Nakaradna shvaćanja nakaradnih ljudi
Zaista nije problem ako tko među nama, malim ljudima, ima shvaćanja, koja uvelike odudaraju od zdravog razuma, jer ta shvaćnja mogu uglavnom štetiti samo njima, problem je, međutim, kad takva shvaćanja imaju ljudi koji kao predstavnici vlasti vode narod i državu, onda njihove nakardne odluke i postupci, koji su posljedica njihovih nakaradnih shvaćanja, mogu imati i imaju teške posljedice po čitavo društvo.
Samo primjera radi; mogao je svojedobno jedan od najvećih ridikula hrvatske političke scene, H. Šošić, zastupati na znam kakve nakaradne stavove, bilo je to samo iritantno i ništa više, ali kad je te iste stavove zastupao F. Tuđman, nastajali su problemi.
Danas nas recimo R. Čačić podučava da su sindikati glavni neprijatelji naroda i države, jer, paz' sad', pokušavaju zaštitii interese onih koje zastupaju i radi kojih i postoje, pa pokreću ničim izazvane industrijske akcije sa jednim jedinim ciljem da unište poduzeće u kojem rade, sruše aktualnu vlast i upropaste narod i državu, koje aktualna vlast zasad samoprijegorno vodi putem napretka i prosperiteta, prema Zavodu za zapošljavnje, redovima za javne kuhinje i kontejnerima za otpatke.
Zanima me koliko dugo bi se u njemačkoj vladi zadržao neki njen član da tamo izjavi isto ili slično što je R. Čačić izjavio u Hrvatskoj? E ali tamo se sindikate doživljva kao partnere, a ne kao neprijatelje, tamo se na svaku industrijsku akciju, koju pokreću sindikati, gleda kao na upozorenje da u društvu nešto ne valja i da nešto treba korigirati, zato je ne bez vraga vrlo važno što će sindikati reći, a pogotovo što će reći najveća sindikalna centrala IG Metall, pa zato i vrijedi ona maksima: „Kad IG Metall kihne, Njemačka je prehlađena“.
Još bi nešto vrijedilo znati, naime, jesu li radnici u Čačićevim tvrtkama, s kojima on naravno „nema ništa, jer ih je dao na upravljane odvjetničkom uredu“, sindikalno organizirani, odnosno jesu li članovi nekog sindikata ili im se kao i u „najvećeg hrvatskog poslodavca“ brani sindikalno organiziranje, što bi u Njemačkoj bio dovoljan razlog da mu se zatvori tvrtka.
I to bi njemačaka Savezna inspekcija rada učinila istog trena kad bi za takav postupak doznala.
Primjera radi, u slučaju „Jadrankamena“, ne treba udariti po onome tko je firmu, nemilosrdno iz nje izvlačeći kapital, oneposobio za rad i poslovanje i bacio je na koljena, ne ulazeći sada u to s koliko ju je izgubljanih teniskih setova ponosni vlasnik platio.
Ali ne, nije vlasnik i nisu poslušničke uprave „Jadrankmena“, koje su svojim nezakonitim postupcima i prikrivanjem zapravo omogućavale pljačku, krivci za propast poduzeća su sindikati, podučit će nas R. Čačić. Možda i jesu ali samo zato što nisu pokretali industrijske akcije na vrijeme, onda kad se možda i moglo tvrtku spasiti.
Po tom Čačićevom poučku sindikati su opljačkali i upropastili hrvatsku industriju!
I još uvijek to rade!
A pogledajmo si što ti vrhunski znalci rade u slučaju hrvatske brodogradnje, od onih koji su „znalački“ ispregovarali odnosno prihvatili ultimatum koji vodi do gašenja te proizvodne grane u Hrvatskoj, do ovih sadašnjih, koji bi to „ispregovarano“ trebali realizirati, „privatizirajući“ škverove tjerajući ih u stečaj i zatvarajući ih. Tako da će na kraju, od nekad pete brodogradnje svijeta ostati samo „Uljanik“.
