Jesu li Hrvati beznadežno glup narod?
Hrvatski narod je opet „prepun oduševljenja“ jučer „proslavio“ nešto što se službeno zove Dan državnosti, a zapravo dan slavljenja onih koji su ga uveli u krvavi nepotrebni rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja.
Ako je znati istinu i vidjeti je, a ipak vjerovati lažima, opis gluposti, onda smo mi beznadežno glup narod.
A istina je ona koju je izrekao Z. Milanović na svečanoj sjednici Vlade, da je Hrvatska i prije toga famoznog i zlokobnog 25. 06. 1991. bila država, zato što ju je kao nacionalnu državu hrvatskog naroda 1943. svojim odlukama uspostavio ZAVNOH.
Nije da to i prije nismo znali i nismo vidjeli, a ipak se u narodu sve vrijeme vjerovalo i još sevjeruje Tuđmanovim lažima o stvaranju države.
Ova Milanovićeva izjava je značajna jedino po tome što je to po prvi puta izrekao netko tako visoko pozicioniran u hrvatskom političkom establishmentu.
V. Šeks je opet gostujući u „Dnevniku“ HRT izjavio da je hrvatski državni vrh na čelu s Tuđmanom dobro znao da će odluke donesene tog 25. 06. 1991. dovesti do krvavog rata, pardon, „krvave agresije“ kako se on to izrazio, jer što bi drugo nego krvava agresija i mogla biti nasilna secesija uz napade stranačke (HOS) i režimske (ZNG) paravojske, ali i pojedinaca bez ičije kontrole na legalnu oružanu silu, koja nije niotkud dolazila u Hrvatsku, nego je u Hrvatskoj bila lege artis. ... a nije da nije bilo pravodobnih upozorenja nekih trezvenih ljudi poput Ante Markovića, ali i Ivice Račana i zastupnika SDP-a, koji su odbili glasati za te odluke, svjesni da one znače objavu rata.
Ali „stvaratelji države“ imali su „dovoljno ruku“ da takve odluke donesu bez obzira na opasnost od rata, jer zaboga „nema države koja nije u krvi stvorena, pa ni Hrvatska ne može biti izuzetak“, pa je samim time i rat postao „šansa koju ne smijemo propustiti“.
Ali, eto, iako smo vidjeli i znamo da nikakve agresije nije bilo, niti je bilo ikakvog stvaranja države, mnarod se i dalje uvjerava da je bilo i agresije i stvaranja države, zato s tolikim „oduševljenjem“, svake godine sve većim, narod i slavi te „najznačjnije“ datume iz hrvatske povijesti.
Znači li to „oduševljenje“ kojim narod slavi te „najznačajnije“ datume da kao narod i nismo baš toliko beznadežno glupi?
Iako dobro znamo da nikakve Hrvatske ne bi bilo da nije bilo antifašističke borbe u 2. Svjetskom ratu, dopuštamo kojekakvim fašističkim probisvjetima da negiraju tekovine te borbe, da negiraju uspostavu Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, da negiraju njeno prevođenje na stranu sila pobjednica nad fašizmom, a antifašizam proglašavaju zločinom?
Bez adekvatnog i rezolutnog odgovora vlasti u funkciji zaštite ustavno-pravnog poretka u RH.
Dobro znamo i vidimo kako fašizam i klerofašizam u Hrvatskoj jačaju, a jednako tako dobro znamo da se protiv fašizma ne može boriti antifašizmom za „dvokratnu upotrebu“ (prilikom komemoracije u Jasenovcu i proslave Dana antifašističke borbe) kakav trenutno njeguje hrvatski državni vrh.
Ponovo bez osude veličanja ustaštva i tzv. NDH prolaze ustaški hepeninzi, neovisno radilo se o „komemoracijama“ na Bleiburškom polju ili kod jame Jazovka, gdje ustaše i klerofašisti nesmetano nastupaju ruku pod ruku, kao što su to radili i u tzv. NDH.
