Poučak generala Jove Kapičića
Nisam dosad pisao o radikaliziranju srbijanske društveno-poličke scene i potonuću Srbije u desni radikalizam čega je popratna pojava i ova farsa od proglašavanja Draže Mihailovića blaženikom, pardon njegova rehabilitacija, koja se upravo odvija pred beogradskim Visokim sudom.
O tim pojavama nisam pisao zato što je moj stav da su prilike u Srbiji, pa i stanje svijesti i duha srpskog naroda, kao i njegovo političko opredijeljenje, stvar prvenstveno Srbijanaca, ne bih rekao čak ni svih Srba.
Ne bih o tome pisao ni danas da nisam naletio na ovaj članak u “Novom listu”:
http://www.novilist.hr/Vijesti/Svijet/Jovo-Kapicic-Tadic-bi-i-Europu-i-Kosovo-i-dobrosusjedske-odnose-i-cetnike-E-pa-ne-ide
u kojem ostarjeli general i Narodni heroj Jovo Kapičić lucidno dijagnosticira fenomem potonuća Srbije u desni radikalizam, što ne bi bilo moguće bez prikrivene, ali ponekad i otvorene podrške aktualnih vlasti, pa i stava predsjednika B. Tadića, za kojeg Kapičić kaže:
“Treba biti iskren i reći da predsjednik Tadić, kao Slobodan Milošević u umivenijoj verziji, kroz srpski nacionalizam prihvaća i četničku ideologiju. Tadić bi i Kosovo, i Europsku uniju, i dobrosusjedske odnose unatoč rehabilitaciji četništva. E, Tadiću, to sve ne može zajedno, jer jedno isključuje drugo.”
Rehabilitacija Draže Mihailovića, koju po generalu Kapičiću podržava i očekuje većina srpskog naroda moguća je zato što:
“ ... antifašizam u užoj Srbiji nije dovoljno i duboko zaživio i očito se nije ukorijenio kao četništvo koje je bilo dominantnije. Zbog svoje monarhističke prošlosti, Srbi se jednostavno nisu identificirali s partizanskim pokretom. Sada je to očito i još pojačano kroz službenu srpsku politiku rehabilitacije Draže Mihailovića.”
Posljedice te radikalizacija srbijanskog društva po Hrvatsku ne mogu u vrijeme današnje predstavljati neku opasnost koju je jačanje velikosrpske ideje moglo imati u nekim drugim vremenima, osim u onom dijelu u kojem će se radikalizirati hrvatska desnica i pojačati fašističke (ustaške) tendencije u hrvatskom društvu, ionko tome dovoljno sklonom.
Ako bismo parafrazirali Jovu Kapičića i prenijeli njegov stav o predsjedniku Srbije B. Tadiću na hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića, dobili bismo istinitu tvrdnju:
“Treba biti iskren i reći da predsjednik Josipović, kao Franjo Tuđman u umivenijoj verziji, kroz hrvatski nacional-šovinizam prihvaća i ustašku ideologiju. Josipović bi i HR HB, i Europsku uniju, i dobrosusjedske odnose unatoč rehabilitaciji ustaštva. E, Josipoviću, to sve ne može zajedno, jer jedno isključuje drugo.”
Da, to stoji, jer su na Zapadu već ocijenili da je Josipovićeva politika prema BiH samo nastavak one Tuđmanove, a da se ne ograđuje od ustaštva, pokazuje i njegovo “hodočašće” na Bleiburško polje i polaganje vijenaca “nevinim žrtvama”.
To što se u Hrvatskoj “zgražamo” nad “izjednačavanjem četnika s antifašističkim borcima” je bez ikakve osnove, zato što je Hrvatski sabor već 1992. u pravima izjednačio pripadnike “hrvatske domovinske vojske iz 2. Svjetskog rata” s antifašističkim borcima, a iste godine usvojio i Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu, čime je zapravo poništio tu presudu.
Ja ovime ne želim izjednačiti A. Stepinca s D. Mihailovićem, jer Stepinac nije bio ratni zločinac, što je Mihailović bio, Stepinac je bio istaknuti kolaboracionist, koji je najprilježnije surađivo s najmonstruoznijim režimom ikad, ponekad osuđujući njegove metode (Jasenovac npr), ali zato blagoslivljajući rezultat tih metoda (Katoličku državu Hrvatsku).
Eto Srbi u stvari rade isto ono što smo mi napravili, samo s pomakom od desetak godina.
