Jedna sasvim neobična priča ...
... isprična negdje početkom 70-ih godina prošlog stoljeća.
Kad sam se krajem 1970. zaposlio u jednom velikom zagrebačkom poduzeću, zatekao sam u pogonu vremešnog čovjeka, umirovljenika, koji se u to vrijeme bližio 80-oj godini života, ali je honorano i dalje radio na vrlo specifičnim poslovima.
Budući sam vodio dio pogona koji je najviše koristio njegove usluge, intenzivno smo surađivali, stekli povjerenje jedan u drugoga i unatoč generacijskom jazu postali dosta bliski, tako da smo razgovarali o svemu i svačemu, pa i o stvarima o kojima on s drugima nije nikad htio razgovarati.
Taj čovjek bio je do kraja 2. svjetskog rata zajedno sa svojim ocem osnivač i vlasnik jednog poduzeća, renomirane tvornice srednje veličine ...
Rat završava, komunisti preuzimaju vlast, propituje se suradnja pojedinaca s okupatorima i ustaškim vlastima, pronalaze se i kažnjavaju kolaboracionisti i ratni profiteri, osuđuje ih se i konfiscira im se imovina, počinju radovi na obnovi zemlje, ali se priprema i sveobuhvatna nacionalizacija, koja se odmah počinje i provoditi uz silne otpore vlasnika proizvodnih poduzeća, banaka, zemljišta i šuma, stambenog prostora ...
I sad dolazi onaj neobični dio, kad spomenuti, koji tokom rata nije bio kompromitiran ni na koji način, odlučuje iskreno prihvatiti nove vlasti, temeljito analizira novonastalu situaciju, znajući za komunističku odlučnost da provedu zamišljeno, ta odlučnost ih je dovela do pobjede u ratu, donosi odluku da se neće ni na koji način suprotstavljati komunističkim vlastima, već naprotiv potpuno i iskreno surađivati s njima.
U svojoj sveobuhvatnoj analizi stanja on zaključuje da je nacionalizacija, koliko god se na prvi pogled činila surovim pa u nekim segmentima i pljačkaškim procesom, conditio sine qua non opstanka države, jer nove vlasti od prethodnih nisu naslijedile baš ništa, osim ratom opustošene ionako siromašne zemlje, okupatori i ustaše su temeljito ispraznili trezore HNB ali i komercijalnih banaka i štedionica, ostavljajući u njima samo potpuno bezvrijedne kune ... a planovi obnove i izgradnje zemlje su bili grandiozni.
Tako on zna da će i on doći na red i da će i njegovo poduzeće biti nacionalizirano, pa odlučuje preduhitriti neminovno, ne čeka nacionalizaciju, već donosi odluku da svoje poduzeće darovnim ugovorom prenese u vlasništvo države.
I sad priča on o konsternaciji predstavnika vlasti kad se jednog dana pojavio u prostorijama GNO Zagreba i rekao da je došao državi pokloniti svoje poduzeće ...
Kaže da je na licima svih prisutnih vidio potpunu nevjericu, ta tko državi, a još državi u kojoj su komunisti na vlasti, išta poklanja, svi se bore i tuku da zadrže, sakriju, prikriju i od nacionalizacije spase makar dio svojeg vlasništva, a ovaj dolazi i poklanja poveće poduzeće!?
Naravno da u GNO Zgreba, obzirom na stanje u društvu, nije bio nitko tko se osjećao nadležnim i da, bez konzultacije s višim državnim i partijskim organima, sklopi darovni ugovor s ovim čudnim industrijalcem, pa mu je rečeno da će se konzultirati, da će razmisliti i potom ga pozv
I da ne duljim, darovni ugovor je sklopljen, bivši vlasnik je ostao zaposlen u poduzeću u svojstvu tehničkog direktora, koju funkciju je obnašao do umirovljenja, vlasti mu obiteljsku kuću i drugu imovinu nisu dirale, osim automobila koji postao službeno vozilo poduzeća.
Kasnije su se u poduzeću zaposlili i njegovi sin i snaha.
Prilikom odlaska u mirovinu po sili zakona, izrazio je tadašnjem vodstvu poduzeća svoju želju da kao honorarac nastavi raditi, a ovi su mu izašli u susret i tako je kao honorarac ostao raditi u poduzeću do svoje, mislim, osamdesete godine života.
Pitao sam ga jel' ikada požalio što je donio takvu odluku.
Rekao mi je da nije i da bi i s tadašnjim iskustvom, kad bi se stvari vratile unazad, opet donio istu odluku.
Rekao mi je i kako smatra, da bi, da su i brojni drugi vlasnici poduzeća, zemljoposjednici, ali i KC donijeli istu odluku koju je on donio, mnoge napetosti u društvu bile smanjene a mnogih trauma ne bi bilo.
Je, točno je, rekao je, da su ga drugi radi te njegove geste prozvali „crvenim“, premda nikad nije dijelio komunistički svjetonazor, bio je i praktični vjernik, već samo pokušavao objektivno ocijeniti i situaciju u društvu i vjerodostojnost vlasti, po njemu komunistička nastojanja za pogresom nikad nisu bila upitna, nacionalizirana dobra nisu prisvajana od pojedinaca niti su zavšavala u privatnom vlasništvu pipadnika političke elite, a to ga je još više učvršćivalo u vjeri koliko je njegova gesta bila ispravna.
