Pravo naroda na samoodređenje do samouništenja
Pravo naroda na samoodređenje do samouništenja
Sve ovo što nam se kao narodu i kao državi događa u zadnjih dvadesetak godina usporedivo je s tužnom sudbinom Whitney Houston, jer smo se u proteklih dvadesetak godina ponašali tako kao da je u preambuli ustava bivše države bilo navedeno pravo na samoodređenje naroda do samouništenja, jer tim putem, putem samouništenja, nepokolebljivo i nezaustavljivo kročimo.
Jednako kao što je Whitney Houston, obdarena prelijepim glasom i stasom, nakon što je svoju sudbinu vezala za ružnog i problematičnog Bobby Browna, počela svoj put, put samouništenja, put bez povratka, jednako tako je putem samouništenja krenula i Hrvatska odabravši si za životnog partnera jednako ružnog i problematičnog Franju Tuđmana.
Prelijepu i perspektivnu zemlju, koju su nam namrli naši preci, počesto se u povijesti ni sami ne snalazeći najbolje i ne birajući možda uvijek za narod i državu najbolja riješenja, uspjeli smo, u za narod i državu izuzetno kratkom periodu od samo dvadeset godina, pretvoriti u „muljevito dno Evrope“.
I kao što je pokojna pop-diva, već dobrano uzdrmana drogom i alkoholom, na što ju je „navukao“ Bobby Brown, znala reći da je ona sama sebi najveći prijatelj i najveći neprijatelj, tako smo i mi sami sebi i najveći prijatelji i najveći neprijatelji, i mi se dalje drogiramo svojim nacional-šovinizmom na koji nas je „navukao“ Franjo Tuđman.
Jednako razorno, kao što je Whitney Houston razarala droga, koju joj je podvalio Bobby Brown, nas kao narod razaraju proglašene istine, a ustvari podvale i floskule, koje nam je podvalio Franjo Tuđman od „Hrvatske eksploatirane gore od bilo koje kolonije“, preko „stvaranja države“, pa do „Domovinskog rata“ i njegovog najistaknutijeg produkta „hrvatskih branitelja“.
I kao što se Whitney Houston, valjda svojom voljom, uspjela konačno odvojiti od Bobby Browna, nije se prestala drogirati, tako da to odvajanje i nije imalo nekakvog značaja, tako se i Hrvatska, doduše ne svojom, nego Božjom voljom, uspjela odvojiti od Franje Tuđmana, nažalost nastavljajući se „drogirati“ i „opijati“ jednakim žarom kao i za Tuđmanova života.
Whitney nije mogla prestati, premda je navodno više puta pokušavala, nije se mogla odvići posebno od pušenja cracka koji ju je uništavao i umno i fizički i materijalno, a niti Hrvatska se ne može odviknuti od pušenja Tuđmanovog „cracka“, prvenstveno zato jer se nije niti pokušavala odviknuti od toga zla, jer izgleda da u Hrvatskoj nema nikoga od ugleda i imena koji bi narodu raskrinkao Tuđmana i sve njegove laži, uvjetovane malignošću njegove ličnosti označene vlastohlepljem, častohlepljem, lakomošću, gramzivošću, zadrtošću i netolerancijom.
Ispada tako da je za dvije dive, dvije rasne ljepotice, Whitney Houston i „Lijepu našu“, fatalan bio izbor pogrešnih muškaraca za koje su vezale svoje sudbine.
I dok je Whitney nepovratno otišla, za Hrvatsku, iako je u teškom stanju i „na aparatima“, još ima nade, ako se u dogledno vrijeme stvori „kritična masa“ umnih ljudi koji će smisliti terapiju odvikavanja i konačno očistiti njen organizam od droge zvane proglašene istine, koja pogoduje fašizaciji hrvatskog društva.
Da, „Lijepa naša“ će bez temeljite detuđmanizacije i deustašizacije nepovratno otići putem Whitney Houston.
PS
Samo kao ilustraciju navodim današnji razgovor na temu državnog proračuna s mojim prvim susjedom, čovjekom 25 godina mlađim od mene, zajedno samo svojedobno pristupili u „Narodnu zaštitu“, a onda je on u jesen 1991. mobiliziran, dakle hrvatski je branitelj.
Ja ponavljam moju mantru kako bez „kljaštrenja“ prava hrvatskih branitelja i njihovim svođenjem na razinu prava boraca NOR-a, ne postoji ni najmanja mogućnost da se Hrvatska izvuče iz krize, ona jednostavno taj teret nije u stanju nositi, a on mi ironično odgovara: “Pa jesi li ti lud, zar zaista želiš da propadnu svi ovi automat klubovi, sportske kladionice, a bogami i ne malobrojni kafići, ako bi ostali bez svojih „braniteljskih posada“? Uđi u bilo koji automat klub u sred bijela dana, vidjet ćeš da su prepuni ljudi mojih godina. To ti znači samo jedno, a to je da se novac iz državnog proračuna ne zadržava u džepovima branitelja, nego se samo putem branitelja doznačuje vlasnicima automat klubova, sportskih kladionica i kafića.“
Nazdravlje!
A nisu samo prekomjerna izdvajnja za branitelje, tu je i nezasitna KC, a o odlijevanju novca u BiH da ne govorim ...
