Dan pobjede laži i obmana i Dan "Trenkovih pandura"
Jučer (05. 08. 2012.) se diljem Hrvatske ponovo slavilo, "razdragani" građani sišli na ulice i trgove da po 17. put proslave „najveličanstveniji“ datum u hrvatskoj povijesti, najveću bitku u hrvatskoj povijesti, koju je bez ijedne bitke, ako izuzmemo nešto čarki kod Petrinje, „pobjedonosno okončala hrvatska vojska“.
Pa što, reći ćete, ako smo 1992. mogli veličanstveno proslaviti 750-godišnjicu Grobničke bitke, bitke koja se nikad nije dogodila, zašto ne bismo mogli proslaviti „veličanstvenu“ pobjedu nad „trećom komunističkom i četvrtom vojnom silom u Evropi“, koju su činila tri „krajiška korpusa“ s valjda po 5.000 vojnika u svakom, vojnom silom koja gotovo da nije ni pokušala pružiti otpor i braniti svoju „državu“.
Kao i svake godine u Kninu, na Tvrđavi, se okupio državni vrh, nije važno zvao se on HDZ-ovskim ili SDP-ovskim, koji jedini i ima razlog za slavlje, jer ga je ta „veličanstverna pobjeda“ ustoličia na čelu države koja bi radi svih „veličanstvenosti“ koje su se odigrale za vrijeme i neposredno poslije „Oluje“, trebala umrijeti od srama.
Govornicima su, kako i dolikuje, puna usta „pravednog i obrambenog rata“, koji je radi svoje „veličanstvenosti“, jer rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja i ne može biti drugačiji, a i mi Hrvati i ne znamo drugčije nego biti „veličanstveni“, prozvan „Domovinskim ratom“, s veliko „D“, naravno. S posebnim naglaskom na to da nam je rat nametnut i da se radilo o agresiji na Hrvatsku i to onih koji per definitionem agresori nisu mogli biti.
Sad da nam je rat nametnut, je, nametnuo nam ga je Franjo Tuđman uz pomoć „dragovoljaca Domovinskog rata“, pozivajući se na rezultate referenduma o hrvatskoj samostalnosti ...
E sad, ako je prema rezultatima referenduma Franjo Tuđman dobio mandat, ne imperativni, jer je referendum bio kozultativni, tadašnje zakonodavstvo nije poznavalo institut obavezujućeg referenduma, da započne s pokretanjem postupka za osamostaljenje Hrvatske, valjda pred organima i tijelima SFRJ, nikad i nitko nije mu dao odobrenje ni mandat da taj postupak provede nasilnim putem, a najmanje ratom.
Nigdje mu nitko nije dao mandat, da, pod izgovorom da „obnavlja hrvatsko kraljevstvo“, odbije ponudu za ulazak SFRJ u punopravno članstvo EU ili da „stvara državu“ u „banovinskim granicama“ kao „minimum ispod kojega se neće ići“.
Samo Banovina Hrvatska je bila stanovita politička autonomija hrvatskog naroda u Kraljevini Jugoslaviji, ali nije bila država, a SRH/RH je bila nacionalna država hrvatskog naroda prema vlastitom ustavu, ali i prema ustavu SFRJ.
Pa i samo referendumsko pitanje je implicite podrazumijevalo da je RH država, jer koji vrag bi se i u kojim granicama osamostaljivao od savezne države.
A ako je RH bila država, a je, jer je imala sve osnovne atribute državnosti:
a) narod (državljane)
b) jasno omeđeni teritorij (avnojske granice) i
c) zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast na čitavom teritoriju)
kojeg je to onda vraga Tuđman „stvarao“, kad sve govori u prilog tome da je razarao?
Tko mu je i na kojem referendumu dao mandat da „nastavi tamo gdje su ustaše stali 1945. i istjera Srbe iz Hrvatske“?
Tko mu je i na kojem referendumu dao mandat da dopusti formiranje paravojske (HOS) i da je i sam osniva (ZNG), koja će sve otvorenije oružano napadati jedinu legalnu oružanu silu i izazvati rat u Hrvatskoj.
