Nikako ne pristajemo; pa dobro, pristajemo, samo nije vrijeme; pristajemo svakako!
SDP, stranka koja je od bivšeg SKH naslijedila oportuniste iz njegovog članstva i nemalu imovinu, a voli se pozivati na svoja socijaldemokratska opredjeljenja i zalaganja, muku muči sa svojom vjerodostojnošću.
Da ne idemo u same početke „demokratizacije“ Hrvatske, što je eufemizam za rat i pljačku, sjetimo se samo vremena od prije petneastak godina i vriske protiv „rušenja radničkih prava“, protiv „rasprodaje obiteljskog srebra“, traženja istraga „kriminala u procesu pretvorbe vlasništva i privatizacije“, zalaganja za „punu suradnju s Haaškim sudom“, protiv „suludog zaduživanja i usmjeravanja sredstava u potrošnju, a ne u investicije u cilju otvaranja novih radnih mjesta“, protiv „nepotrebnih stečajeva, zatvarnja poduzeća i otpuštanja radnika“ itd.
A onda dolazi godina 2000., Tuđmana više nema, HDZ gubi izbore, na vlast dolazi šesteročlana koalicija predvođena našim vrlim socijaldemokratima ...
Odmah po preuzimanju vlasti retorika se mijenja, pa nas se počinje uvjeravati kako su radnička prava ustvari atavizam iz socijalističkih samoupravnih vremena, a mi smo, je li, duboko zagazili u tržišno gospodarstvo, pa ... slijedi promjena zakona o radu i drastično kresanje radničkih prava.
Od izričitog protivljenja „rasprodaji obiteljskog srebra“, najednom dolazimo do toga da bi ipak bilo oportunije prodati neka javna poduzeća i na taj način pokriti „rupe u proračunu“, a od te najave pa do prodaje u bescijenje (za otprilike 30 % tržišne vrijednosti) 25 % + jedne dionice INE, tog najsjajnijeg dragulja hrvatskog gospodarstva, nije prošlo previše vremena.
Pretvorbeno-privatizacijski kriminal odjednom više i nije nekakva tema, izgovor da je „teško ući u trag novcu isisanom iz Hrvatske“ je uglavnom sve što je na tom planu učinjeno.
Što se Haaškog tribunala tiče, tu se također „avanciralo“, od donošenja nepotrebne saborske deklaracije o nadležnosti suda za „Bljesak“ i „Oluju“ (VS OUN kao osnivaču suda ne treba ničije dopuštenje za određivanje jurisdikcije suda kojemu je ono osnivač), pa do organiziranja Gotovininog bijega i ostavke ministra pravosuđa, prof Stjepana Ivaniševića, koji ipak nije bio toliki „socijaldemokrat“ kao Račan.
O daljnjem ne zaduživanju, preko priča kako Hrvatska nije prezadužena zemlja, pa do rekordnog zaduživanja, pod izlikom da se to radi radi „sanacije štete koju je svojom vladavinom prouzrokovao HDZ“, također nije trebalo puno. Ne treba niti posebno naglašavati da nije relizirana nijedna spomena vrijedna investicija, pogotovo ne ona kojom bi se povećavala zaposlenost.
Rezultat koalicijske „borbe protiv otpuštanja radnika“ bila je rekordna i dosad na sreću nedostignuta nezaposlenost s preko 420.000 nezaposlenih evidentiranih na HZZ na kraju mandata Račanove vlade.
Radi svih tih evidentnih „uspjeha“ i „vjerodostojnosti“ SDP 2003. gubi izbore, HDZ se ponovo vraća na vlast i nepodnošljivom lakoćom, što mu nije bilo teško pored SDP-a kao „konstruktivne opozicije“, vlada Hrvatskom narednih 8 godina.
SDP iz opozicijski klupa ponovo potcikuje i „brani“ radnička prava, protivi se povećanju poreza i najavama prodaje javnih poduzeća, protivi se izgradnji Pelješkog mosta ...
A onda izbori 2011. i pobjeda „socijaldemokracije“, SDP formira četveročlanu koaliciju i preuzima vlast i ponovo „vjerodostojno brani“ sve ono za što se u opoziciji onako gorljivo zalagao odnosno onoga protiv čega je bio ...
Pa tako radnička prava se „brane“ njihovim smanjivanjem i prijetnjama raskida kolektivnih ugovora, pokreću se stečajevi bez utvrđivanja krivaca za uništavanje poduzeća a to je nešto deja vu.
