Status “prijatelja suda” i druga nastojanja u korist vlastite štete
Na svom putu prema punopravnom članstvu u EU Hrvatska treba naizgled učiniti još samo jedno, ratificirati Sporazum o pridruživnju u Hrvatskom saboru i tako provesti u život referendumsku odluku.
Zašto naizgled?
Pa zato što je Hrvatska i dalje pod paskom, jer EU monitoring potpisivanjem Sporazuma nije prestao, jednako kao ni hrvatska nastojanja u korist vlastite štete.
U mojem dnevniku:
http://pollitika.com/kao-operacija-vadenja-krajnika-kroz-anus
naveo sam da je Hrvatska bila gotovo isključivi krivac preprekama koje su iskrsavale na njenom putu prema punoipravnom članstvu u EU.
Tuđman nam je namro običaj donošenja zakona ili potpisivanja ugovora, sporazuma, protokola s “figom u džepu”, što znači da te zakone donosimo i dokumente potpisujemo, a da ih se nikad nismo kanili pridržavati.
Najzorniji primjer je Ustavni zakon o suradnji s ICTY, sudom čije osnivanje je inicirao upravo Franjo Tuđman.
Prvi pokušaj podvale Haaškom sudu bilo ie izručivanje T. Blaškića, popraćeno uskraćivnjem relevantnih dokumenata kako tužiteljstvu tako i Blaškićevoj obrani.
Zašto je to podvala?
Pa zato što je T. Blaškić izručen sudu u den Haagu kao optuženik za masakr u Ahmićima, iako se dobro znalo da Blaškić nije zapovijedio napad na Ahmiće, ali se spomenutim uskraćivanjem dostave dokumenata stvorio privid njegove odgovornosti kao zapovjednika ZP Srednja Bosna.
Kako je u žalbenom postupku obrani omogućen pristup relevantnim arhivama, sud je bitno ublažio kaznu T. Blaškiću, iako se pokazalo da ni on baš nije bio potpuno nevin.
Po obrascu nepoštivanja vlastitog zakona uslijedio je cirkus s Gotovinom, najprije ga onemogućivši u informativnom razgovoru s istražiteljima Tužiteljstva Haaškog suda, a potom mu, po dostavi optužnice, organiziravši bijeg i skrivanje.
U međuvremenu, prije sudbonosnog “locirati, uhititi i transferirati”, je u zemlji od Gotovine stvaran kult “heroja a ne zločinca”, a sa strane suda kroz mehanizme OUN i EU pojačavan pritisak za njegovo izručenje, hrvatski premijer, dr. I. Sanader, izjavljuje da je Gotovina za njega nevin, a ipak će ga poslije neizdržljivog pritiska iz EU i svijeta morati izručiti …
U procesu protiv Gotovine, Markača i Čermaka izrečene su nepravomoćne presude, koje u suštini predstavnici izvršne vlasti ne bi smjeli komentirati, zato što je temeljem Ustavnog zakona Haaški sud (i) hrvatski sud, a u stvarima ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti u periodu 1991.-1995. i nadređen nacionalnom pravosuđu.
Budući da predstavnici hrvatske izvršne vlasti Haaški sud de facto ne priznaju, onda su si dopuštali luksuz, ne samo biti “konsternirani” i “zgroženi” presudama, nego i komentirati nepravomoćne presude i najavljivati akcije u smislu političkog pritiska na sud (sic!).
Predsjednik države, čovjek s “vrhunskim pravnim obrazovanjem”, izjavljuje da ne prihvća obrazloženje nepravomoćnih presuda, prethodno ih, “da se Vlasi ne dosjete”, proglašavajući političkim pamfletom.
Izjavljuje taj politički nepismenjak da Gotovini nije pred Haaškim sudom mjesto kao optuženiku, već da su tamo trebali biti neki drugi ljudi, a to je ponovio i pred Generalnom skupštinom OUN, samo je propustio reći kome je tamo mjesto,ako već on zna da Gotovini nije. Za Tuđmana, Šuška i Bobetka sigurno znamo, da bi tamo bili, da nisu “pobjegli u sigurnu luku”.
