Uporno guranje Hrvatske tamo gdje joj nije mjesto
Hrvatski politički establishment, zaslijepljen nacional-šovinizmom i proglašenim istinama, pokazujući zavidni diletantizam, pred svijetom i silnu neodgovornost prema vlastitom narodu, uporno sramoti jednako hrvatski narod kao i državu.
Prvo je sramoti neprekidnim guranjem na optuženičku klupu Haaškog suda, a potom je, upornim ispričavanjem za zločine koje je počinio ustaški režim, usprkos činjenicama i njenom ustavu, nastoji prikazati kao pravnu sljednicu tzv. NDH.
Inicirajući osnivanje MKSJ, a potom i potpisujući Zakon o suradnji RH s tim sudom, Tuđman je, onako uvjeren u svoju državničku mudrost, bio siguran da će se na tom sudu, za počinjene ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, suditi drugima a ne i Hrvatima, koji su, je li, “vodili obrambeni rat”, a kao što se zna “u obrambenom ratu nije moguće počiniti ratne zločine”, na kraj pameti mu nije bilo da je ono što je on radio bilo zločin i da bi se, da je poživio, taj sud i njime itekako “pozabavio”. Naravno da mu nitko ne bi sudio, jednako kao što ne sudi ni Gotovini i Markaču, a ni onima prije njih, radi osamostaljenja odnosno otcijepljenja Hrvatske od savezne države, već za zločine počinjene u ratu kojeg je poveo radi provedbe etničkog člišćenja i pripajanja teritorija susjedne BiH Hrvatskoj.
Da bi “obrambeni rat” mogao početi, bila je potrebna “agresija”, a za agresore su odabrani oni koji to ni po kojoj definiciji nisu mogli biti; jedina legalna oružana sila i pobunjeni vlastiti državljni.
Za potrebe počinjanja rata isprovocirna je, jednako zaglušujućom velikosrpskom propagandom kao i provođenjem nasilja nad Srbima, pobuna dijela Srba u Hrvatskoj, a potom je, upornim oružanim napadima na JNA, isprovociran njen oružani odgovor.
Tako smo dobili i “agresiju” i “agresora” jednako kao i “okupirani” teritorij kojeg je, je li, onda trebalo osloboditi “veličanstvenom” VRO “Oluja”, kojom je nekoliko tisuća kvadratnih kilometara dotad “okupiranog” teritorija “oslobođeno” od ljudi i imovine.
E pa radi tog oslobađanja od ljudi i imovine, kojim je protjerano oko 250.000 ljudi, a “oslobođeni teritorij” neviđenom pljačkom i razaranjem pretvoren u pustoš, koje međunarodno pravo poznaje kao zločin protiv čovječnosti, sudi se i Gotovini i Markaču, a sudilo bi se i Tuđmanu i još nekima da su poživjeli.
Budući da su se sve te operacije odvijale pred očima svijeta, gotovo pred TV kamerama, a svakako pred očima međunarodnih promatrača i pripadnika UNPROFOR-a, onda se mantre o Domovinskom ratu u okviru proglašenih istina mogu “prodavati” jedino na “domaćem tržištu” kao isključivo “hrvatski proizvod”.
U obrazloženju svojih presuda, a pogotovo onih nepravomoćnih izrečenih Gotovini i Markaču, sud je na osnovu masovnosti počinjenih zločina, koji se ne mogu pripisati samo nekolicini zločinaca, jer opljačkati 20-tak tisuća stambenih i gospodarskih objekata i pretvoriti koju tisuću kvadratnih kilometara teritorija u spaljenu zemlju, a potom ubiti preko 600 civila, se ne može slučajno, već samo namjerno, ustvrdio postojanje UZP-a.
Dakle sud sudi jednako direktnim počiniteljima zločina kao i onima koji su po zapovjednoj odgovornosti odgovorni, jednako radi pootsticanja na zločin, nepoduzimanja preventivnih mjera kao i nepoduzimanja pravnih radnji u smislu kažnjavanja počinitelja zločina, a nipošto ne sudi hrvatskoj državi ili narodu, niti ih na bilo koji način drži zločinačkim.
