prvim gradom bez Židova proglasio njemački komandant grada.
Logore smrti u NDH, Jasenovac je bio najveći, ali ne i jedini, osnivale su i njima suvereno upravljale ustaške vlasti, egzekutori u njima su bili ustaše, bez ikakvog uplitanja njemačkih okupacijskih vlasti.
Tako beznačajna i sitna razlika, zar ne!?
Više puta dosad sam napisao kako je jadan onaj narod kome je A. Starčević otac domovine, kome je F. Tuđman stvorio državu, kome je A. Stepinac svetac, uz kojega je uvijek stajala KC i kojemu je najveća vojna pobjeda "Oluja".
Ne možemo nikako pobjeći od "tisućljetne hrvatske uljudbe".
Kako smo mi Hrvati poznati po tome da se želimo pod svaku cijenu razlikovti od onih s kojima dijelimo jezik, ali ni to ne želimo priznati, pa izdajemo kojekakve "razlikovne riječnike", sve u svrhu dokazivanja nedokazivoga, tako se zgražamo nad nekim pojavama i ponašanjima naših susjeda, a sami smo u tome isti ili im vrlo vrlo slični, da ne kažem da smo ih u nekim segmentima (ne)ljudskog djelovanja i daleko nadmašili.
Uzmimo tu srpsku osobinu, kojoj se rugamo, koju ismijavamo, naime slavljenje Kosovske bitke ili poraza kao pobjede, a što mi drugo i drugačije radimo svakogodišnim cirkusom okoVukovara?
Ne prikazujemo li stravični poraz kao pobjedu, a to nije bio samo poraz na bojnom polju, to je prije svega bio poraz zdravog razuma.
I ne samo to, povijest nas uči da smo sve velike bitke koje smo vodili (hrvatsko zapovjedništvo) i izgubili, Bitka na Gvozdu 1097., Bitka na Krbavskom polju 1493., Bitka za Siget 1566. ...
Bitku kod Siska 1593., s kojom se volimo ponositi, ipak su vodili Nijemci (Ruprecht Eggenberg), a Hrvati su u njoj bili topovsko meso.
O da, tu je i "čuvena" Grobnička bitka iz 1242., koja se nikad i nije dogodila, jer nigdje nikakav ni neposredni ni posredni dokaz ne postoji ... slave Srbi poraz u Kosovskom boju, ali mi smo ih nadišli, mi slavimo nepostojeće bitke i valjda pobjede u njima.
Što reći o najvećem, najmoćnijem i najsilnijem kralju u Hrvata, onome kojeg tako slavimo, ponosimo se njime i spomenike mu podigosmo, a jednog jedinog dokaza o njegovom postojanju dosad ne pronađosmo, a kolike je on, onako silan, bitke mogao povesti i kolike neprijatelje ne poraziti nego pomesti, samo da je htio, a nije ni htio ni mogao, zato što najvjerojatnije nije postojao.
A mit govori da bi i Karlo Veliki, koji je istinaibog umro stotinjak godina prije Tomislavovog dolaska na vlast, ali koji je pod svojom vlašću imao pola Evrope, bio u usporedbi s kraljem Tomislavom tek mala beba.
Ipak spominje se silna bitka koju je Tomislav vodio s bugarskom vojskom i hametice je porazio negdje u Bosni, ali, avaj, ne postoji ništa što bi uputilo na to gdje se i kad odigrala ta veličanstvena bitka i pobjeda po svemu nepostojećeg, ali silnog hrvatskog kralja.
Urotu Zrinsko-Frankopansku, klasični čin veleizdaje, u kojem dvojica najmoćnijih hrvatskih velmoža u separatnim pregovorima s Turcima pokušavaju Hrvatsku predati Osmanlijama u zamjenu za očuvanje svih svojih posjeda, koji su radi toga osuđeni na smrt i kažnjeni odsjecanjem glava, proglašavamo kao nasilje Habsburga nad slobodarskom hrvatskom mišlju.
I tako dolazimo do pomračenja uma, Bitke zaVukovar 1991., u koju nas je uvukla jednako duševna bolest "obnovitelja hrvatskog kraljevstva" kao i hercegovačka ustaška komponenta, onih koji su došli "vlakovima bez voznog reda" i nikad se ne uklopili u pitomu vukovarsku stvarnost, pogotovu onu multinacioalnu i multikulturalnu.