Istini za volju, možda Gotovina zaista ne bi bio tamo da mu je omogućen razgovor s predstavnicima suda kao što je to omogućeno generalu P. Stipetiću i nekolicini drugih, koji su sudu dali zadovoljavajuća obrazloženja događanja koja su ih mogla teretiti i protiv njih nisu podizane optužnice.
Što se mene osobno tiče, mišljenja sam da je po zapovijednoj odgovornosti i prije Gotovine suditi trebalo i I. Vekiću i I. Jarnjaku, radi neprocesuiranja počinitelja i najtežih zločina.
Premijerka ide i korak dalje od šefa države, pa na proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, a ustvari Dana izgona “viška” Srba iz Hrvatske u Kninu s govornice pozdravlja nepravomoćno osuđene generale, što će izazvati buru prosvjeda iz EU.
O da, radi našeg čuvenog poistovjećivanja što hrvatske države (“da nije bilo ovoga/ovih ili onoga/onih, ne bi bilo ni Hrvatske”), što hrvatskog naroda (“svi smo mi ovaj ili onaj”), s “istaknutim” pojedincima, mahom osumnjičenima ili optuženim kao počiniteljima gnjusnih zločina, Hrvatsku su, ne samo “heroji a ne zločinci” i profesionalni “dignitetlije”, nego i predstavnici vlasti, gurali na optuženičku klupu Haaškog suda.
Zato je na granici anegdote bilo nuđenje Hrvatske sudu u svojstvu “prijatelja suda”, što je sud radi naše čuvene “vjerodostojnosti” glatko odbio.
Premijerka je, valjda od nekog pametnog, upozorena da nije baš najpametnije ne samo političkim sredstvima pritiskati sud, nego da nije pametno ni najavljivati takvu akciju, pa je prestala o tome javno govoriti.
A onda, iznenada, uoči statusne konferencije povodom žalbi Gotovine i Markača, vijest da je skupina američkih eksperata pripremila podnesak sudu kojim će dokazati da nije bilo pretjeranog granatiranja Knina i time će kao Gotovina odmah biti oslobođen (sic!).
U međuvremenu “Jutarnji list” od 24. 01. 2012. (http://www.jutarnji.hr/pisanje-podneska-haagu-stajat-ce-nas-najmanje-4-176-milijuna-kuna/1001944/) objavljuje kako je hrvatska vlada sklopila ugovor s američkom lobističkom kućom Patton Boggs LLP, koja bi trebala napisati podnesak Haaškom sudu, odnosno politički izlobirati da se Hrvatskoj prizna status prijatelja suda.
Mislim da ne moram posebno naglašavati kako je lako moguće da nam se ovaj pokušaj političkog pritiska na Haaški sud na kraju obije o glavu, pa neke od članica EU odbiju ratificirati naš Sporazum o pridruživanju.
A Hrvatska je nakon što joj je “hrvatski George Washington” punih deset godina uništavao ugled i vjerodostojnost, se jednostavno trebala ograditi od Tuđmana i njegove ostavštine, jer su on i ta njegova ostavština u obliku ostataka nakaradnog režima prožetog nacional-šovinizmom, ostali do danas ispriječeni između nje i civiliziranog svijeta.
Nije Hrvatska neprihvatljiva svijetu, svijetu je Tuđman bio i ostao neprihvatljiv.
Uostalom da je poživio, završio bi na optuženičkoj klupi Haaškog suda optužen za najteže zločine.
http://feniks.bloger.hr/post/u-haag-je-trebao-cijeli-politicki-i-vojni-vrh-hrvatske/576892.aspx
Ali ne, hrvatski politički establishment se svim silama trudi prikazati Tuđmana kao tvorca hrvatske države (“da nije bilo Tuđmana, ne bi bilo ni Hrvatske”), kao da hrvatska država nije postojala prije Tuđmana, evo se i HDZ, valjda u korist vlastite štete, “vraća Tuđmanovim korjenima”, bar tako najavljuju svoj izborni sabor u svibnju.
Jedina prava Tuđmanova “zasluga” za hrvatsku državu i hrvatski narod je uvlačenje zemlje u nepotrebni rat za teritorije (podjela BiH) i etničko čišćenje (svođenje ukupnog broja Srba u RH na “podnošljivu razinu”) i besprimjerna pljačka vlastitog naroda pod eufemističkim imenom “pretvorba vlasništva i privatizacija”.