Ali na scenu stupaju oni iz hrvatskog političkog establishmenta i to gotovo neovisno o tome kojoj stranci, odnosno poltičkoj opciji pripadaju, koji će braniti proglašene istine, a naročito “stvaranje države”, a onda i njenog “tvorca” poistovjetiti s Hrvatskom, pa ako se njega optuži za ratni zločin, onda se kao optužilo i državu i narod.
I premda je Ustavnim zakonom Haaški sud de facto (i) hrvatski sud, u stvarima procesuiranja ratnih zločina i zločina potiv čovječnosti i nadređen nacionalnom pravosuđu i premda niti u jednom procesu ni njegovo tužiteljstvo niti ikoji sudac ili sudsko vijeće nisu doveli u pitanje ni pravo Hrvatske na osamostaljenje, ni njeno pravo na teritorijalnu cjelovitosti, jednako kao ni pravo njenog opstanka kao subjekta međunarodnog prava, a jednako tako nikad nitko nije ni pokušao kvalificirati bilo hrvatski narod ili hrvatsku državu kao zločinačke, za hrvatski politički establishment je taj sud “politički sud koji sudi hrvatskom narodu i državi proglašavajući ih zločinačkim”.
To je mantra koja se neprekidno ponavlja, pa je u smislu potrebe da se Hrvatsku obrani od nečega za što je nitko ne optužuje podnijet svojedobnmo zahtjev da sud prihvati RH u svojstvu “prijatelja suda”, što je sudsko vijeće opravdano odbilo.
Inače od samog početka rada Haaškog suda na njega se iz Hrvatske pokušava politički utjecati, angažiranjem lobističkih kuća i odvjetničkih ureda, na što su potrošene desetine milijuna dolara. Sjetimo se samo cirkusa oko onog Rivkina.
A onda su hrvatski politički establishment “šokirale” nepravomoćne presude Gotovini i Markaču, pa se ponovo angažiraju lobisti radi političkig pritiska na sud, RH ponovo nudi za “prijatelja suda”, opet da se obrani od nečega za što je nitko ne optužuje, što sud kao potpuno bespredmetno odbija, a onda se za “prijatelja suda”, angažirani od RH, nude dvanaestorica “vojnih i pravnih eksperata”, koje sud u utorak, 14. 02. 2012., također odbija.
Sad valjda konačno možemo očekivati da će prestati guranje RH na optuženičku klupu Haaškog suda, ali će se novac vjerojatno i dalje bacati, jer ukoliko se na postigne dogovor sa R Srbijom, slijede procesi po bespredmetnoj hrvatskoj tužbi i jednako utmeljenoj srbijanskoj protutužbi za genocid.
Dobro, budući da bi bilo prtepretenciozno očekivati da se do izricanja pravomoćne presude Gotovini i Markaču bar netko u hrvatskom političkom establishmentu opameti, a ne postoji šansa da bi oni u žalbenom postupku mogli mogli biti oslobođeni, onda nas poslije izricanja pravomoćnih presuda opet očekuju šokovi, nevjerice I zgražanja nad “osudom Hrvatske”.
Priča će s obnoviti nakon izricanja presuda “sekretarima SKOJ-a” iz HR HB.
nesprjeečavanje počinitelja zločina kao I njihovo neprocesuiranje za provođenjem nasilja nad Srbima uzrokovanom poticanim nacional-šovinizmom jednako kao I sa srbijanske strane poticanim vekoristio se “najteži” argument a to su rezultati referenduma iz 1991., kao da je referendum bio obavezujući, a pravni sustav u to vrijeme nije poznavao institut obavezujućeg referenduma i kao da je referendumsko pitanje glasilo: “Jeste li za to da se Hrvatska nasilno pa i ratom otcijepi od SFRJ?”rosčemu bi nadam se nakon što je žalbeno vijeće u slučaju Gotovine I Markača opetovane odbijenice podneska skupine “međunaroddnih vojnih I pravnih eksperata”
Upornim pak odricanjem RH od SFRJ, odnosno SRH, hrvatski politički slijepci zapravo žele, namjerno ili nenamjerno svejedno, prikazati Hrvatsku kao pravnu sljednicu tzv. NDH.