No, ako bismo baš sve nenormalno i ludo zanemarili, a gotovo sve što je dolazilo od Franje Tuđmana je bilo takvo, prihvatili kao normalno, ipak se postavlja pitanje zašto je „veličanstvena“ VRO „Oluja“ rezultirala protjeranim stanovništvom, zločinima nad dijelom preostalih Srba, mahom starije životne dobi i „spaljenom zemljom“?
Tko je Franji Tuđmanu, kada i na kojem referendumu dao mandat za sva ta nedjela?
I dok na službenoj proslavi u Kninu predsjednik Josipović već standardno laprda o „pravednom i obrambenom ratu“ izržavajući svoje divljenje i zahvalnost onima koji su ga na „veličanstven“ način pobjedonosno okončali, a premijer Milanović govori o „teškom hrvatskom putu“, u Čavoglavama se slavi „Oluju“ kao pobjedonosno ustaško okončanje 2. Svjetskog rata.
I na kraju tko je i na kojem referendumu dao mandat hrvatskom političkom establishmentu da laže i obmanjuje hrvatski narod pričama o tobože neželjenom ratu („Rat je šansa koju ne smijemo propustiti!“) i agresiji onih koji agresori nisu mogli biti (savezna vojska i istinabog pobunjeni, ali ipak vlastiti državljani), o „stvaranju države“ 1991.? I to države koja je odlukama ZAVNOH-a, kao FDH/NRH/SRH, nacionalna država hrvatskog naroda, uspostavljena davne 1943.?
Sjetimo se svih onih, impregniranih ustaštvom i mržnjom prema Srbima, koji su uspostavljali svoje vojske, harali po Krajini i oružano provocirali i napadali JNA od B. Glavaša i M. Šabića u Osijeku, T. Merčepa i B. Zadre u Vukovaru, M. Norca i T. Oreškovića u Gospiću, V. Katića u Slunju, Đ. Brodarca i V. Milankovića „oplemenjenih“ labinskom „handžar divizijom“ u Sisku, inspiriranih „državničkim veličinama“ poput G. Šuška i V. Vukojevića i „operativcima“ poput Z. Trusića ...
Sjetimo se samo S. Stracaboska, „hrvatskog Ramba“, kasnijeg plaćenog ubojicu i njegovih „zebri“ angažiranih u „obrani Petrinje“, a ustvari u pljačkaškom pohodu na tom području, ali kamere HRT-a su ih kao „hrvatske branitelje“ silno voljele ...
Pitam se jel' to taj Josipovićev „naš ponos“, kojemu on tako rado izražava svoju zahvalnost i divljenje.
E da, mi Hrvati kao da smo „roba s greškom“, nikako da raspoznamo one iz naših redova kojima se trebamo diviti, one koje trebamo poštovati, ne, mi bez greške kao predmete našeg divljenja izabiremo npr. ispravno za veleizdaju optužene i osuđene P. Zrinskog i F. K. Frankopana, umjesto da naglašavamo otvorenu, a ne zaplotnjačku, borbu za zaštitu hrvatskih prava i interesa, bana I. Edoedyja („Regnum regno non praescribit leges!“, zadrtog i uskogrudog A. Starčevića pretpostavljamo „Ilircima“, ljudima širokih pogleda i otvorene slavenske duše, divimo se ustaškom kolaboracionisti A. Stepincu, ne priznajući istinsku veličinu jednom J. J. Strosssmayeru, koji da ništa drugo u životu nije učinio osim osnivanja JAZU, učinio je više od bilo koga iz redova KC u Hrvatskoj, guramo nedoučenog karijeristu, F. Tuđmana, u prvi plan, ne prizanjući istinsku veličinu jednog Tita, divimo se tobožnjim „herojima“ iz „Oluje“, a ne istinskim herojima sa Sutjeske primjerice, bitke koju su na svojim plećima mahom iznijeli Hrvati-partizanii, bitke u usporedbi s kojom, s vojničkog stajališta, „Oluja“ nije spomena vrijedna.