„Borba“ protiv povećanja poreza započela je trajnim povećanjem PDV-a, koji je povećan znatno iznad onoga povećanja kojega je donijela HDZ-ova vlast. A u toj bespoštednoj „borbi“ protiv poreskog opterećenja građana najavljuie se i uvođenje novih poreza ...
U obranu svojeg „dosljednog“ stava protiv prodaje „obiteljskog srebra“ najavljuje se prodaja CO i HPB, jel' još štogod na „jelovniku“ zasad nije poznato ...
Posebna priča je SDP-ovo kategoričko protivljenje izgradnji inače nepotrebnog Pelješkog mosta kojeg je HDZ gradio poput Skadra na Bojani, proglašavajući ga unaprijed „hrvatskim ponosom“:
http://feniks.bloger.hr/post/hrvatski-ponos/1128260.aspx
SDP-ova priča od kategoričkog protivljenja odjednom kreće prema tome kako oni i nisu protiv izgradnje Pelješkog mosta, samo eto baš i nije trenutak za njegovu gradnju, jer sredstava jednostavno nema, do poduzimanja svih radnji da se iz EU fondova iskamče sredstva i krene u izgradnju tog mosta jer „Dubrovčani bez kruha mogu, ali bez Pelješkog mosta ne mogu nikako“, jer bi koridor kroz Neum, a i svako drugo rješenje „Dubrovnik učinilo predgrađem Trebinja“.
Potrebno je naglasiti da su odnosne EU strukture već jedamput odbile iz svojih sredstava pa i djelomično financirati taj objekt, objektivno potreban tek Juri Radiću i građevinskoj mafiji kao i lobiju onih koji su pokupovali terene kojima bi izgradnjom mosta cijene trebale „poletjeti u nebo“.
Sve kad bismo iz EU fondova za izgradnju Pelješkog mosta dobili sav potrebni novac bespovratno, postavlja se pitanje troškova održavanja tog objekta i kolika bi mostarina trebala biti da bi se pokrili ti troškovi i tko bi je bio spreman plaćati i koliki bi koristili alternativni pravac, pa ih onda uz izgrađeni most više ne bi smetalo dvaput polaziti kroz carinu?
Pri prolazu kroz Neum!
O suludom „političkom kadroviranju“, a ne „uhljebljenju podobnih“ ne bih, ta „nisu oni HDZ, da bi takvo nešto radili“. Jel' tako?
Eh, SDP, to su oni koji „znaju kako“ provesti „promjene“, zar ne!?
Da ne idemo u same početke „demokratizacije“ Hrvatske, što je eufemizam za rat i pljačku, sjetimo se samo vremena od prije petneastak godina i vriske protiv „rušenja radničkih prava“, protiv „rasprodaje obiteljskog srebra“, traženja istraga „kriminala u procesu pretvorbe vlasništva i privatizacije“, zalaganja za „punu suradnju s Haaškim sudom“, protiv „suludog zaduživanja i usmjeravanja sredstava u potrošnju, a ne u investicije u cilju otvaranja novih radnih mjesta“, protiv „nepotrebnih stečajeva, zatvarnja poduzeća i otpuštanja radnika“ itd.
A onda dolazi godina 2000., Tuđmana više nema, HDZ gubi izbore, na vlast dolazi šesteročlana koalicija predvođena našim vrlim socijaldemokratima ...
Odmah po preuzimanju vlasti retorika se mijenja, pa nas se počinje uvjeravati kako su radnička prava ustvari atavizam iz socijalističkih samoupravnih vremena, a mi smo, je li, duboko zagazili u tržišno gospodarstvo, pa ... slijedi promjena zakona o radu i drastično kresanje radničkih prava.
Od izričitog protivljenja „rasprodaji obiteljskog srebra“, najednom dolazimo do toga da bi ipak bilo oportunije prodati neka javna poduzeća i na taj način pokriti „rupe u proračunu“, a od te najave pa do prodaje u bescijenje (za otprilike 30 % tržišne vrijednosti) 25 % + jedne dionice INE, tog najsjajnijeg dragulja hrvatskog gospodarstva, nije prošlo previše vremena.
Pretvorbeno-privatizacijski kriminal odjednom više i nije nekakva tema, izgovor da je „teško ući u trag novcu isisanom iz Hrvatske“ je uglavnom sve što je na tom planu učinjeno.
