Ciljevi (stvarni i prikriveni); metode i sredstva ...
... za njihovo ostvarenje
(Kad oni koji bi morali znati, ne znaju, oni koji bi morali vidjeti, ne vide, a oni koji bi morali čuti, ne čuju.)
I sve to na „veličanstvenoj“ proslavi ustaškog pobjedonosnog okončanja 2. Svjetskog rata 05. 08. u Čavoglavama.
Svake godine na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja održava se u Čavoglavama masovni ustaški dernek.
U zemlji koja se diči svojim antifašizmom!?
Podučit će nas tako jedan dični stameni ustaša, inače pravomoćno osuđeni ubojica, koji je, iako jedva pismen, dogurao do čina pukovnika HV (danas u pričuvi), kako su nam oni (ustaše, Hercegovci, tko li?) „drugi puta stvorili državu“, nakon što smo „onu prvu (tzv. NDH) razrajtali“.
Samo ovaj puta nas „drže pod nadzorom i neće nam dopustiti da i ovu novostvorenu razrajtamo“.
Iz njegovih riječi jasno se razabire da su oni (ustaše) ostvarili svoj programatski cilj, „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“ i „stvorili nezavisnu hrvatsku državu“, doduše ne u granicama Velike BiH (tzv. NDH), ne da oni to nisu pokušali, ali se „protiv prevelike sile nije moglo“, tako da taj zadatak ostaje za „neka duga vremena“.
Pritom je vještom manipulacijom ostvaren, privremno ili trajno, svejedno i drugi programatski cilj, a to je pomirba sinova ustaša i partizana, na platformi ustaštva, što je bilo preduvjet za postizanje onog prvog, jer ga sami ustaški sinovi ne bi mogli realizirati.
Zato je trebalo bezočnim lažima i manipulacijama kod Hrvata stvoriti dojam o ugroženosti hrvatstva kroz priče o tobožnjem pljačkanju Hrvatske na razini federacije i srpskoj prevlasti i svevlasti u Hrvatskoj, za što je vješto odabran „istaknuti antifašistički borac“, „najmlađi Titov general“, a kasniji „disident“, dr. Franjo Tuđman, prihvatljiv i sinovima ustaša, kao "disident" i sinovima partizana, kao "istaknuti antifašistički borac".
Da bi se sve to moglo, trebalo je ustaštvu, makar i ne pod tim imenom, dati legitimitet i legalno ga dovesti na političku scenu. Spasonosna formula pronađena je u višestranačju kao „važnom koraku u demokratizaciji društva“, iako je višestranačje, što se razvoja demokracije tiče, u odnosu na samoupravni sustav ustvari veliki korak unazad. Za te potrebe, uz svesrdnu pomoć klerofašista, ali i „spavača“ SDS, formirana je stranka-pokret, HDZ, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, koja od samog osnivanja sotonizira Srbe u Hrvatskoj, a o položaju Hrvatske u SFRJ govori kao o mnogo gorem od položaja i zadnje kolonije. Ta opasna retorika pada na plodno tlo već i radi zaglušujuće velikosrpske propagande koja je unijela veliki nemir u redove i Hrvata i rvata iHSrba u Hrvatskoj.
Kod svakog naroda s drugačijim predznakom.
No bilo kako bilo, na prvim višestranačkim izborima HDZ odnosi pobjedu (osnovano se priča, radi pobjede HDZ-a u izbornim jedinicama u kojima su većinu stanovništva činili Srbi, o masovnim izbornim prijevarama), čime je stvorena politička osnova, a preuzimanjem vlasti i materijalna osnova za postiznje zadanih ciljeva.
Etnički čišće Velike Hrvatske.
Sredstvo za postiznje toga cilja, odnosno conditio sine qua non njegovog ostvarenja, bilo je osamostaljenje Hrvatske.
Franjo Tuđman, opasni luđak s poslanjem (navodno je bolovo od jednog nasljednog oblika shizofrenije od kojega mu je bolovao i otac, koji je u trenutku pogoršanja stanja, najprije ubio suprugu, Franjinu maćehu, a potom i sebe) sa širokim ovlastima na čelu države, kako god bolestan, nedoučen i zadrt bio, nije bio toliko blesav da nije znao da za osamostaljenje Hrvatske nije trebalo ratovati i da je ono, nakon „rasklimavanja“ federacije, zapravo „ponuđeno na pladnju“.