Arsenal tih postupaka zaista je impozantan od izjednačavanja kvislinga, eufemistički nazvanih “pripadnici hrvatske domovinske vojske”, u pravima s antifašističkim borcima, toleriranja promocije fašizma, od čega su Thompsonovi koncerti najmanje zlo, financiranje tobožnje komemoracija, a ustvari ustaških derneka na Bleiburškom polju, toleriranjem “misa zadušnica” za Pavelića, nazivanja ulica po ustaškim zločincima, rušenju spomenika antifašističkoj borbi, preko tobožnjeg stvaranja države, kojim se želi iskazati tobožnji državni diskontinuitet i negirati državnost SRH u SFRJ, pa do proglašavanja antifašizma zločinom i ispričavanja u ime RH za ustaške zločine počinjene u 2. Svjetskom ratu.
Mene samo zanima rade li predstavnici hrvatskih vlasti i hrvatskog političkog establishmenta uopće to što rade iz neznanja ili su u funkciji nečijih tuđih interesa?
A potom jesu li povijesne i druge činjenice baš toliko nejasne da ih svatko može proizvoljno interpretirati?
Da ne idem u pojedinosti, navest ću samo ključne lako provjerljive fakte:
Činom okupacije njenog državnog teritorija i kapitulacijom kraljevske vojske potpisanom 17. 04. 1941., Kraljevina Jugoslavija nije prestala postojati, pa i bez obzira na to kakvo je teritorijalno ustrojstvo okupator proveo i na koji način organizirao vlast. Kraljevska vlada radila je u Londonu, sva veleposlanstva Kraljevine Jugoslavije u zemljama izvan domašaja sila Osovine nastavila su rad i nijedna od tih zermalja nije s njom prekinula diplomatske odnose, što znači da je i međunarodni subjektivitet Kraljevine Jugoslavije ostao neupitan
Kraljevina Jugoslavija bila je unitarno uređana država, u takvoj državi se bez suglasnosti njenih vlasti ne mogu formirati nikakve političke autonomije, a pogotovo ne države, čime želim reći da je i uspostava tzv. NDH bio nelegitimni i nelegalni čin proveden isključivo voljom okupatora.
Pod vodstvom i u organizaciji jugoslavenskih komunista podignut je općenarodni narodnooslobodilački ustanak protiv okupatora koji je imao sva obilježja antifašističke borbe.
Jugoslavenski komunisti su nacionalno pitanje na području Jugoslvije pokušali riješiti priznavajući potpunu ravnopravnost svim narodima uspostavom njihovih nacionalnih država, nositelja izvornog suvreniteta, koje će se potom odreći dijela tog suvereniteta i udružiti u Jugoslaviju uređenu na federativnim osnovma, koja će tako na temlju izvedenog suvereniteta postati subjektom međunarodnog prava. Na tom tragu će i ZAVNOH u funkciji ustavotvorne skupštine 1943. uspostaviti FDH kao nacionalnu državu hrvatskog naroda.
Na Teheranskoj konferenciji “velike trojice” (Roosevelt, Staljin, Churchill) donesene su odluke:a) jugoslavenskim partizanima priznaje se status boraca protiv fašizma, a time i njihovo svrstavanje u redove antifašističke koalicije, b) Jugoslavija će nastaviti postojati (nije spominjano njeno društveno-političko uređenje) i c) neće se dopustiti opstanak bilo kojoj kvislinškoj tvorevini uspostavljenoj voljom nacista fašista ili militarista. Ovaj stav je potvrđen na konferenciji “velike trojice” na Jalti, s time da je tamo usvojeno da će u Jugoslaviji politički utjecaj Istoka i Zapada biti podjednak (čuveno Churchillovo “fifty-fifty”) što nema nikakve veze s bilo kakvim teritorijalnim podjelama i “granicom na Drini”
Ovo sam naveo samo kao ilustraciju nepostojanja bilo kakve mogućnosti povezivanja današnje RH s kvislinškom tvorevinom, tzv. NDH, a time i zločinima koje je počinio ustaški režim. Zašto se onda za te zločine Josipović ispričavao Židovima u Knessetu, kad RH nije pravni sljednik tzv. NDH. Smisla bi možda imalo da se ispričaju “mjeritelji visine slavonskog kukuruza” kao “njegovatelji tradicije ustaškog pokreta”, kojima naravno takva isprika ne pada na pamet, ali je potpuno besmisleno da se predsjednik države uspostavljne na rezultatima antifašističke borbe bilo kome ispričava za zločine koje su počinili fašisti. Kani li se onda možda taj politički bezveznjak i štetočina ispričati I za zločine koje su neki pripadnici “Hrvatske legije” počinili u Harkovu ili Staljingradu? Bilo bi lijepol!