To bi bio sukus Tuđmanovog “stvaranja države”.
Posljedice tog “stvaranja” su mnogobrojne i uništavajuće i po narod i po državu, od stvaranja kaste nedodirljivih koji kroz svoja prava i privilegije jednostavno “žderu” državu, preko korupcije i kriminala kao načina življenja, pa do bujanja nacional-šovinističkih strasti i buđenja fašizma, a mi umjesto da se Tuđmana s gnušanjem odričemo, mi ga slavimo i natječemo se u odavanju priznanja, jer “da nije bilo Tuđmana ne bi bilo ni Hrvatske”, zaboravljajući da je Hrvatska radi Tuđmana, prvo bila pod “tihim” sankcijama, a prijetilo joj je i proglašenje onakvih sankcija pod kakvima je umirala Srbija.
Spomenici Tuđmanu se množe … a Tuđman je tek smrću izbjegao status optuženika pred Haaškim sudom, gdje bi se sasvim sigurno pridružio svojem prijatelju S. Miloševiću.
Doduše i u Srbiji se javljaju neki koji bi podizali spomenike Miloševiću, ali to već nije naš problem, mada upućuje na stanje svijesti koje je isto ili slično kod oba naroda.
Najgore od svega je što je hrvatski politički establishment, dakle jednako oni na vlasti kao i opozicja, uvjeren kako je posao ulaska u EU dovršen i da više nisu izgledne nikakve prepreke.
A jel' tome baš tako?
Nije, jer da je tako, onda bi monitoring bio ukinut.
A monitoring nije ukinut i zato bi se odgovorne vlasti trebale ipak pametnije ponašati, kako bi se izbjegla opasnost da se nekima od zemalja EU dade dovoljno “štofa” da padnu u napast i odbiju ratifikaciju Sporazuma o pridruživanju, pa bismo negdje za godinu i pol mogli raspravljati o tome kako nas ovi ili oni mrze samo zato što smo Hrvati.
Ta radi čega bi drugoga, zar ne!?
“Prijatelj suda”?
Kako da ne!?
Zašto naizgled?
Pa zato što je Hrvatska i dalje pod paskom, jer EU monitoring potpisivanjem Sporazuma nije prestao, jednako kao ni hrvatska nastojanja u korist vlastite štete.
U mojem dnevniku:
http://pollitika.com/kao-operacija-vadenja-krajnika-kroz-anus
naveo sam da je Hrvatska bila gotovo isključivi krivac preprekama koje su iskrsavale na njenom putu prema punoipravnom članstvu u EU.
Tuđman nam je namro običaj donošenja zakona ili potpisivanja ugovora, sporazuma, protokola s “figom u džepu”, što znači da te zakone donosimo i dokumente potpisujemo, a da ih se nikad nismo kanili pridržavati.
Najzorniji primjer je Ustavni zakon o suradnji s ICTY, sudom čije osnivanje je inicirao upravo Franjo Tuđman.
Prvi pokušaj podvale Haaškom sudu bilo ie izručivanje T. Blaškića, popraćeno uskraćivnjem relevantnih dokumenata kako tužiteljstvu tako i Blaškićevoj obrani.
Zašto je to podvala?
Pa zato što je T. Blaškić izručen sudu u den Haagu kao optuženik za masakr u Ahmićima, iako se dobro znalo da Blaškić nije zapovijedio napad na Ahmiće, ali se spomenutim uskraćivanjem dostave dokumenata stvorio privid njegove odgovornosti kao zapovjednika ZP Srednja Bosna.
Kako je u žalbenom postupku obrani omogućen pristup relevantnim arhivama, sud je bitno ublažio kaznu T. Blaškiću, iako se pokazalo da ni on baš nije bio potpuno nevin.
Po obrascu nepoštivanja vlastitog zakona uslijedio je cirkus s Gotovinom, najprije ga onemogućivši u informativnom razgovoru s istražiteljima Tužiteljstva Haaškog suda, a potom mu, po dostavi optužnice, organiziravši bijeg i skrivanje.