Problem je jedino u tome što puko osamostaljenje, izlazak Hrvatske iz federacije i njeno međunarodno priznanje, nije osiguravalo ostvarenje pravih ciljeva:
1. Hrvatska u „banovinskim granicama“ i
2. Hrvatska bez Srba.
Za ostvarenje tih ciljeva trebalo je naći saveznika, jer srpsko pitanje u Hrvatskoj, na kraju 20. stoljeća, nije bilo moguće riješavati isključivo ustaškim metodama.
I saveznik je nađen u osobi Slobodana Miloševića, neprikosnoivenog gospodara Srbije, koji pristaje da Srbija primi „višak“ hrvatskih Srba, koje Milošević ima namjeru naseliti na Kosovo, kako bi dodatno destabilizirao prilike u Pokrajini, a da se BiH raskomada tako da Srbiji pripadne 55 %, Hrvatskoj 25 %, a da se Muslimani "sabiju" na preostalih 20 % površine BiH.
Pritom Hrvatska baš i ne bi bila u „banovinskim granicama“, jer bi joj pripala tzv. „turska Hrvatska“, zapadna Hercegovina i Popovo polje, a Konavla s Cavtatom pripala bi bosanskim Srbima kao izlaz na more.
Kao sredstvo za postizanje tih ciljeva izabran je rat, jer samo rat može proizvesti dovoljno straha da natjera velike skupine ljudi na napuštanje svojih domova ... Već na samom početku saveznici su se našli u problemima jer u narodu nije bilo dovoljno mržnje da ga se privoli na ratovanje, sama velikosrpska i ustaška retorika ne bi bile dovoljne, zato se situacija zaoštravala planskim obostranim činjenjem zločina, sve dok uz pomoć crkvi i nacionalnih televizija razina mržnje nije podignuta na dovoljnu razinu da je rat postao ne samo moguć, nego i poželjan.
Priče o izrabljivanju Hrvatske na saveznoj razini i ugroženom hrvatstvu radi tobožnje prevlasti i svevlasti Srba u Hrvatskoj, rađaju potrebu da se Hrvatska i hrvatstvo brane, pa je tako „obrana hrvatstva“ postala jedina hrvatska opcija, jer su oni koji su ukazivali na činjenicu da Tuđman bezočno laže i manipulira, bili sustavno onemogućavani, utišavani i konačno potpuno ušutkani.
Kao glavni krivci za sve nedaće u Hrvatskoj označeni su Srbi, a posebno Srbi u Hrvatskoj, tako da ih se metodama državnog terorizma (izgoni s posla, izgoni iz stanova, pljačke, djelovanja „trojki“ ...) sustavno poticalo na pobunu do koje je u sinergijskom djelovanju s velikosrpskom propagandom i došlo.
Da bi se zamaglile namjere i ciljevi, ta pobuna dijela hrvatskih Srba se tako ne tretira, već je se radi nespornog angažmana srbijanske SDS na poticanju pobune, njenoj organizaciji i naoružavanjem pobunjenika, tako i ne naziva, već je se proziva velikosrpskom agresijom na Hrvatsku.
Kasnije agresijom Srbije i Crne Gore.
Ni više ni manje!
Mnogi „znalci“, ne samo da postavljaju pitanje, nego rat koriste kao glavni dokaz za osporavanje postojanja bilo kakvog dogovora dvojice zlikovaca, zašto Srbi iz Hrvatske jednostavno nisu preseljeni ako su se Tuđman i Milošević tako dogovorili?
Pa iz jednostavnog razloga što su i Lika i Kordun i Banija Amerika u uporedbi s Kosovom, baš me zanima kako bi se proveo S. Milošević ili tko od njegovih emisara da je došao primjerice u Knin i ponudio tamošnjim Srbima da napusre svoje stanove, kuće, imanja i da se samo s "pinklecima" na ramenu upute na Kosovo, jer ih i tako "ustaška država" ne želi.
Ne, Milošević je koristio sirenski zov "svi Srbi u jednoj državi", a i Knin i ne samo Knin će biti Srbija, koja je ionako "svugdje tamo gdje makar i jedan srpski grob postoji".
