Kao operacija vađenja krajnika kroz anus
(Kažu da je teško i komplicirano, ali ipak moguće)
Nakon silnih samohvala i pohvala jednih drugima, su nas pozicija i opozicija u Hrvatskom Saboru „obradovale„ donošenjem Deklaracije o ulasku u EU.
I to je sve što su hrvatske vlasti mogle učiniti na putu ulaska RH u EU, hrvatski građani će svoje ZA ili PROTIV reći na referendumu 20. 01. 2012., a potom parlamenti punopravnih članica EU ratifikacijom Pristupnog sporazuma.
Put do toga bio je težak, vijugav i trnovit i to ne krivnjom drugih, jer nama su uvijek drugi krivi, već našom krivnjom radi našeg durenja i prkošenja svima i svakom, proglašavajući neprijateljima sve i svakoga tko nam je makar uputio i dobronamjernu primjedbu.
Zašto si npr. ne bismo priznali da u EU ulazimo s dvadesetak godina zakašnjenja, s time da smo desetak godina izgubili „obnavljajući hrvatsko kraljevstvo“, nepotrebno ratujući i uspostavljajući nacional-socijalističku državu u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća, potom smo dobrih 5 godina izgubili što prkoseći svijetu skrivanjem Gotovine, a što prkoseći Slovencima.
Zašto govorim o kašnjenju od dvadesetak godina.
Pa zato što je ta EU u rano ljeto 1991. ponudila SFRJ prekoredni promptni ulazak u EU i to kao punopravnoj članici uz „doping“ od 5,5 milijardi USD za restrukturiranje gospodarstva na izlazu iz gospodarske krize.
Uz dodatak da će se tako smiriti strasti, izbjeći sukobi koji vode u sve izgledniji rat, a onda u miru pripremiti sve da se one republike koje to žele izdvoje iz SFRJ i ostanu kao samostalne države punopravne članice EU.
Bilo je to gotovo na razini ponude koju se ne može odbiti, prihvatljivo za sve osim za „hrvatskog Georgea Washingtona“, koji mrtvo hladno izjavljuje da ga ni EU ni ikakve milijarde dolara ne zanimaju, jer on „obnavlja hrvatsko kraljevstvo“ i njegovog srbijanskog pandana, koji nije htio u EU „kao lakej“.
Ta kako bi oni pristali, kad su se u Karađorđevu još u ožujku 1991. sve dogovorili oko provedbe projekta „Humano preseljenje naroda i razmjena teritorija“, što je bio eufemizam za uspostavu etnički čišćih Velike Srbije i Velike Hrvatske na račun susjedne BiH?
Sredstvo za provedbu spomenutog projekta bio je rat, onaj isti koji je kasnije prozvan DR i kojem predsjednik Josipović tepa kao obrambenom, oslobodilačkom i pobjedničkom.
O da, o ulasku u EU nije se moglo ni razmišlati za vrijeme Tuđmanovog života, koji je istinaibog uvijek laprdao o pripadnost Hrvatske „srednjeeuropskom krugu“ istodobno uspostavljajući nacional-socijalističku državu u srcu srednje Evrope na pragu 21. stoljeća.
Bio je opsjednut vlastitom veličinom i mesijanstvom duboko uvjeren u „hrvatsko gospodarsko čudo“ i Hrvatsku kao „regionalnu vojnu silu“ i kao takav potpuno neprihvatljiv i Evropi i svijetu.
Tek Tuđmanovom smrću otvorila su se vrata Hrvatskoj kao mogućem kandidatu za ulazak u EU ...
I sve ni bilo gotovo za najviše tri godine da nije bilo izbjegavanja suđenja za ratne zločine počinjene s hrvatsake strane, da Gotovini nije omogućen bijeg i višegodišnje skrivanje, da nije bilo inaćenja i sporenja sa Slovenijom ...
Za to kašnjenje nam osim nas samih nitko nije kriv, ali mi sami sebi nikako nismo bili spremni postaviti pitanje zašto je sporno suditi počiniteljima najtežih zločina iz redova vlastitog naroda, zašto je Gotovini prvo onemogućeno da razgovara sa istražiteljima Haaškog suda, a kad je protiv njega podignuta optužnica mu je organiziran bijeg, a što je pak bilo toliko sporno u parafiranom Račan-Drnovšekovom sporazumu o morskoj granici između Hrvatske i Slovenije?
O da, bilo je tu i drugih naših bahaćenja i inaćenja poput onoga oko ZERP-a, što je također odnosilo vrijeme i uzrokovalo muke.
Zato ja taj naš ulazak u punopravno članstvo EU proglašavam zakašnjelim za dvadestak godina, a put do toga, radi njegove krivudavosti i mukotrpnosti, uspoređujem s operacijom vađenja krajnika kroz anus.