U međuvremenu, prije sudbonosnog “locirati, uhititi i transferirati”, je u zemlji od Gotovine stvaran kult “heroja a ne zločinca”, a sa strane suda kroz mehanizme OUN i EU pojačavan pritisak za njegovo izručenje, hrvatski premijer, dr. I. Sanader, izjavljuje da je Gotovina za njega nevin, a ipak će ga poslije neizdržljivog pritiska iz EU i svijeta morati izručiti …
U procesu protiv Gotovine, Markača i Čermaka izrečene su nepravomoćne presude, koje u suštini predstavnici izvršne vlasti ne bi smjeli komentirati, zato što je temeljem Ustavnog zakona Haaški sud (i) hrvatski sud, a u stvarima ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti u periodu 1991.-1995. i nadređen nacionalnom pravosuđu.
Budući da predstavnici hrvatske izvršne vlasti Haaški sud de facto ne priznaju, onda su si dopuštali luksuz, ne samo biti “konsternirani” i “zgroženi” presudama, nego i komentirati nepravomoćne presude i najavljivati akcije u smislu političkog pritiska na sud (sic!).
Predsjednik države, čovjek s “vrhunskim pravnim obrazovanjem”, izjavljuje da ne prihvća obrazloženje nepravomoćnih presuda, prethodno ih, “da se Vlasi ne dosjete”, proglašavajući političkim pamfletom.
Izjavljuje taj politički nepismenjak da Gotovini nije pred Haaškim sudom mjesto kao optuženiku, već da su tamo trebali biti neki drugi ljudi, a to je ponovio i pred Generalnom skupštinom OUN, samo je propustio reći kome je tamo mjesto,ako već on zna da Gotovini nije. Za Tuđmana, Šuška i Bobetka sigurno znamo, da bi tamo bili, da nisu “pobjegli u sigurnu luku”.
Istini za volju, možda Gotovina zaista ne bi bio tamo da mu je omogućen razgovor s predstavnicima suda kao što je to omogućeno generalu P. Stipetiću i nekolicini drugih, koji su sudu dali zadovoljavajuća obrazloženja događanja koja su ih mogla teretiti i protiv njih nisu podizane optužnice.
Što se mene osobno tiče, mišljenja sam da je po zapovijednoj odgovornosti i prije Gotovine suditi trebalo i I. Vekiću i I. Jarnjaku, radi neprocesuiranja počinitelja i najtežih zločina.
Premijerka ide i korak dalje od šefa države, pa na proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, a ustvari Dana izgona “viška” Srba iz Hrvatske u Kninu s govornice pozdravlja nepravomoćno osuđene generale, što će izazvati buru prosvjeda iz EU.
O da, radi našeg čuvenog poistovjećivanja što hrvatske države (“da nije bilo ovoga/ovih ili onoga/onih, ne bi bilo ni Hrvatske”), što hrvatskog naroda (“svi smo mi ovaj ili onaj”), s “istaknutim” pojedincima, mahom osumnjičenima ili optuženim kao počiniteljima gnjusnih zločina, Hrvatsku su, ne samo “heroji a ne zločinci” i profesionalni “dignitetlije”, nego i predstavnici vlasti, gurali na optuženičku klupu Haaškog suda.
Zato je na granici anegdote bilo nuđenje Hrvatske sudu u svojstvu “prijatelja suda”, što je sud radi naše čuvene “vjerodostojnosti” glatko odbio.
Premijerka je, valjda od nekog pametnog, upozorena da nije baš najpametnije ne samo političkim sredstvima pritiskati sud, nego da nije pametno ni najavljivati takvu akciju, pa je prestala o tome javno govoriti.
A onda, iznenada, uoči statusne konferencije povodom žalbi Gotovine i Markača, vijest da je skupina američkih eksperata pripremila podnesak sudu kojim će dokazati da nije bilo pretjeranog granatiranja Knina i time će kao Gotovina odmah biti oslobođen (sic!).