Tako će dio hrvatskih Srba zdušno prionuti uspostavi, najprije autonomije, a potom i "države", tzv. RSK, koju će etnički očistiti, a potom, kad dođe vrijeme, ujediniti sa drugim "srpskim zemljama" u Veliku Srbiju, koja će biti ostvarenje sna zvanog "svi Srbi u jednoj državi".
Samo ni Milošević nije bio tako glup, da i prije pravorijeka Badinterove komisije, nije znao da se bez suglasnosti centralnih vlasti unitarno uređenih država, a Hrvatska je i kao SRH bila unitarna država, a takvom je ostala i kao RH, ne mogu uspostavljatii autonomije a pogotovo nekakve paradržavne ili državne tvorevine i da će RH, poslije međunarodnog priznanja, prije ili kasnije nesporno svoje teritorije, ali radi srpske pobune privremeno nedostupne, silom vratiti u svoj ustavno pravni poredak.
A to znači da će, radi stalno poticane mržnje i straha od "ustaške kame", koji i nije bio bez svake osnove, dio Srba u trenutku hrvatskog napada iseliti iz Hrvatske i doći u Miloševićev "bratski zagrljaj".
To se početkom kolovoza 1995. i dogodilo, Tuđmanov režim pokrenuo je VRO "Oluja", koja je bila "okidač" za masovno iseljenje Srba, uz godinama stvaranu psihozu "Oluja" bi to bila, čak i da sa hrvatske strane tokom njenog trajanja nijedan zločin nije počinjen. Sve ono zlo počinjeno prije njenog pokretanja bilo je i više nego dovoljno.
Tek po dolasku u Srbiju, prilikom pokušaja njihovog transfera na Kosovo, mnogima je puklo pred očima, među izbjeglicama su počela negodovanja i pobune, pa i sa zahtjevima da ih se "vrati ustašama", ali da na Kosovo ne idu.
Zašto je Milošević uopće trebao hrvatske Srbe i toliko silno ih želio naseliti baš na Kosovo?
Kosovo je ono mitsko mjesto u srpskom kolektivnom sjećanju, koje ništa ne može zasjeniti, pa ne postoji Srbijanac koji o Kosovu drugačije misli.
Kosovo, odnosno strah Srbijanaca od njegovog gubitka, je izvor Miloševićeve moći, jer je on bio prepoznat kao onaj koji je "spašavao Kosovo za Srbiju". Na tom strahu od gubitka Kosova i primjeni represivnih mjera u Pokrajini Milošević je homogenizirao Srbijance i dobivao njihove glasove na izborima. Radi toga je poticao i održavao pobunu kosovskih Srba, što je izazivalo kontrareakcije tamošnjih Albanaca, što je opet davalo povoda Miloševiću za primjenu sve žešćih represivnih mjera radi "stabilizacije stanja u Pokrajini".
Dovođenjem koje stotine trisuća razjarenih i dijelom naoružnih Srba izbjeglih iz Hrvatske baš na Kosovo odnosi između Albanaca i Srba u Pokrajini bili bi dovedeni do "usijanja" što bi onda Miloševiću dalo povoda da na Kosovu provede "konačno rješenje", tako što bi primjenom "svih sredstava" većinu Albanaca istjerao s Kosova. On je to kasnije i pokušao, ali ga je MZ u tome spriječila, onda kad je već bio nadomak cilja.
Pitanje je međutim kako bi čitava stvar završila da je Milošević uspio u svojem naumu, doveo izbjegle Srbe na Kosovo i s "konačnim rješenjem" započeo jedno tri godine prije, kad MZ još nije imala jasan stav o Kosovu?
Možda bismo imali Kosovo i Metohiju sa podjednakim brojem Albanaca i Srba potpuno integrirano u Srbiju i bez ikakve autonomije.
A Albanija bi se snalazila s kojih milijun i pol izbjeglica s Kosova.