I još nešto, u Srbiji se odluka o izjednačavanju četnika s antifašističkim borcima u praksi ne primjenjuje.
O tim pojavama nisam pisao zato što je moj stav da su prilike u Srbiji, pa i stanje svijesti i duha srpskog naroda, kao i njegovo političko opredijeljenje, stvar prvenstveno Srbijanaca, ne bih rekao čak ni svih Srba.
Ne bih o tome pisao ni danas da nisam naletio na ovaj članak u “Novom listu”:
http://www.novilist.hr/Vijesti/Svijet/Jovo-Kapicic-Tadic-bi-i-Europu-i-Kosovo-i-dobrosusjedske-odnose-i-cetnike-E-pa-ne-ide
u kojem ostarjeli general i Narodni heroj Jovo Kapičić lucidno dijagnosticira fenomem potonuća Srbije u desni radikalizam, što ne bi bilo moguće bez prikrivene, ali ponekad i otvorene podrške aktualnih vlasti, pa i stava predsjednika B. Tadića, za kojeg Kapičić kaže:
“Treba biti iskren i reći da predsjednik Tadić, kao Slobodan Milošević u umivenijoj verziji, kroz srpski nacionalizam prihvaća i četničku ideologiju. Tadić bi i Kosovo, i Europsku uniju, i dobrosusjedske odnose unatoč rehabilitaciji četništva. E, Tadiću, to sve ne može zajedno, jer jedno isključuje drugo.”
Rehabilitacija Draže Mihailovića, koju po generalu Kapičiću podržava i očekuje većina srpskog naroda moguća je zato što:
“ ... antifašizam u užoj Srbiji nije dovoljno i duboko zaživio i očito se nije ukorijenio kao četništvo koje je bilo dominantnije. Zbog svoje monarhističke prošlosti, Srbi se jednostavno nisu identificirali s partizanskim pokretom. Sada je to očito i još pojačano kroz službenu srpsku politiku rehabilitacije Draže Mihailovića.”
Posljedice te radikalizacija srbijanskog društva po Hrvatsku ne mogu u vrijeme današnje predstavljati neku opasnost koju je jačanje velikosrpske ideje moglo imati u nekim drugim vremenima, osim u onom dijelu u kojem će se radikalizirati hrvatska desnica i pojačati fašističke (ustaške) tendencije u hrvatskom društvu, ionko tome dovoljno sklonom.
Ako bismo parafrazirali Jovu Kapičića i prenijeli njegov stav o predsjedniku Srbije B. Tadiću na hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića, dobili bismo istinitu tvrdnju:
“Treba biti iskren i reći da predsjednik Josipović, kao Franjo Tuđman u umivenijoj verziji, kroz hrvatski nacional-šovinizam prihvaća i ustašku ideologiju. Josipović bi i HR HB, i Europsku uniju, i dobrosusjedske odnose unatoč rehabilitaciji ustaštva. E, Josipoviću, to sve ne može zajedno, jer jedno isključuje drugo.”
Da, to stoji, jer su na Zapadu već ocijenili da je Josipovićeva politika prema BiH samo nastavak one Tuđmanove, a da se ne ograđuje od ustaštva, pokazuje i njegovo “hodočašće” na Bleiburško polje i polaganje vijenaca “nevinim žrtvama”.
To što se u Hrvatskoj “zgražamo” nad “izjednačavanjem četnika s antifašističkim borcima” je bez ikakve osnove, zato što je Hrvatski sabor već 1992. u pravima izjednačio pripadnike “hrvatske domovinske vojske iz 2. Svjetskog rata” s antifašističkim borcima, a iste godine usvojio i Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu, čime je zapravo poništio tu presudu.
Ja ovime ne želim izjednačiti A. Stepinca s D. Mihailovićem, jer Stepinac nije bio ratni zločinac, što je Mihailović bio, Stepinac je bio istaknuti kolaboracionist, koji je najprilježnije surađivo s najmonstruoznijim režimom ikad, ponekad osuđujući njegove metode (Jasenovac npr), ali zato blagoslivljajući rezultat tih metoda (Katoličku državu Hrvatsku).
Eto Srbi u stvari rade isto ono što smo mi napravili, samo s pomakom od desetak godina.
I još nešto, u Srbiji se odluka o izjednačavanju četnika s antifašističkim borcima u praksi ne primjenjuje.