Što se Haaškog tribunala tiče, tu se također „avanciralo“, od donošenja nepotrebne saborske deklaracije o nadležnosti suda za „Bljesak“ i „Oluju“ (VS OUN kao osnivaču suda ne treba ničije dopuštenje za određivanje jurisdikcije suda kojemu je ono osnivač), pa do organiziranja Gotovininog bijega i ostavke ministra pravosuđa, prof Stjepana Ivaniševića, koji ipak nije bio toliki „socijaldemokrat“ kao Račan.
O daljnjem ne zaduživanju, preko priča kako Hrvatska nije prezadužena zemlja, pa do rekordnog zaduživanja, pod izlikom da se to radi radi „sanacije štete koju je svojom vladavinom prouzrokovao HDZ“, također nije trebalo puno. Ne treba niti posebno naglašavati da nije relizirana nijedna spomena vrijedna investicija, pogotovo ne ona kojom bi se povećavala zaposlenost.
Rezultat koalicijske „borbe protiv otpuštanja radnika“ bila je rekordna i dosad na sreću nedostignuta nezaposlenost s preko 420.000 nezaposlenih evidentiranih na HZZ na kraju mandata Račanove vlade.
Radi svih tih evidentnih „uspjeha“ i „vjerodostojnosti“ SDP 2003. gubi izbore, HDZ se ponovo vraća na vlast i nepodnošljivom lakoćom, što mu nije bilo teško pored SDP-a kao „konstruktivne opozicije“, vlada Hrvatskom narednih 8 godina.
SDP iz opozicijski klupa ponovo potcikuje i „brani“ radnička prava, protivi se povećanju poreza i najavama prodaje javnih poduzeća, protivi se izgradnji Pelješkog mosta ...
A onda izbori 2011. i pobjeda „socijaldemokracije“, SDP formira četveročlanu koaliciju i preuzima vlast i ponovo „vjerodostojno brani“ sve ono za što se u opoziciji onako gorljivo zalagao odnosno onoga protiv čega je bio ...
Pa tako radnička prava se „brane“ njihovim smanjivanjem i prijetnjama raskida kolektivnih ugovora, pokreću se stečajevi bez utvrđivanja krivaca za uništavanje poduzeća a to je nešto deja vu.
„Borba“ protiv povećanja poreza započela je trajnim povećanjem PDV-a, koji je povećan znatno iznad onoga povećanja kojega je donijela HDZ-ova vlast. A u toj bespoštednoj „borbi“ protiv poreskog opterećenja građana najavljuie se i uvođenje novih poreza ...
U obranu svojeg „dosljednog“ stava protiv prodaje „obiteljskog srebra“ najavljuje se prodaja CO i HPB, jel' još štogod na „jelovniku“ zasad nije poznato ...
Posebna priča je SDP-ovo kategoričko protivljenje izgradnji inače nepotrebnog Pelješkog mosta kojeg je HDZ gradio poput Skadra na Bojani, proglašavajući ga unaprijed „hrvatskim ponosom“:
http://feniks.bloger.hr/post/hrvatski-ponos/1128260.aspx
SDP-ova priča od kategoričkog protivljenja odjednom kreće prema tome kako oni i nisu protiv izgradnje Pelješkog mosta, samo eto baš i nije trenutak za njegovu gradnju, jer sredstava jednostavno nema, do poduzimanja svih radnji da se iz EU fondova iskamče sredstva i krene u izgradnju tog mosta jer „Dubrovčani bez kruha mogu, ali bez Pelješkog mosta ne mogu nikako“, jer bi koridor kroz Neum, a i svako drugo rješenje „Dubrovnik učinilo predgrađem Trebinja“.
Potrebno je naglasiti da su odnosne EU strukture već jedamput odbile iz svojih sredstava pa i djelomično financirati taj objekt, objektivno potreban tek Juri Radiću i građevinskoj mafiji kao i lobiju onih koji su pokupovali terene kojima bi izgradnjom mosta cijene trebale „poletjeti u nebo“.
Sve kad bismo iz EU fondova za izgradnju Pelješkog mosta dobili sav potrebni novac bespovratno, postavlja se pitanje troškova održavanja tog objekta i kolika bi mostarina trebala biti da bi se pokrili ti troškovi i tko bi je bio spreman plaćati i koliki bi koristili alternativni pravac, pa ih onda uz izgrađeni most više ne bi smetalo dvaput polaziti kroz carinu?
Pri prolazu kroz Neum!
O suludom „političkom kadroviranju“, a ne „uhljebljenju podobnih“ ne bih, ta „nisu oni HDZ, da bi takvo nešto radili“. Jel' tako?
Eh, SDP, to su oni koji „znaju kako“ provesti „promjene“, zar ne!?