Do uplitnja MZ u sukobe u bivšoj SFRJ sve se odvijalo prema dogovoru Milošević-Tuđman, u Hrvatskoj se vodi rat kojeg Tuđman svojim kreni-stani, napadni-povuci se, osvoji-napusti, pritisni-otpusti ... održava na razini niskog intenziteta, osim borbi za Vukovar i to samo zato što je tamo glavnu riječ vodila JNA koju još Milošević nije kontrolirao, a Tuđmanu je žrtvovanje Vukovara dobro došlo radi ubrzanja međunarodnog priznanja Hrvatske.
U BiH, koju je trebalo dekomponirati na način kako sam to napisao, Srbi vrlo disciplinirno napuštaju prostore koji trebaju pripasti Hrvatima i Muslimanima, a Hrvati, istinaibog nešto manje disciplinirano, napuštaju prostore koji trebaju pripasti Srbima i Muslimanima, iz Kaknja i Vareša je Hrvate iselio HVO, a i Srbi i Hrvati, svaki sa "svojih" prostora izgone Muslimane.
I baš kad je sve jako dobro krenulo, evo ti vraga, umiješala se MZ, pa Washingtonskim sporazumom okončala rat između HVO i A BiH, a Daytonskim sporazumom okončala sukobe u BiH na način da je Milošević, kroz formiranje RS, djelomično ostvario svoj cilj, a Tuđman je, što se BiH tiče, u svemu ostao prikraćen. Nije se uspio dokopati ni djelića BiH, pa čak ni ostvariti privid kroz uspostavu hrvatskog entiteta.
Dakle kad se sve sabere od spomenuta dva cilja Tuđman je uspio ostvariti jedan; Hrvatsku kao međunarodno priznatu državu i to bez Srba, odnosno ne baš potpuno bez Srba, ali bez "viška" Srba, čiji broj je sveden na razinu obične nacionalne manjine bez onih manjinskih prava koja pripadaju "značajnoj manjini".
Radi potpunog neuspjeha Tuđmanove politike u BiH, ispada da je Hrvatska ratovala i podnijela sve žrtve koje je podnijela, samo radi izgona "viška" Srba iz Hrvatske, jer, kao što sam već napisao, za osamostaljenjue Hrvatske nije trebalo ratovati, ali i sama pomisao na makar i samostalnu Hrvatsku s gotovo 12 % Srba, Tuđmanu je bila odiozna i potpuno neprihvatljiva.
(Kad oni koji bi morali znati, ne znaju, oni koji bi morali vidjeti, ne vide, a oni koji bi morali čuti, ne čuju.)
I sve to na „veličanstvenoj“ proslavi ustaškog pobjedonosnog okončanja 2. Svjetskog rata 05. 08. u Čavoglavama.
Svake godine na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja održava se u Čavoglavama masovni ustaški dernek.
U zemlji koja se diči svojim antifašizmom!?
Podučit će nas tako jedan dični stameni ustaša, inače pravomoćno osuđeni ubojica, koji je, iako jedva pismen, dogurao do čina pukovnika HV (danas u pričuvi), kako su nam oni (ustaše, Hercegovci, tko li?) „drugi puta stvorili državu“, nakon što smo „onu prvu (tzv. NDH) razrajtali“.
Samo ovaj puta nas „drže pod nadzorom i neće nam dopustiti da i ovu novostvorenu razrajtamo“.
Iz njegovih riječi jasno se razabire da su oni (ustaše) ostvarili svoj programatski cilj, „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“ i „stvorili nezavisnu hrvatsku državu“, doduše ne u granicama Velike BiH (tzv. NDH), ne da oni to nisu pokušali, ali se „protiv prevelike sile nije moglo“, tako da taj zadatak ostaje za „neka duga vremena“.
Pritom je vještom manipulacijom ostvaren, privremno ili trajno, svejedno i drugi programatski cilj, a to je pomirba sinova ustaša i partizana, na platformi ustaštva, što je bilo preduvjet za postizanje onog prvog, jer ga sami ustaški sinovi ne bi mogli realizirati.
Zato je trebalo bezočnim lažima i manipulacijama kod Hrvata stvoriti dojam o ugroženosti hrvatstva kroz priče o tobožnjem pljačkanju Hrvatske na razini federacije i srpskoj prevlasti i svevlasti u Hrvatskoj, za što je vješto odabran „istaknuti antifašistički borac“, „najmlađi Titov general“, a kasniji „disident“, dr. Franjo Tuđman, prihvatljiv i sinovima ustaša, kao "disident" i sinovima partizana, kao "istaknuti antifašistički borac".