Sve ovo što nam se kao narodu i kao državi događa u zadnjih dvadesetak godina usporedivo je s tužnom sudbinom Whitney Houston, jer smo se u proteklih dvadesetak godina ponašali tako kao da je u preambuli ustava bivše države bilo navedeno pravo na samoodređenje naroda do samouništenja, jer tim putem, putem samouništenja, nepokolebljivo i nezaustavljivo kročimo.
Jednako kao što je Whitney Houston, obdarena prelijepim glasom i stasom, nakon što je svoju sudbinu vezala za ružnog i problematičnog Bobby Browna, počela svoj put, put samouništenja, put bez povratka, jednako tako je putem samouništenja krenula i Hrvatska odabravši si za životnog partnera jednako ružnog i problematičnog Franju Tuđmana.
Prelijepu i perspektivnu zemlju, koju su nam namrli naši preci, počesto se u povijesti ni sami ne snalazeći najbolje i ne birajući možda uvijek za narod i državu najbolja riješenja, uspjeli smo, u za narod i državu izuzetno kratkom periodu od samo dvadeset godina, pretvoriti u „muljevito dno Evrope“.
I kao što je pokojna pop-diva, već dobrano uzdrmana drogom i alkoholom, na što ju je „navukao“ Bobby Brown, znala reći da je ona sama sebi najveći prijatelj i najveći neprijatelj, tako smo i mi sami sebi i najveći prijatelji i najveći neprijatelji, i mi se dalje drogiramo svojim nacional-šovinizmom na koji nas je „navukao“ Franjo Tuđman.
Jednako razorno, kao što je Whitney Houston razarala droga, koju joj je podvalio Bobby Brown, nas kao narod razaraju proglašene istine, a ustvari podvale i floskule, koje nam je podvalio Franjo Tuđman od „Hrvatske eksploatirane gore od bilo koje kolonije“, preko „stvaranja države“, pa do „Domovinskog rata“ i njegovog najistaknutijeg produkta „hrvatskih branitelja“.
I kao što se Whitney Houston, valjda svojom voljom, uspjela konačno odvojiti od Bobby Browna, nije se prestala drogirati, tako da to odvajanje i nije imalo nekakvog značaja, tako se i Hrvatska, doduše ne svojom, nego Božjom voljom, uspjela odvojiti od Franje Tuđmana, nažalost nastavljajući se „drogirati“ i „opijati“ jednakim žarom kao i za Tuđmanova života.
Whitney nije mogla prestati, premda je navodno više puta pokušavala, nije se mogla odvići posebno od pušenja cracka koji ju je uništavao i umno i fizički i materijalno, a niti Hrvatska se ne može odviknuti od pušenja Tuđmanovog „cracka“, prvenstveno zato jer se nije niti pokušavala odviknuti od toga zla, jer izgleda da u Hrvatskoj nema nikoga od ugleda i imena koji bi narodu raskrinkao Tuđmana i sve njegove laži, uvjetovane malignošću njegove ličnosti označene vlastohlepljem, častohlepljem, lakomošću, gramzivošću, zadrtošću i netolerancijom.
Ispada tako da je za dvije dive, dvije rasne ljepotice, Whitney Houston i „Lijepu našu“, fatalan bio izbor pogrešnih muškaraca za koje su vezale svoje sudbine.
I dok je Whitney nepovratno otišla, za Hrvatsku, iako je u teškom stanju i „na aparatima“, još ima nade, ako se u dogledno vrijeme stvori „kritična masa“ umnih ljudi koji će smisliti terapiju odvikavanja i konačno očistiti njen organizam od droge zvane proglašene istine, koja pogoduje fašizaciji hrvatskog društva.
Da, „Lijepa naša“ će bez temeljite detuđmanizacije i deustašizacije nepovratno otići putem Whitney Houston.
PS
Samo kao ilustraciju navodim današnji razgovor na temu državnog proračuna s mojim prvim susjedom, čovjekom 25 godina mlađim od mene, zajedno samo svojedobno pristupili u „Narodnu zaštitu“, a onda je on u jesen 1991. mobiliziran, dakle hrvatski je branitelj.
Ja ponavljam moju mantru kako bez „kljaštrenja“ prava hrvatskih branitelja i njihovim svođenjem na razinu prava boraca NOR-a, ne postoji ni najmanja mogućnost da se Hrvatska izvuče iz krize, ona jednostavno taj teret nije u stanju nositi, a on mi ironično odgovara: “Pa jesi li ti lud, zar zaista želiš da propadnu svi ovi automat klubovi, sportske kladionice, a bogami i ne malobrojni kafići, ako bi ostali bez svojih „braniteljskih posada“? Uđi u bilo koji automat klub u sred bijela dana, vidjet ćeš da su prepuni ljudi mojih godina. To ti znači samo jedno, a to je da se novac iz državnog proračuna ne zadržava u džepovima branitelja, nego se samo putem branitelja doznačuje vlasnicima automat klubova, sportskih kladionica i kafića.“
Nazdravlje!
A nisu samo prekomjerna izdvajnja za branitelje, tu je i nezasitna KC, a o odlijevanju novca u BiH da ne govorim ...