O da, bilo je i u bivšoj državi nesnalaženja oko brodogradnje, dugo se nije shvaćalo da je brod zapravo investicijsko dobro koje se kupuje na kredit i da radi toga brodogradnju treba pratiti neka jaka banka. Koja je to jaka banka pratila respektabilnu hrvatsku brodogradnju?
Možda je za te poslove trebalo osposobiti HBOR? Ne znam, samo nagađam.
Ono što pak znam je da banka koja će pratii brodogradnju nije i ne može biti državni proračun, a upravo to je bio slučaj.
Koju su pak štetu prouzrokovale smjene uprava škverova i dovođenja nesposobnih ali podobnih HDZ-ovaca na njihovo čelo? Ti ljudi čak nisu znali u ugovore unijeti uobičajene zaštitne klauzule, koje su brodogradilišta trebale zaštiti od porasta cijena repromterijala tokom gradnje ili inflacije valute u kojoj je ugovorena cijena broda. Radi nepostojanj tih klauzula svi troškovi poskupljenja repromaterijala i gubici radi inflacije padali su na teret brodogradilišta, uzrokujući gubitke u poslovanju za koje nitko nije odgovarao. Sve su to valjda sindikati krivi!
Postavlja se pitanje i što da danas radi riječki 3. Maj, brodogradilište koje ipak nije u tako teškoj situaciji, kakvom se ona sve vrijeme pokušavala prikazati, koji ne može radi svoje neizvjesne sudbine ugovarati poslove, jer potencijlni naručitelji novogradnji ne žele ulaziti u prevelike rizike, koje nosi neizvjena sudbina brodogradilišta. To su valjda isto sindikati krivi!?
Sindikalne središnjice trebale bi, radi nakaradnih ljudi nakaradnih shvaćanja, koji nam na nakaradni način prikazuju stvarnost i žele krojiti sudbinu, ozbiljno razmisliti o pokretanju industrijskih akcija, prije nego šteta postane potpuno nepopravljiva.
Usput pogodan je trenutak i da se izbore za sindikalno organiziranje radnika kod onih hrvatskih skorojevića, pardon, poslodavaca, uključivo i „najvećeg hrvatskog poslodavca“, koji su to dosad, uglavnom prijetnjama otkazima, uspješno spriječavali.
I da ne biste pogrešno mislili, nije R. Čačić u zastupanju nakaradnih stavova ni sam ni usamljen, rekao bih čak da je prije pravilo nego izuzetak.
Samo primjera radi; mogao je svojedobno jedan od najvećih ridikula hrvatske političke scene, H. Šošić, zastupati na znam kakve nakaradne stavove, bilo je to samo iritantno i ništa više, ali kad je te iste stavove zastupao F. Tuđman, nastajali su problemi.
Danas nas recimo R. Čačić podučava da su sindikati glavni neprijatelji naroda i države, jer, paz' sad', pokušavaju zaštitii interese onih koje zastupaju i radi kojih i postoje, pa pokreću ničim izazvane industrijske akcije sa jednim jedinim ciljem da unište poduzeće u kojem rade, sruše aktualnu vlast i upropaste narod i državu, koje aktualna vlast zasad samoprijegorno vodi putem napretka i prosperiteta, prema Zavodu za zapošljavnje, redovima za javne kuhinje i kontejnerima za otpatke.
Zanima me koliko dugo bi se u njemačkoj vladi zadržao neki njen član da tamo izjavi isto ili slično što je R. Čačić izjavio u Hrvatskoj? E ali tamo se sindikate doživljva kao partnere, a ne kao neprijatelje, tamo se na svaku industrijsku akciju, koju pokreću sindikati, gleda kao na upozorenje da u društvu nešto ne valja i da nešto treba korigirati, zato je ne bez vraga vrlo važno što će sindikati reći, a pogotovo što će reći najveća sindikalna centrala IG Metall, pa zato i vrijedi ona maksima: „Kad IG Metall kihne, Njemačka je prehlađena“.
Još bi nešto vrijedilo znati, naime, jesu li radnici u Čačićevim tvrtkama, s kojima on naravno „nema ništa, jer ih je dao na upravljane odvjetničkom uredu“, sindikalno organizirani, odnosno jesu li članovi nekog sindikata ili im se kao i u „najvećeg hrvatskog poslodavca“ brani sindikalno organiziranje, što bi u Njemačkoj bio dovoljan razlog da mu se zatvori tvrtka.