Da bi se sve to moglo, trebalo je ustaštvu, makar i ne pod tim imenom, dati legitimitet i legalno ga dovesti na političku scenu. Spasonosna formula pronađena je u višestranačju kao „važnom koraku u demokratizaciji društva“, iako je višestranačje, što se razvoja demokracije tiče, u odnosu na samoupravni sustav ustvari veliki korak unazad. Za te potrebe, uz svesrdnu pomoć klerofašista, ali i „spavača“ SDS, formirana je stranka-pokret, HDZ, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, koja od samog osnivanja sotonizira Srbe u Hrvatskoj, a o položaju Hrvatske u SFRJ govori kao o mnogo gorem od položaja i zadnje kolonije. Ta opasna retorika pada na plodno tlo već i radi zaglušujuće velikosrpske propagande koja je unijela veliki nemir u redove i Hrvata i rvata iHSrba u Hrvatskoj.
Kod svakog naroda s drugačijim predznakom.
No bilo kako bilo, na prvim višestranačkim izborima HDZ odnosi pobjedu (osnovano se priča, radi pobjede HDZ-a u izbornim jedinicama u kojima su većinu stanovništva činili Srbi, o masovnim izbornim prijevarama), čime je stvorena politička osnova, a preuzimanjem vlasti i materijalna osnova za postiznje zadanih ciljeva.
Etnički čišće Velike Hrvatske.
Sredstvo za postiznje toga cilja, odnosno conditio sine qua non njegovog ostvarenja, bilo je osamostaljenje Hrvatske.
Franjo Tuđman, opasni luđak s poslanjem (navodno je bolovo od jednog nasljednog oblika shizofrenije od kojega mu je bolovao i otac, koji je u trenutku pogoršanja stanja, najprije ubio suprugu, Franjinu maćehu, a potom i sebe) sa širokim ovlastima na čelu države, kako god bolestan, nedoučen i zadrt bio, nije bio toliko blesav da nije znao da za osamostaljenje Hrvatske nije trebalo ratovati i da je ono, nakon „rasklimavanja“ federacije, zapravo „ponuđeno na pladnju“.
Problem je jedino u tome što puko osamostaljenje, izlazak Hrvatske iz federacije i njeno međunarodno priznanje, nije osiguravalo ostvarenje pravih ciljeva:
1. Hrvatska u „banovinskim granicama“ i
2. Hrvatska bez Srba.
Za ostvarenje tih ciljeva trebalo je naći saveznika, jer srpsko pitanje u Hrvatskoj, na kraju 20. stoljeća, nije bilo moguće riješavati isključivo ustaškim metodama.
I saveznik je nađen u osobi Slobodana Miloševića, neprikosnoivenog gospodara Srbije, koji pristaje da Srbija primi „višak“ hrvatskih Srba, koje Milošević ima namjeru naseliti na Kosovo, kako bi dodatno destabilizirao prilike u Pokrajini, a da se BiH raskomada tako da Srbiji pripadne 55 %, Hrvatskoj 25 %, a da se Muslimani "sabiju" na preostalih 20 % površine BiH.
Pritom Hrvatska baš i ne bi bila u „banovinskim granicama“, jer bi joj pripala tzv. „turska Hrvatska“, zapadna Hercegovina i Popovo polje, a Konavla s Cavtatom pripala bi bosanskim Srbima kao izlaz na more.
Kao sredstvo za postizanje tih ciljeva izabran je rat, jer samo rat može proizvesti dovoljno straha da natjera velike skupine ljudi na napuštanje svojih domova ... Već na samom početku saveznici su se našli u problemima jer u narodu nije bilo dovoljno mržnje da ga se privoli na ratovanje, sama velikosrpska i ustaška retorika ne bi bile dovoljne, zato se situacija zaoštravala planskim obostranim činjenjem zločina, sve dok uz pomoć crkvi i nacionalnih televizija razina mržnje nije podignuta na dovoljnu razinu da je rat postao ne samo moguć, nego i poželjan.