Druga realna opasnot koja prijeti Hrvatskoj, radi njenog guranja u pravno sljedništvo tzv. NDH, možda čak i veća od sramoćenja radi povezivanja s ustaškim režimom, jer očito je da ovi srama nemaju, je i naknada imovine poslije 2. Svjetskog rata oduzete protjeranim Nijemcima, Austrijancima i Talijanima, a svjedoci smo da se takvi zahtjevi množe, bez obzira na to što je isplata tih naknada rješena međudržavnim sporazumima s SFRJ s Njemačkom i Italijom, naravno pod uvjetom da je RH pravna sljednica /SRH) SFRJ.
Sporazumom Tito – Šubašić, osigurano je da Titu bude povjeren mandat za sastav nove vlade, čime je Jugoslaviji osiguran kontinuitet, legitimitet i legalitet, provedeni su višestranački izbori na kojima je pobijedio NF, čime su na vlast došli komunisti.
Jugoslavija se ubrzano obnavlja i izgrađuje, postepeno se demokratizira i izgrađuje dotad neviđen specifični sustav vlasti i upravljanja, afirmira se u međunarodnim odnosima, a Titto postaje svjetski lider.
Od potpunog anatemiziranja i neprihvaćanja posebno bivših okupatorskih zemalja Njemačke i Italije, a posebno Vatikana, dolazi do sklapanja međudržavnih ugovora koji u završnim odredbama imaju članak koji glasi:
“Ovim ugovorom se konstatira da između između zemalja potpisnica nema više spornih pitanja”.
Sve te međudržavne ugovore je nakon svojeg izdvajanja iz SFRJ baštinila i RH, kao pravna sljednica SRH a time i SFRJ. Među prvima se zato postavlja pitanje zašto RH nije međudržavne ugovore između SFRJ i Svete stolice jednostavno prihvatila kao svoje, već je išla sklapati nove, nadasve ponižavajuće.
Bilo kako bilo, postavlja se pitanje zar nitko u vrhovima hrvatskih vlasti ne razumije koja se šteta nanosi Hrvatskoj gurajući je, bilo na optuženičku klupu Haaškog suda, bilo proglašavajući je pravnom sljednicom tzv. NDH?
Prvo je sramoti neprekidnim guranjem na optuženičku klupu Haaškog suda, a potom je, upornim ispričavanjem za zločine koje je počinio ustaški režim, usprkos činjenicama i njenom ustavu, nastoji prikazati kao pravnu sljednicu tzv. NDH.
Inicirajući osnivanje MKSJ, a potom i potpisujući Zakon o suradnji RH s tim sudom, Tuđman je, onako uvjeren u svoju državničku mudrost, bio siguran da će se na tom sudu, za počinjene ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, suditi drugima a ne i Hrvatima, koji su, je li, “vodili obrambeni rat”, a kao što se zna “u obrambenom ratu nije moguće počiniti ratne zločine”, na kraj pameti mu nije bilo da je ono što je on radio bilo zločin i da bi se, da je poživio, taj sud i njime itekako “pozabavio”. Naravno da mu nitko ne bi sudio, jednako kao što ne sudi ni Gotovini i Markaču, a ni onima prije njih, radi osamostaljenja odnosno otcijepljenja Hrvatske od savezne države, već za zločine počinjene u ratu kojeg je poveo radi provedbe etničkog člišćenja i pripajanja teritorija susjedne BiH Hrvatskoj.
Da bi “obrambeni rat” mogao početi, bila je potrebna “agresija”, a za agresore su odabrani oni koji to ni po kojoj definiciji nisu mogli biti; jedina legalna oružana sila i pobunjeni vlastiti državljni.
Za potrebe počinjanja rata isprovocirna je, jednako zaglušujućom velikosrpskom propagandom kao i provođenjem nasilja nad Srbima, pobuna dijela Srba u Hrvatskoj, a potom je, upornim oružanim napadima na JNA, isprovociran njen oružani odgovor.
Tako smo dobili i “agresiju” i “agresora” jednako kao i “okupirani” teritorij kojeg je, je li, onda trebalo osloboditi “veličanstvenom” VRO “Oluja”, kojom je nekoliko tisuća kvadratnih kilometara dotad “okupiranog” teritorija “oslobođeno” od ljudi i imovine.