I to bi njemačaka Savezna inspekcija rada učinila istog trena kad bi za takav postupak doznala.
Primjera radi, u slučaju „Jadrankamena“, ne treba udariti po onome tko je firmu, nemilosrdno iz nje izvlačeći kapital, oneposobio za rad i poslovanje i bacio je na koljena, ne ulazeći sada u to s koliko ju je izgubljanih teniskih setova ponosni vlasnik platio.
Ali ne, nije vlasnik i nisu poslušničke uprave „Jadrankmena“, koje su svojim nezakonitim postupcima i prikrivanjem zapravo omogućavale pljačku, krivci za propast poduzeća su sindikati, podučit će nas R. Čačić. Možda i jesu ali samo zato što nisu pokretali industrijske akcije na vrijeme, onda kad se možda i moglo tvrtku spasiti.
Po tom Čačićevom poučku sindikati su opljačkali i upropastili hrvatsku industriju!
I još uvijek to rade!
A pogledajmo si što ti vrhunski znalci rade u slučaju hrvatske brodogradnje, od onih koji su „znalački“ ispregovarali odnosno prihvatili ultimatum koji vodi do gašenja te proizvodne grane u Hrvatskoj, do ovih sadašnjih, koji bi to „ispregovarano“ trebali realizirati, „privatizirajući“ škverove tjerajući ih u stečaj i zatvarajući ih. Tako da će na kraju, od nekad pete brodogradnje svijeta ostati samo „Uljanik“.
O da, bilo je i u bivšoj državi nesnalaženja oko brodogradnje, dugo se nije shvaćalo da je brod zapravo investicijsko dobro koje se kupuje na kredit i da radi toga brodogradnju treba pratiti neka jaka banka. Koja je to jaka banka pratila respektabilnu hrvatsku brodogradnju?
Možda je za te poslove trebalo osposobiti HBOR? Ne znam, samo nagađam.
Ono što pak znam je da banka koja će pratii brodogradnju nije i ne može biti državni proračun, a upravo to je bio slučaj.
Koju su pak štetu prouzrokovale smjene uprava škverova i dovođenja nesposobnih ali podobnih HDZ-ovaca na njihovo čelo? Ti ljudi čak nisu znali u ugovore unijeti uobičajene zaštitne klauzule, koje su brodogradilišta trebale zaštiti od porasta cijena repromterijala tokom gradnje ili inflacije valute u kojoj je ugovorena cijena broda. Radi nepostojanj tih klauzula svi troškovi poskupljenja repromaterijala i gubici radi inflacije padali su na teret brodogradilišta, uzrokujući gubitke u poslovanju za koje nitko nije odgovarao. Sve su to valjda sindikati krivi!
Postavlja se pitanje i što da danas radi riječki 3. Maj, brodogradilište koje ipak nije u tako teškoj situaciji, kakvom se ona sve vrijeme pokušavala prikazati, koji ne može radi svoje neizvjesne sudbine ugovarati poslove, jer potencijlni naručitelji novogradnji ne žele ulaziti u prevelike rizike, koje nosi neizvjena sudbina brodogradilišta. To su valjda isto sindikati krivi!?
Sindikalne središnjice trebale bi, radi nakaradnih ljudi nakaradnih shvaćanja, koji nam na nakaradni način prikazuju stvarnost i žele krojiti sudbinu, ozbiljno razmisliti o pokretanju industrijskih akcija, prije nego šteta postane potpuno nepopravljiva.
Usput pogodan je trenutak i da se izbore za sindikalno organiziranje radnika kod onih hrvatskih skorojevića, pardon, poslodavaca, uključivo i „najvećeg hrvatskog poslodavca“, koji su to dosad, uglavnom prijetnjama otkazima, uspješno spriječavali.
I da ne biste pogrešno mislili, nije R. Čačić u zastupanju nakaradnih stavova ni sam ni usamljen, rekao bih čak da je prije pravilo nego izuzetak.