Priče o izrabljivanju Hrvatske na saveznoj razini i ugroženom hrvatstvu radi tobožnje prevlasti i svevlasti Srba u Hrvatskoj, rađaju potrebu da se Hrvatska i hrvatstvo brane, pa je tako „obrana hrvatstva“ postala jedina hrvatska opcija, jer su oni koji su ukazivali na činjenicu da Tuđman bezočno laže i manipulira, bili sustavno onemogućavani, utišavani i konačno potpuno ušutkani.
Kao glavni krivci za sve nedaće u Hrvatskoj označeni su Srbi, a posebno Srbi u Hrvatskoj, tako da ih se metodama državnog terorizma (izgoni s posla, izgoni iz stanova, pljačke, djelovanja „trojki“ ...) sustavno poticalo na pobunu do koje je u sinergijskom djelovanju s velikosrpskom propagandom i došlo.
Da bi se zamaglile namjere i ciljevi, ta pobuna dijela hrvatskih Srba se tako ne tretira, već je se radi nespornog angažmana srbijanske SDS na poticanju pobune, njenoj organizaciji i naoružavanjem pobunjenika, tako i ne naziva, već je se proziva velikosrpskom agresijom na Hrvatsku.
Kasnije agresijom Srbije i Crne Gore.
Ni više ni manje!
Mnogi „znalci“, ne samo da postavljaju pitanje, nego rat koriste kao glavni dokaz za osporavanje postojanja bilo kakvog dogovora dvojice zlikovaca, zašto Srbi iz Hrvatske jednostavno nisu preseljeni ako su se Tuđman i Milošević tako dogovorili?
Pa iz jednostavnog razloga što su i Lika i Kordun i Banija Amerika u uporedbi s Kosovom, baš me zanima kako bi se proveo S. Milošević ili tko od njegovih emisara da je došao primjerice u Knin i ponudio tamošnjim Srbima da napusre svoje stanove, kuće, imanja i da se samo s "pinklecima" na ramenu upute na Kosovo, jer ih i tako "ustaška država" ne želi.
Ne, Milošević je koristio sirenski zov "svi Srbi u jednoj državi", a i Knin i ne samo Knin će biti Srbija, koja je ionako "svugdje tamo gdje makar i jedan srpski grob postoji".
Tako će dio hrvatskih Srba zdušno prionuti uspostavi, najprije autonomije, a potom i "države", tzv. RSK, koju će etnički očistiti, a potom, kad dođe vrijeme, ujediniti sa drugim "srpskim zemljama" u Veliku Srbiju, koja će biti ostvarenje sna zvanog "svi Srbi u jednoj državi".
Samo ni Milošević nije bio tako glup, da i prije pravorijeka Badinterove komisije, nije znao da se bez suglasnosti centralnih vlasti unitarno uređenih država, a Hrvatska je i kao SRH bila unitarna država, a takvom je ostala i kao RH, ne mogu uspostavljatii autonomije a pogotovo nekakve paradržavne ili državne tvorevine i da će RH, poslije međunarodnog priznanja, prije ili kasnije nesporno svoje teritorije, ali radi srpske pobune privremeno nedostupne, silom vratiti u svoj ustavno pravni poredak.
A to znači da će, radi stalno poticane mržnje i straha od "ustaške kame", koji i nije bio bez svake osnove, dio Srba u trenutku hrvatskog napada iseliti iz Hrvatske i doći u Miloševićev "bratski zagrljaj".
To se početkom kolovoza 1995. i dogodilo, Tuđmanov režim pokrenuo je VRO "Oluja", koja je bila "okidač" za masovno iseljenje Srba, uz godinama stvaranu psihozu "Oluja" bi to bila, čak i da sa hrvatske strane tokom njenog trajanja nijedan zločin nije počinjen. Sve ono zlo počinjeno prije njenog pokretanja bilo je i više nego dovoljno.
Tek po dolasku u Srbiju, prilikom pokušaja njihovog transfera na Kosovo, mnogima je puklo pred očima, među izbjeglicama su počela negodovanja i pobune, pa i sa zahtjevima da ih se "vrati ustašama", ali da na Kosovo ne idu.
Zašto je Milošević uopće trebao hrvatske Srbe i toliko silno ih želio naseliti baš na Kosovo?