Nakon silnih samohvala i pohvala jednih drugima, su nas pozicija i opozicija u Hrvatskom Saboru „obradovale„ donošenjem Deklaracije o ulasku u EU.
I to je sve što su hrvatske vlasti mogle učiniti na putu ulaska RH u EU, hrvatski građani će svoje ZA ili PROTIV reći na referendumu 20. 01. 2012., a potom parlamenti punopravnih članica EU ratifikacijom Pristupnog sporazuma.
Put do toga bio je težak, vijugav i trnovit i to ne krivnjom drugih, jer nama su uvijek drugi krivi, već našom krivnjom radi našeg durenja i prkošenja svima i svakom, proglašavajući neprijateljima sve i svakoga tko nam je makar uputio i dobronamjernu primjedbu.
Zašto si npr. ne bismo priznali da u EU ulazimo s dvadesetak godina zakašnjenja, s time da smo desetak godina izgubili „obnavljajući hrvatsko kraljevstvo“, nepotrebno ratujući i uspostavljajući nacional-socijalističku državu u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća, potom smo dobrih 5 godina izgubili što prkoseći svijetu skrivanjem Gotovine, a što prkoseći Slovencima.
Zašto govorim o kašnjenju od dvadesetak godina.
Pa zato što je ta EU u rano ljeto 1991. ponudila SFRJ prekoredni promptni ulazak u EU i to kao punopravnoj članici uz „doping“ od 5,5 milijardi USD za restrukturiranje gospodarstva na izlazu iz gospodarske krize.
Uz dodatak da će se tako smiriti strasti, izbjeći sukobi koji vode u sve izgledniji rat, a onda u miru pripremiti sve da se one republike koje to žele izdvoje iz SFRJ i ostanu kao samostalne države punopravne članice EU.
Bilo je to gotovo na razini ponude koju se ne može odbiti, prihvatljivo za sve osim za „hrvatskog Georgea Washingtona“, koji mrtvo hladno izjavljuje da ga ni EU ni ikakve milijarde dolara ne zanimaju, jer on „obnavlja hrvatsko kraljevstvo“ i njegovog srbijanskog pandana, koji nije htio u EU „kao lakej“.
Ta kako bi oni pristali, kad su se u Karađorđevu još u ožujku 1991. sve dogovorili oko provedbe projekta „Humano preseljenje naroda i razmjena teritorija“, što je bio eufemizam za uspostavu etnički čišćih Velike Srbije i Velike Hrvatske na račun susjedne BiH?
Sredstvo za provedbu spomenutog projekta bio je rat, onaj isti koji je kasnije prozvan DR i kojem predsjednik Josipović tepa kao obrambenom, oslobodilačkom i pobjedničkom.
O da, o ulasku u EU nije se moglo ni razmišlati za vrijeme Tuđmanovog života, koji je istinaibog uvijek laprdao o pripadnost Hrvatske „srednjeeuropskom krugu“ istodobno uspostavljajući nacional-socijalističku državu u srcu srednje Evrope na pragu 21. stoljeća.
Bio je opsjednut vlastitom veličinom i mesijanstvom duboko uvjeren u „hrvatsko gospodarsko čudo“ i Hrvatsku kao „regionalnu vojnu silu“ i kao takav potpuno neprihvatljiv i Evropi i svijetu.
Tek Tuđmanovom smrću otvorila su se vrata Hrvatskoj kao mogućem kandidatu za ulazak u EU ...
I sve ni bilo gotovo za najviše tri godine da nije bilo izbjegavanja suđenja za ratne zločine počinjene s hrvatsake strane, da Gotovini nije omogućen bijeg i višegodišnje skrivanje, da nije bilo inaćenja i sporenja sa Slovenijom ...
Za to kašnjenje nam osim nas samih nitko nije kriv, ali mi sami sebi nikako nismo bili spremni postaviti pitanje zašto je sporno suditi počiniteljima najtežih zločina iz redova vlastitog naroda, zašto je Gotovini prvo onemogućeno da razgovara sa istražiteljima Haaškog suda, a kad je protiv njega podignuta optužnica mu je organiziran bijeg, a što je pak bilo toliko sporno u parafiranom Račan-Drnovšekovom sporazumu o morskoj granici između Hrvatske i Slovenije?
O da, bilo je tu i drugih naših bahaćenja i inaćenja poput onoga oko ZERP-a, što je također odnosilo vrijeme i uzrokovalo muke.
Zato ja taj naš ulazak u punopravno članstvo EU proglašavam zakašnjelim za dvadestak godina, a put do toga, radi njegove krivudavosti i mukotrpnosti, uspoređujem s operacijom vađenja krajnika kroz anus.