U međuvremenu “Jutarnji list” od 24. 01. 2012. (http://www.jutarnji.hr/pisanje-podneska-haagu-stajat-ce-nas-najmanje-4-176-milijuna-kuna/1001944/) objavljuje kako je hrvatska vlada sklopila ugovor s američkom lobističkom kućom Patton Boggs LLP, koja bi trebala napisati podnesak Haaškom sudu, odnosno politički izlobirati da se Hrvatskoj prizna status prijatelja suda.
Mislim da ne moram posebno naglašavati kako je lako moguće da nam se ovaj pokušaj političkog pritiska na Haaški sud na kraju obije o glavu, pa neke od članica EU odbiju ratificirati naš Sporazum o pridruživanju.
A Hrvatska je nakon što joj je “hrvatski George Washington” punih deset godina uništavao ugled i vjerodostojnost, se jednostavno trebala ograditi od Tuđmana i njegove ostavštine, jer su on i ta njegova ostavština u obliku ostataka nakaradnog režima prožetog nacional-šovinizmom, ostali do danas ispriječeni između nje i civiliziranog svijeta.
Nije Hrvatska neprihvatljiva svijetu, svijetu je Tuđman bio i ostao neprihvatljiv.
Uostalom da je poživio, završio bi na optuženičkoj klupi Haaškog suda optužen za najteže zločine.
http://feniks.bloger.hr/post/u-haag-je-trebao-cijeli-politicki-i-vojni-vrh-hrvatske/576892.aspx
Ali ne, hrvatski politički establishment se svim silama trudi prikazati Tuđmana kao tvorca hrvatske države (“da nije bilo Tuđmana, ne bi bilo ni Hrvatske”), kao da hrvatska država nije postojala prije Tuđmana, evo se i HDZ, valjda u korist vlastite štete, “vraća Tuđmanovim korjenima”, bar tako najavljuju svoj izborni sabor u svibnju.
Jedina prava Tuđmanova “zasluga” za hrvatsku državu i hrvatski narod je uvlačenje zemlje u nepotrebni rat za teritorije (podjela BiH) i etničko čišćenje (svođenje ukupnog broja Srba u RH na “podnošljivu razinu”) i besprimjerna pljačka vlastitog naroda pod eufemističkim imenom “pretvorba vlasništva i privatizacija”.
To bi bio sukus Tuđmanovog “stvaranja države”.
Posljedice tog “stvaranja” su mnogobrojne i uništavajuće i po narod i po državu, od stvaranja kaste nedodirljivih koji kroz svoja prava i privilegije jednostavno “žderu” državu, preko korupcije i kriminala kao načina življenja, pa do bujanja nacional-šovinističkih strasti i buđenja fašizma, a mi umjesto da se Tuđmana s gnušanjem odričemo, mi ga slavimo i natječemo se u odavanju priznanja, jer “da nije bilo Tuđmana ne bi bilo ni Hrvatske”, zaboravljajući da je Hrvatska radi Tuđmana, prvo bila pod “tihim” sankcijama, a prijetilo joj je i proglašenje onakvih sankcija pod kakvima je umirala Srbija.
Spomenici Tuđmanu se množe … a Tuđman je tek smrću izbjegao status optuženika pred Haaškim sudom, gdje bi se sasvim sigurno pridružio svojem prijatelju S. Miloševiću.
Doduše i u Srbiji se javljaju neki koji bi podizali spomenike Miloševiću, ali to već nije naš problem, mada upućuje na stanje svijesti koje je isto ili slično kod oba naroda.
Najgore od svega je što je hrvatski politički establishment, dakle jednako oni na vlasti kao i opozicja, uvjeren kako je posao ulaska u EU dovršen i da više nisu izgledne nikakve prepreke.
A jel' tome baš tako?
Nije, jer da je tako, onda bi monitoring bio ukinut.
A monitoring nije ukinut i zato bi se odgovorne vlasti trebale ipak pametnije ponašati, kako bi se izbjegla opasnost da se nekima od zemalja EU dade dovoljno “štofa” da padnu u napast i odbiju ratifikaciju Sporazuma o pridruživanju, pa bismo negdje za godinu i pol mogli raspravljati o tome kako nas ovi ili oni mrze samo zato što smo Hrvati.
Ta radi čega bi drugoga, zar ne!?
“Prijatelj suda”?
Kako da ne!?