Kosovo je ono mitsko mjesto u srpskom kolektivnom sjećanju, koje ništa ne može zasjeniti, pa ne postoji Srbijanac koji o Kosovu drugačije misli.
Kosovo, odnosno strah Srbijanaca od njegovog gubitka, je izvor Miloševićeve moći, jer je on bio prepoznat kao onaj koji je "spašavao Kosovo za Srbiju". Na tom strahu od gubitka Kosova i primjeni represivnih mjera u Pokrajini Milošević je homogenizirao Srbijance i dobivao njihove glasove na izborima. Radi toga je poticao i održavao pobunu kosovskih Srba, što je izazivalo kontrareakcije tamošnjih Albanaca, što je opet davalo povoda Miloševiću za primjenu sve žešćih represivnih mjera radi "stabilizacije stanja u Pokrajini".
Dovođenjem koje stotine trisuća razjarenih i dijelom naoružnih Srba izbjeglih iz Hrvatske baš na Kosovo odnosi između Albanaca i Srba u Pokrajini bili bi dovedeni do "usijanja" što bi onda Miloševiću dalo povoda da na Kosovu provede "konačno rješenje", tako što bi primjenom "svih sredstava" većinu Albanaca istjerao s Kosova. On je to kasnije i pokušao, ali ga je MZ u tome spriječila, onda kad je već bio nadomak cilja.
Pitanje je međutim kako bi čitava stvar završila da je Milošević uspio u svojem naumu, doveo izbjegle Srbe na Kosovo i s "konačnim rješenjem" započeo jedno tri godine prije, kad MZ još nije imala jasan stav o Kosovu?
Možda bismo imali Kosovo i Metohiju sa podjednakim brojem Albanaca i Srba potpuno integrirano u Srbiju i bez ikakve autonomije.
A Albanija bi se snalazila s kojih milijun i pol izbjeglica s Kosova.
Do uplitnja MZ u sukobe u bivšoj SFRJ sve se odvijalo prema dogovoru Milošević-Tuđman, u Hrvatskoj se vodi rat kojeg Tuđman svojim kreni-stani, napadni-povuci se, osvoji-napusti, pritisni-otpusti ... održava na razini niskog intenziteta, osim borbi za Vukovar i to samo zato što je tamo glavnu riječ vodila JNA koju još Milošević nije kontrolirao, a Tuđmanu je žrtvovanje Vukovara dobro došlo radi ubrzanja međunarodnog priznanja Hrvatske.
U BiH, koju je trebalo dekomponirati na način kako sam to napisao, Srbi vrlo disciplinirno napuštaju prostore koji trebaju pripasti Hrvatima i Muslimanima, a Hrvati, istinaibog nešto manje disciplinirano, napuštaju prostore koji trebaju pripasti Srbima i Muslimanima, iz Kaknja i Vareša je Hrvate iselio HVO, a i Srbi i Hrvati, svaki sa "svojih" prostora izgone Muslimane.
I baš kad je sve jako dobro krenulo, evo ti vraga, umiješala se MZ, pa Washingtonskim sporazumom okončala rat između HVO i A BiH, a Daytonskim sporazumom okončala sukobe u BiH na način da je Milošević, kroz formiranje RS, djelomično ostvario svoj cilj, a Tuđman je, što se BiH tiče, u svemu ostao prikraćen. Nije se uspio dokopati ni djelića BiH, pa čak ni ostvariti privid kroz uspostavu hrvatskog entiteta.
Dakle kad se sve sabere od spomenuta dva cilja Tuđman je uspio ostvariti jedan; Hrvatsku kao međunarodno priznatu državu i to bez Srba, odnosno ne baš potpuno bez Srba, ali bez "viška" Srba, čiji broj je sveden na razinu obične nacionalne manjine bez onih manjinskih prava koja pripadaju "značajnoj manjini".
Radi potpunog neuspjeha Tuđmanove politike u BiH, ispada da je Hrvatska ratovala i podnijela sve žrtve koje je podnijela, samo radi izgona "viška" Srba iz Hrvatske, jer, kao što sam već napisao, za osamostaljenjue Hrvatske nije trebalo ratovati, ali i sama pomisao na makar i samostalnu Hrvatsku s gotovo 12 % Srba, Tuđmanu je bila odiozna i potpuno neprihvatljiva.