Iako dobro znamo, a brojni su se i osobno osvjedočili, „znalci“ poput I. Z. Čička ili I. Banca ili „prebojanog“ Z. Tomca i mnogih drugih „dobronamjernika“ uporno nam „promičući ljudska prava“ podmeću izjednačavajući samoupravni sustav u bivšoj državi s realsocijalizmom u SSSR-u i drugim zemljama nekadašnjim članicama VU, iako u bivšoj državi gotovo ništa nije bilo ni slično, a pogotovo isto ili jednaku stanju u bilo kojoj od tih zemalja.
Koje je ishodište tamošnjih režima?
Jesu li nastali kao plod ili posljedica masovnog općenarodnog otpora fašizmu i oružanoj borbi protiv okupatora, neovisno o tome bila ta borba u organizaciji i pod nadzorom građanske opcije ili komunista?
U svim tim zemljama naciste je protjerala CA, a komuniste na vlast doveli sovjeti, koji nisu dopuštali nikakva „devijantna“ ponašanja, a ako su negdje takve namjere bile izražene, suzbijane su brutalnom silom CA (u Mađarskoj 1956.), združenim OS zemalja VU (Čehoslovačka 1968) ili uvođenjem izvanrednog stanja (Poljska 1981.).
Ali eto, naši „dušebrižnici“ i vrhunski „znalci“ žele nas uvjeriti da je život u najsigurnijoj i najotvorenijoj zemlji na svijetu za kakvu je slovila bivša SFRJ, bio isti ili čak i gori od života građana jedne, recimo, Rumunjske, zemlje hermetički zatvorenih granica pod svevlašću tajnih policija!?
Ti nadasve „dobronamjerni znalci“ su u rangu općepriznatog „autoriteta“ za sve i svašta, Ćire Blaževića, inače oriđinala kojeg se valjda ozbiljno shvaća samo u karikaturi od države kakva je Katoličko-braniteljska džamahirija Tuđmanistan.
Toga 25. 06. 1991. Hrvatski sabor je svojim odlukama kupio Hrvatskoj voznu kartu u jednom smjeru, na putu u sveopću propast.
Pa kako takav „značajni“ datum narod ne bi slavio tako „oduševljeno“ kako ga i slavi?
Ne, ne negiram ja ni rezultate informativnog referenduma, niti ne odričem pravo Hrvatskoj na osamostaljenuje, ali odričem pravo Tuđmanu da je poveo narod u nepotrebni rat podvaljujući mu stvaranje države.
Ako je znati istinu i vidjeti je, a ipak vjerovati lažima, opis gluposti, onda smo mi beznadežno glup narod.
A istina je ona koju je izrekao Z. Milanović na svečanoj sjednici Vlade, da je Hrvatska i prije toga famoznog i zlokobnog 25. 06. 1991. bila država, zato što ju je kao nacionalnu državu hrvatskog naroda 1943. svojim odlukama uspostavio ZAVNOH.
Nije da to i prije nismo znali i nismo vidjeli, a ipak se u narodu sve vrijeme vjerovalo i još sevjeruje Tuđmanovim lažima o stvaranju države.
Ova Milanovićeva izjava je značajna jedino po tome što je to po prvi puta izrekao netko tako visoko pozicioniran u hrvatskom političkom establishmentu.
V. Šeks je opet gostujući u „Dnevniku“ HRT izjavio da je hrvatski državni vrh na čelu s Tuđmanom dobro znao da će odluke donesene tog 25. 06. 1991. dovesti do krvavog rata, pardon, „krvave agresije“ kako se on to izrazio, jer što bi drugo nego krvava agresija i mogla biti nasilna secesija uz napade stranačke (HOS) i režimske (ZNG) paravojske, ali i pojedinaca bez ičije kontrole na legalnu oružanu silu, koja nije niotkud dolazila u Hrvatsku, nego je u Hrvatskoj bila lege artis. ... a nije da nije bilo pravodobnih upozorenja nekih trezvenih ljudi poput Ante Markovića, ali i Ivice Račana i zastupnika SDP-a, koji su odbili glasati za te odluke, svjesni da one znače objavu rata.
Ali „stvaratelji države“ imali su „dovoljno ruku“ da takve odluke donesu bez obzira na opasnost od rata, jer zaboga „nema države koja nije u krvi stvorena, pa ni Hrvatska ne može biti izuzetak“, pa je samim time i rat postao „šansa koju ne smijemo propustiti“.