E pa radi tog oslobađanja od ljudi i imovine, kojim je protjerano oko 250.000 ljudi, a “oslobođeni teritorij” neviđenom pljačkom i razaranjem pretvoren u pustoš, koje međunarodno pravo poznaje kao zločin protiv čovječnosti, sudi se i Gotovini i Markaču, a sudilo bi se i Tuđmanu i još nekima da su poživjeli.
Budući da su se sve te operacije odvijale pred očima svijeta, gotovo pred TV kamerama, a svakako pred očima međunarodnih promatrača i pripadnika UNPROFOR-a, onda se mantre o Domovinskom ratu u okviru proglašenih istina mogu “prodavati” jedino na “domaćem tržištu” kao isključivo “hrvatski proizvod”.
U obrazloženju svojih presuda, a pogotovo onih nepravomoćnih izrečenih Gotovini i Markaču, sud je na osnovu masovnosti počinjenih zločina, koji se ne mogu pripisati samo nekolicini zločinaca, jer opljačkati 20-tak tisuća stambenih i gospodarskih objekata i pretvoriti koju tisuću kvadratnih kilometara teritorija u spaljenu zemlju, a potom ubiti preko 600 civila, se ne može slučajno, već samo namjerno, ustvrdio postojanje UZP-a.
Dakle sud sudi jednako direktnim počiniteljima zločina kao i onima koji su po zapovjednoj odgovornosti odgovorni, jednako radi pootsticanja na zločin, nepoduzimanja preventivnih mjera kao i nepoduzimanja pravnih radnji u smislu kažnjavanja počinitelja zločina, a nipošto ne sudi hrvatskoj državi ili narodu, niti ih na bilo koji način drži zločinačkim.
Ali na scenu stupaju oni iz hrvatskog političkog establishmenta i to gotovo neovisno o tome kojoj stranci, odnosno poltičkoj opciji pripadaju, koji će braniti proglašene istine, a naročito “stvaranje države”, a onda i njenog “tvorca” poistovjetiti s Hrvatskom, pa ako se njega optuži za ratni zločin, onda se kao optužilo i državu i narod.
I premda je Ustavnim zakonom Haaški sud de facto (i) hrvatski sud, u stvarima procesuiranja ratnih zločina i zločina potiv čovječnosti i nadređen nacionalnom pravosuđu i premda niti u jednom procesu ni njegovo tužiteljstvo niti ikoji sudac ili sudsko vijeće nisu doveli u pitanje ni pravo Hrvatske na osamostaljenje, ni njeno pravo na teritorijalnu cjelovitosti, jednako kao ni pravo njenog opstanka kao subjekta međunarodnog prava, a jednako tako nikad nitko nije ni pokušao kvalificirati bilo hrvatski narod ili hrvatsku državu kao zločinačke, za hrvatski politički establishment je taj sud “politički sud koji sudi hrvatskom narodu i državi proglašavajući ih zločinačkim”.
To je mantra koja se neprekidno ponavlja, pa je u smislu potrebe da se Hrvatsku obrani od nečega za što je nitko ne optužuje podnijet svojedobnmo zahtjev da sud prihvati RH u svojstvu “prijatelja suda”, što je sudsko vijeće opravdano odbilo.
Inače od samog početka rada Haaškog suda na njega se iz Hrvatske pokušava politički utjecati, angažiranjem lobističkih kuća i odvjetničkih ureda, na što su potrošene desetine milijuna dolara. Sjetimo se samo cirkusa oko onog Rivkina.
A onda su hrvatski politički establishment “šokirale” nepravomoćne presude Gotovini i Markaču, pa se ponovo angažiraju lobisti radi političkig pritiska na sud, RH ponovo nudi za “prijatelja suda”, opet da se obrani od nečega za što je nitko ne optužuje, što sud kao potpuno bespredmetno odbija, a onda se za “prijatelja suda”, angažirani od RH, nude dvanaestorica “vojnih i pravnih eksperata”, koje sud u utorak, 14. 02. 2012., također odbija.
Sad valjda konačno možemo očekivati da će prestati guranje RH na optuženičku klupu Haaškog suda, ali će se novac vjerojatno i dalje bacati, jer ukoliko se na postigne dogovor sa R Srbijom, slijede procesi po bespredmetnoj hrvatskoj tužbi i jednako utmeljenoj srbijanskoj protutužbi za genocid.