Veličamo primjerice Franju Trenka, ulice u našim gradovima imenujemo po njemu i njegove pandure, nemilosrdnu zločinačku družinu, poznatu po strahovitim zvjerstvima koje su počinili tokom 30-godišnjeg rata, kao da su se oni negdje borili za hrvatske interese, a ne priznajemo istinske heroje, Hrvate-partizane, koji su se izborili i za hrvatsku državu i za njeno mjesto među silama pobjednicama nad fašizmom i time izborili pravo na opstojnost i hrvatskom narodu i državi.
Prema zlodjelima počinjenim za vrijeme i neposredno poslije VRO „Oluja“ ovi iz redova Josipovićevog „našeg ponosa“, po tragovima beščašća koje su iza sebe ostavili, koji uvelike nadmašuju pojam nekakvih pojedinačnih ekscesa, sliče Trenkovim pandurima, a ne Hrvatima-partizanima.
Na ovaj dan svake godine s kninske Tvrđave hrvatski politički establishment ponovo narodu podvaljuje proglašene istine, držeći ga maloumnim, kao da narod ne zna da se radi o lažima i obmanama koje je lansirao Franjo Tuđman, kako bi opravdao svoje sulude „državničke“ poteze.
Samo nije narod baš tako blesav, pa samo tako pije „istinu“, što najzorrnije pokazuje i sav ovaj „entuzijazam, razdraganost i ushićenje“ kojim slavi svoj „najveći blagdan“.
Pa dokle više?
Pa što, reći ćete, ako smo 1992. mogli veličanstveno proslaviti 750-godišnjicu Grobničke bitke, bitke koja se nikad nije dogodila, zašto ne bismo mogli proslaviti „veličanstvenu“ pobjedu nad „trećom komunističkom i četvrtom vojnom silom u Evropi“, koju su činila tri „krajiška korpusa“ s valjda po 5.000 vojnika u svakom, vojnom silom koja gotovo da nije ni pokušala pružiti otpor i braniti svoju „državu“.
Kao i svake godine u Kninu, na Tvrđavi, se okupio državni vrh, nije važno zvao se on HDZ-ovskim ili SDP-ovskim, koji jedini i ima razlog za slavlje, jer ga je ta „veličanstverna pobjeda“ ustoličia na čelu države koja bi radi svih „veličanstvenosti“ koje su se odigrale za vrijeme i neposredno poslije „Oluje“, trebala umrijeti od srama.
Govornicima su, kako i dolikuje, puna usta „pravednog i obrambenog rata“, koji je radi svoje „veličanstvenosti“, jer rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja i ne može biti drugačiji, a i mi Hrvati i ne znamo drugčije nego biti „veličanstveni“, prozvan „Domovinskim ratom“, s veliko „D“, naravno. S posebnim naglaskom na to da nam je rat nametnut i da se radilo o agresiji na Hrvatsku i to onih koji per definitionem agresori nisu mogli biti.
Sad da nam je rat nametnut, je, nametnuo nam ga je Franjo Tuđman uz pomoć „dragovoljaca Domovinskog rata“, pozivajući se na rezultate referenduma o hrvatskoj samostalnosti ...
E sad, ako je prema rezultatima referenduma Franjo Tuđman dobio mandat, ne imperativni, jer je referendum bio kozultativni, tadašnje zakonodavstvo nije poznavalo institut obavezujućeg referenduma, da započne s pokretanjem postupka za osamostaljenje Hrvatske, valjda pred organima i tijelima SFRJ, nikad i nitko nije mu dao odobrenje ni mandat da taj postupak provede nasilnim putem, a najmanje ratom.
Nigdje mu nitko nije dao mandat, da, pod izgovorom da „obnavlja hrvatsko kraljevstvo“, odbije ponudu za ulazak SFRJ u punopravno članstvo EU ili da „stvara državu“ u „banovinskim granicama“ kao „minimum ispod kojega se neće ići“.
Samo Banovina Hrvatska je bila stanovita politička autonomija hrvatskog naroda u Kraljevini Jugoslaviji, ali nije bila država, a SRH/RH je bila nacionalna država hrvatskog naroda prema vlastitom ustavu, ali i prema ustavu SFRJ.
Pa i samo referendumsko pitanje je implicite podrazumijevalo da je RH država, jer koji vrag bi se i u kojim granicama osamostaljivao od savezne države.