Ali, eto, iako smo vidjeli i znamo da nikakve agresije nije bilo, niti je bilo ikakvog stvaranja države, mnarod se i dalje uvjerava da je bilo i agresije i stvaranja države, zato s tolikim „oduševljenjem“, svake godine sve većim, narod i slavi te „najznačjnije“ datume iz hrvatske povijesti.
Znači li to „oduševljenje“ kojim narod slavi te „najznačajnije“ datume da kao narod i nismo baš toliko beznadežno glupi?
Iako dobro znamo da nikakve Hrvatske ne bi bilo da nije bilo antifašističke borbe u 2. Svjetskom ratu, dopuštamo kojekakvim fašističkim probisvjetima da negiraju tekovine te borbe, da negiraju uspostavu Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, da negiraju njeno prevođenje na stranu sila pobjednica nad fašizmom, a antifašizam proglašavaju zločinom?
Bez adekvatnog i rezolutnog odgovora vlasti u funkciji zaštite ustavno-pravnog poretka u RH.
Dobro znamo i vidimo kako fašizam i klerofašizam u Hrvatskoj jačaju, a jednako tako dobro znamo da se protiv fašizma ne može boriti antifašizmom za „dvokratnu upotrebu“ (prilikom komemoracije u Jasenovcu i proslave Dana antifašističke borbe) kakav trenutno njeguje hrvatski državni vrh.
Ponovo bez osude veličanja ustaštva i tzv. NDH prolaze ustaški hepeninzi, neovisno radilo se o „komemoracijama“ na Bleiburškom polju ili kod jame Jazovka, gdje ustaše i klerofašisti nesmetano nastupaju ruku pod ruku, kao što su to radili i u tzv. NDH.
Iako dobro znamo, a brojni su se i osobno osvjedočili, „znalci“ poput I. Z. Čička ili I. Banca ili „prebojanog“ Z. Tomca i mnogih drugih „dobronamjernika“ uporno nam „promičući ljudska prava“ podmeću izjednačavajući samoupravni sustav u bivšoj državi s realsocijalizmom u SSSR-u i drugim zemljama nekadašnjim članicama VU, iako u bivšoj državi gotovo ništa nije bilo ni slično, a pogotovo isto ili jednaku stanju u bilo kojoj od tih zemalja.
Koje je ishodište tamošnjih režima?
Jesu li nastali kao plod ili posljedica masovnog općenarodnog otpora fašizmu i oružanoj borbi protiv okupatora, neovisno o tome bila ta borba u organizaciji i pod nadzorom građanske opcije ili komunista?
U svim tim zemljama naciste je protjerala CA, a komuniste na vlast doveli sovjeti, koji nisu dopuštali nikakva „devijantna“ ponašanja, a ako su negdje takve namjere bile izražene, suzbijane su brutalnom silom CA (u Mađarskoj 1956.), združenim OS zemalja VU (Čehoslovačka 1968) ili uvođenjem izvanrednog stanja (Poljska 1981.).
Ali eto, naši „dušebrižnici“ i vrhunski „znalci“ žele nas uvjeriti da je život u najsigurnijoj i najotvorenijoj zemlji na svijetu za kakvu je slovila bivša SFRJ, bio isti ili čak i gori od života građana jedne, recimo, Rumunjske, zemlje hermetički zatvorenih granica pod svevlašću tajnih policija!?
Ti nadasve „dobronamjerni znalci“ su u rangu općepriznatog „autoriteta“ za sve i svašta, Ćire Blaževića, inače oriđinala kojeg se valjda ozbiljno shvaća samo u karikaturi od države kakva je Katoličko-braniteljska džamahirija Tuđmanistan.
Toga 25. 06. 1991. Hrvatski sabor je svojim odlukama kupio Hrvatskoj voznu kartu u jednom smjeru, na putu u sveopću propast.
Pa kako takav „značajni“ datum narod ne bi slavio tako „oduševljeno“ kako ga i slavi?
Ne, ne negiram ja ni rezultate informativnog referenduma, niti ne odričem pravo Hrvatskoj na osamostaljenuje, ali odričem pravo Tuđmanu da je poveo narod u nepotrebni rat podvaljujući mu stvaranje države.