Dobro, budući da bi bilo prtepretenciozno očekivati da se do izricanja pravomoćne presude Gotovini i Markaču bar netko u hrvatskom političkom establishmentu opameti, a ne postoji šansa da bi oni u žalbenom postupku mogli mogli biti oslobođeni, onda nas poslije izricanja pravomoćnih presuda opet očekuju šokovi, nevjerice I zgražanja nad “osudom Hrvatske”.
Priča će s obnoviti nakon izricanja presuda “sekretarima SKOJ-a” iz HR HB.
nesprjeečavanje počinitelja zločina kao I njihovo neprocesuiranje za provođenjem nasilja nad Srbima uzrokovanom poticanim nacional-šovinizmom jednako kao I sa srbijanske strane poticanim vekoristio se “najteži” argument a to su rezultati referenduma iz 1991., kao da je referendum bio obavezujući, a pravni sustav u to vrijeme nije poznavao institut obavezujućeg referenduma i kao da je referendumsko pitanje glasilo: “Jeste li za to da se Hrvatska nasilno pa i ratom otcijepi od SFRJ?”rosčemu bi nadam se nakon što je žalbeno vijeće u slučaju Gotovine I Markača opetovane odbijenice podneska skupine “međunaroddnih vojnih I pravnih eksperata”
Upornim pak odricanjem RH od SFRJ, odnosno SRH, hrvatski politički slijepci zapravo žele, namjerno ili nenamjerno svejedno, prikazati Hrvatsku kao pravnu sljednicu tzv. NDH.
Arsenal tih postupaka zaista je impozantan od izjednačavanja kvislinga, eufemistički nazvanih “pripadnici hrvatske domovinske vojske”, u pravima s antifašističkim borcima, toleriranja promocije fašizma, od čega su Thompsonovi koncerti najmanje zlo, financiranje tobožnje komemoracija, a ustvari ustaških derneka na Bleiburškom polju, toleriranjem “misa zadušnica” za Pavelića, nazivanja ulica po ustaškim zločincima, rušenju spomenika antifašističkoj borbi, preko tobožnjeg stvaranja države, kojim se želi iskazati tobožnji državni diskontinuitet i negirati državnost SRH u SFRJ, pa do proglašavanja antifašizma zločinom i ispričavanja u ime RH za ustaške zločine počinjene u 2. Svjetskom ratu.
Mene samo zanima rade li predstavnici hrvatskih vlasti i hrvatskog političkog establishmenta uopće to što rade iz neznanja ili su u funkciji nečijih tuđih interesa?
A potom jesu li povijesne i druge činjenice baš toliko nejasne da ih svatko može proizvoljno interpretirati?
Da ne idem u pojedinosti, navest ću samo ključne lako provjerljive fakte:
Činom okupacije njenog državnog teritorija i kapitulacijom kraljevske vojske potpisanom 17. 04. 1941., Kraljevina Jugoslavija nije prestala postojati, pa i bez obzira na to kakvo je teritorijalno ustrojstvo okupator proveo i na koji način organizirao vlast. Kraljevska vlada radila je u Londonu, sva veleposlanstva Kraljevine Jugoslavije u zemljama izvan domašaja sila Osovine nastavila su rad i nijedna od tih zermalja nije s njom prekinula diplomatske odnose, što znači da je i međunarodni subjektivitet Kraljevine Jugoslavije ostao neupitan
Kraljevina Jugoslavija bila je unitarno uređana država, u takvoj državi se bez suglasnosti njenih vlasti ne mogu formirati nikakve političke autonomije, a pogotovo ne države, čime želim reći da je i uspostava tzv. NDH bio nelegitimni i nelegalni čin proveden isključivo voljom okupatora.
Pod vodstvom i u organizaciji jugoslavenskih komunista podignut je općenarodni narodnooslobodilački ustanak protiv okupatora koji je imao sva obilježja antifašističke borbe.