A tragedija Vukovara se mogla izbjeći samo i isključivo na jedan jedini način, kad je u svem onom ludilu postalo jasno da hrvatska paravojska u Vukovaru nema snage "uzeti" tamošnju vojarnu JNA, JNA, koja je dotad u Vukovaru živjela u nekakvoj čudoj simbiozi sa ZNG i HOS-om, se jednostvno nije smjelo napadati.
Ali da "hrvatski vitez" Blago Zadro nije "preuzeo odgovornost" i potpisao smrtnu presudu Vukovaru, kako bismo mi danas živjeli bez "grada žrtve"?
Točno je da je Vukovar žrtvovan na žrtveniku bržeg međunarodnog priznanja Hrvatske, samo se pritom uvijek izbjegava reći ime onoga tko ga je žrtvovao, a bio je to glavom i bradom već spomenuti "obnovitelj hrvatskog kraljevstva", koji suzu nad tužnom sudbinom grada na Dunavu stigao pustiti nije, morao je igrati tenis.
E sad, mi koji smo u nijednoj bici u "veličanstvenoj" VRA "Oluja" 1995. hametice potukli "treću komunističku i četvrtu vojnu silu u Evropi", teško porazivši Srbiju, a da to Srbija i ne zna, imamo eto jednu veliku pobjedu na rovašu.
Kako ta pobjeda izgleda u usporedbi sa srpskm pobjedama na Bregalnici 1913., Cerskoj bici 1914. ili bici na Kajmakčalanu 1916. ja ne bih, neka o tome govore oni vojni znalci na West Pointu koji, prema našim "znalcima" "Oluju" tako marno izučavaju.
Nestalo im pametnijeg posla.
Što reći o onim porugama "srpskog nanašanja kostiju", kad prenose "mošti cara Lazara", u svjetlu činjenice našeg prenašanja moći svetog Bone ili svetog Vlaha, jer to naravno nije "nanašanje kostiju", to jednostavno nije u duhu "hrvatske tisućljetne uljudbe".
Da pritom ne spominjem onaj morbidni poklon kosti iz članka prsta bl. A. Stepinca papi Ivanu Pavlu II prilikom njegove posjete Hrvatskoj i proglašavanja Stepinca blaženikom.
Imamo mi i još ponešto na račun Srba, a to je posebno naglašavanje njihove "sklonosti činjenju zločina" s posebnim naglaskom na zločine počinjen tokom DR, gdje "Ovčara" zauzima "počasno mjesto".
Naravno da ćemo uz bok Ovčari staviti nesumnjiva zlodjela koje su srpske snage počinile u Škabrnji, Kijevu, Ćelijama, Lovasu ... samo ne znam što ćemo s onim "bogougodnim" djelima u duhu "hrvatske tisućljetne uljudbe", koje su "hrvatski vitezovi" poput T. Merčepa, B. Glavaša, Đ. Brodarca, M. Norca, plominske "Hadžar divizije" ili onih anonimusa poslije "Oluje" počinili nad civilnim srpskim življem?
Ako bismo pak malo dalje otišli u prošlost, u vrijeme tzv. NDH, onda u zločinstvu počinjenom u logorima smrti, Srbe "šijemo" za nekoliko kopalja.
O znam ja da će se javiti oni koji će reći da je logora bilo i u Nedićevoj Srbiji, kao i da je Beograd proglašen "prvim judenfrei gradom u Evropi", samo uz sitnu opasku, logore u Srbiji osnivali su i njima upravljali Nijemci, a Beograd je prvim gradom bez Židova proglasio njemački komandant grada.
Logore smrti u NDH, Jasenovac je bio najveći, ali ne i jedini, osnivale su i njima suvereno upravljale ustaške vlasti, egzekutori u njima su bili ustaše, bez ikakvog uplitanja njemačkih okupacijskih vlasti.
Tako beznačajna i sitna razlika, zar ne!?
Više puta dosad sam napisao kako je jadan onaj narod kome je A. Starčević otac domovine, kome je F. Tuđman stvorio državu, kome je A. Stepinac svetac, uz kojega je uvijek stajala KC i kojemu je najveća vojna pobjeda "Oluja".
Ne možemo nikako pobjeći od "tisućljetne hrvatske uljudbe".