Neobično, zar ne?
Kad sam se krajem 1970. zaposlio u jednom velikom zagrebačkom poduzeću, zatekao sam u pogonu vremešnog čovjeka, umirovljenika, koji se u to vrijeme bližio 80-oj godini života, ali je honorano i dalje radio na vrlo specifičnim poslovima.
Budući sam vodio dio pogona koji je najviše koristio njegove usluge, intenzivno smo surađivali, stekli povjerenje jedan u drugoga i unatoč generacijskom jazu postali dosta bliski, tako da smo razgovarali o svemu i svačemu, pa i o stvarima o kojima on s drugima nije nikad htio razgovarati.
Taj čovjek bio je do kraja 2. svjetskog rata zajedno sa svojim ocem osnivač i vlasnik jednog poduzeća, renomirane tvornice srednje veličine ...
Rat završava, komunisti preuzimaju vlast, propituje se suradnja pojedinaca s okupatorima i ustaškim vlastima, pronalaze se i kažnjavaju kolaboracionisti i ratni profiteri, osuđuje ih se i konfiscira im se imovina, počinju radovi na obnovi zemlje, ali se priprema i sveobuhvatna nacionalizacija, koja se odmah počinje i provoditi uz silne otpore vlasnika proizvodnih poduzeća, banaka, zemljišta i šuma, stambenog prostora ...
I sad dolazi onaj neobični dio, kad spomenuti, koji tokom rata nije bio kompromitiran ni na koji način, odlučuje iskreno prihvatiti nove vlasti, temeljito analizira novonastalu situaciju, znajući za komunističku odlučnost da provedu zamišljeno, ta odlučnost ih je dovela do pobjede u ratu, donosi odluku da se neće ni na koji način suprotstavljati komunističkim vlastima, već naprotiv potpuno i iskreno surađivati s njima.
U svojoj sveobuhvatnoj analizi stanja on zaključuje da je nacionalizacija, koliko god se na prvi pogled činila surovim pa u nekim segmentima i pljačkaškim procesom, conditio sine qua non opstanka države, jer nove vlasti od prethodnih nisu naslijedile baš ništa, osim ratom opustošene ionako siromašne zemlje, okupatori i ustaše su temeljito ispraznili trezore HNB ali i komercijalnih banaka i štedionica, ostavljajući u njima samo potpuno bezvrijedne kune ... a planovi obnove i izgradnje zemlje su bili grandiozni.
Tako on zna da će i on doći na red i da će i njegovo poduzeće biti nacionalizirano, pa odlučuje preduhitriti neminovno, ne čeka nacionalizaciju, već donosi odluku da svoje poduzeće darovnim ugovorom prenese u vlasništvo države.
I sad priča on o konsternaciji predstavnika vlasti kad se jednog dana pojavio u prostorijama GNO Zagreba i rekao da je došao državi pokloniti svoje poduzeće ...
Kaže da je na licima svih prisutnih vidio potpunu nevjericu, ta tko državi, a još državi u kojoj su komunisti na vlasti, išta poklanja, svi se bore i tuku da zadrže, sakriju, prikriju i od nacionalizacije spase makar dio svojeg vlasništva, a ovaj dolazi i poklanja poveće poduzeće!?
Naravno da u GNO Zgreba, obzirom na stanje u društvu, nije bio nitko tko se osjećao nadležnim i da, bez konzultacije s višim državnim i partijskim organima, sklopi darovni ugovor s ovim čudnim industrijalcem, pa mu je rečeno da će se konzultirati, da će razmisliti i potom ga pozv
I da ne duljim, darovni ugovor je sklopljen, bivši vlasnik je ostao zaposlen u poduzeću u svojstvu tehničkog direktora, koju funkciju je obnašao do umirovljenja, vlasti mu obiteljsku kuću i drugu imovinu nisu dirale, osim automobila koji postao službeno vozilo poduzeća.
Kasnije su se u poduzeću zaposlili i njegovi sin i snaha.
Prilikom odlaska u mirovinu po sili zakona, izrazio je tadašnjem vodstvu poduzeća svoju želju da kao honorarac nastavi raditi, a ovi su mu izašli u susret i tako je kao honorarac ostao raditi u poduzeću do svoje, mislim, osamdesete godine života.
Pitao sam ga jel' ikada požalio što je donio takvu odluku.
Rekao mi je da nije i da bi i s tadašnjim iskustvom, kad bi se stvari vratile unazad, opet donio istu odluku.
Rekao mi je i kako smatra, da bi, da su i brojni drugi vlasnici poduzeća, zemljoposjednici, ali i KC donijeli istu odluku koju je on donio, mnoge napetosti u društvu bile smanjene a mnogih trauma ne bi bilo.
Je, točno je, rekao je, da su ga drugi radi te njegove geste prozvali „crvenim“, premda nikad nije dijelio komunistički svjetonazor, bio je i praktični vjernik, već samo pokušavao objektivno ocijeniti i situaciju u društvu i vjerodostojnost vlasti, po njemu komunistička nastojanja za pogresom nikad nisu bila upitna, nacionalizirana dobra nisu prisvajana od pojedinaca niti su zavšavala u privatnom vlasništvu pipadnika političke elite, a to ga je još više učvršćivalo u vjeri koliko je njegova gesta bila ispravna.
Neobično, zar ne?