Jugoslavenski komunisti su nacionalno pitanje na području Jugoslvije pokušali riješiti priznavajući potpunu ravnopravnost svim narodima uspostavom njihovih nacionalnih država, nositelja izvornog suvreniteta, koje će se potom odreći dijela tog suvereniteta i udružiti u Jugoslaviju uređenu na federativnim osnovma, koja će tako na temlju izvedenog suvereniteta postati subjektom međunarodnog prava. Na tom tragu će i ZAVNOH u funkciji ustavotvorne skupštine 1943. uspostaviti FDH kao nacionalnu državu hrvatskog naroda.
Na Teheranskoj konferenciji “velike trojice” (Roosevelt, Staljin, Churchill) donesene su odluke:a) jugoslavenskim partizanima priznaje se status boraca protiv fašizma, a time i njihovo svrstavanje u redove antifašističke koalicije, b) Jugoslavija će nastaviti postojati (nije spominjano njeno društveno-političko uređenje) i c) neće se dopustiti opstanak bilo kojoj kvislinškoj tvorevini uspostavljenoj voljom nacista fašista ili militarista. Ovaj stav je potvrđen na konferenciji “velike trojice” na Jalti, s time da je tamo usvojeno da će u Jugoslaviji politički utjecaj Istoka i Zapada biti podjednak (čuveno Churchillovo “fifty-fifty”) što nema nikakve veze s bilo kakvim teritorijalnim podjelama i “granicom na Drini”
Ovo sam naveo samo kao ilustraciju nepostojanja bilo kakve mogućnosti povezivanja današnje RH s kvislinškom tvorevinom, tzv. NDH, a time i zločinima koje je počinio ustaški režim. Zašto se onda za te zločine Josipović ispričavao Židovima u Knessetu, kad RH nije pravni sljednik tzv. NDH. Smisla bi možda imalo da se ispričaju “mjeritelji visine slavonskog kukuruza” kao “njegovatelji tradicije ustaškog pokreta”, kojima naravno takva isprika ne pada na pamet, ali je potpuno besmisleno da se predsjednik države uspostavljne na rezultatima antifašističke borbe bilo kome ispričava za zločine koje su počinili fašisti. Kani li se onda možda taj politički bezveznjak i štetočina ispričati I za zločine koje su neki pripadnici “Hrvatske legije” počinili u Harkovu ili Staljingradu? Bilo bi lijepol!
Druga realna opasnot koja prijeti Hrvatskoj, radi njenog guranja u pravno sljedništvo tzv. NDH, možda čak i veća od sramoćenja radi povezivanja s ustaškim režimom, jer očito je da ovi srama nemaju, je i naknada imovine poslije 2. Svjetskog rata oduzete protjeranim Nijemcima, Austrijancima i Talijanima, a svjedoci smo da se takvi zahtjevi množe, bez obzira na to što je isplata tih naknada rješena međudržavnim sporazumima s SFRJ s Njemačkom i Italijom, naravno pod uvjetom da je RH pravna sljednica /SRH) SFRJ.
Sporazumom Tito – Šubašić, osigurano je da Titu bude povjeren mandat za sastav nove vlade, čime je Jugoslaviji osiguran kontinuitet, legitimitet i legalitet, provedeni su višestranački izbori na kojima je pobijedio NF, čime su na vlast došli komunisti.
Jugoslavija se ubrzano obnavlja i izgrađuje, postepeno se demokratizira i izgrađuje dotad neviđen specifični sustav vlasti i upravljanja, afirmira se u međunarodnim odnosima, a Titto postaje svjetski lider.
Od potpunog anatemiziranja i neprihvaćanja posebno bivših okupatorskih zemalja Njemačke i Italije, a posebno Vatikana, dolazi do sklapanja međudržavnih ugovora koji u završnim odredbama imaju članak koji glasi:
“Ovim ugovorom se konstatira da između između zemalja potpisnica nema više spornih pitanja”.
Sve te međudržavne ugovore je nakon svojeg izdvajanja iz SFRJ baštinila i RH, kao pravna sljednica SRH a time i SFRJ. Među prvima se zato postavlja pitanje zašto RH nije međudržavne ugovore između SFRJ i Svete stolice jednostavno prihvatila kao svoje, već je išla sklapati nove, nadasve ponižavajuće.
Bilo kako bilo, postavlja se pitanje zar nitko u vrhovima hrvatskih vlasti ne razumije koja se šteta nanosi Hrvatskoj gurajući je, bilo na optuženičku klupu Haaškog suda, bilo proglašavajući je pravnom sljednicom tzv. NDH?