A ako je RH bila država, a je, jer je imala sve osnovne atribute državnosti:
a) narod (državljane)
b) jasno omeđeni teritorij (avnojske granice) i
c) zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast na čitavom teritoriju)
kojeg je to onda vraga Tuđman „stvarao“, kad sve govori u prilog tome da je razarao?
Tko mu je i na kojem referendumu dao mandat da „nastavi tamo gdje su ustaše stali 1945. i istjera Srbe iz Hrvatske“?
Tko mu je i na kojem referendumu dao mandat da dopusti formiranje paravojske (HOS) i da je i sam osniva (ZNG), koja će sve otvorenije oružano napadati jedinu legalnu oružanu silu i izazvati rat u Hrvatskoj.
No, ako bismo baš sve nenormalno i ludo zanemarili, a gotovo sve što je dolazilo od Franje Tuđmana je bilo takvo, prihvatili kao normalno, ipak se postavlja pitanje zašto je „veličanstvena“ VRO „Oluja“ rezultirala protjeranim stanovništvom, zločinima nad dijelom preostalih Srba, mahom starije životne dobi i „spaljenom zemljom“?
Tko je Franji Tuđmanu, kada i na kojem referendumu dao mandat za sva ta nedjela?
I dok na službenoj proslavi u Kninu predsjednik Josipović već standardno laprda o „pravednom i obrambenom ratu“ izržavajući svoje divljenje i zahvalnost onima koji su ga na „veličanstven“ način pobjedonosno okončali, a premijer Milanović govori o „teškom hrvatskom putu“, u Čavoglavama se slavi „Oluju“ kao pobjedonosno ustaško okončanje 2. Svjetskog rata.
I na kraju tko je i na kojem referendumu dao mandat hrvatskom političkom establishmentu da laže i obmanjuje hrvatski narod pričama o tobože neželjenom ratu („Rat je šansa koju ne smijemo propustiti!“) i agresiji onih koji agresori nisu mogli biti (savezna vojska i istinabog pobunjeni, ali ipak vlastiti državljani), o „stvaranju države“ 1991.? I to države koja je odlukama ZAVNOH-a, kao FDH/NRH/SRH, nacionalna država hrvatskog naroda, uspostavljena davne 1943.?
Sjetimo se svih onih, impregniranih ustaštvom i mržnjom prema Srbima, koji su uspostavljali svoje vojske, harali po Krajini i oružano provocirali i napadali JNA od B. Glavaša i M. Šabića u Osijeku, T. Merčepa i B. Zadre u Vukovaru, M. Norca i T. Oreškovića u Gospiću, V. Katića u Slunju, Đ. Brodarca i V. Milankovića „oplemenjenih“ labinskom „handžar divizijom“ u Sisku, inspiriranih „državničkim veličinama“ poput G. Šuška i V. Vukojevića i „operativcima“ poput Z. Trusića ...
Sjetimo se samo S. Stracaboska, „hrvatskog Ramba“, kasnijeg plaćenog ubojicu i njegovih „zebri“ angažiranih u „obrani Petrinje“, a ustvari u pljačkaškom pohodu na tom području, ali kamere HRT-a su ih kao „hrvatske branitelje“ silno voljele ...
Pitam se jel' to taj Josipovićev „naš ponos“, kojemu on tako rado izražava svoju zahvalnost i divljenje.
E da, mi Hrvati kao da smo „roba s greškom“, nikako da raspoznamo one iz naših redova kojima se trebamo diviti, one koje trebamo poštovati, ne, mi bez greške kao predmete našeg divljenja izabiremo npr. ispravno za veleizdaju optužene i osuđene P. Zrinskog i F. K. Frankopana, umjesto da naglašavamo otvorenu, a ne zaplotnjačku, borbu za zaštitu hrvatskih prava i interesa, bana I. Edoedyja („Regnum regno non praescribit leges!“, zadrtog i uskogrudog A. Starčevića pretpostavljamo „Ilircima“, ljudima širokih pogleda i otvorene slavenske duše, divimo se ustaškom kolaboracionisti A. Stepincu, ne priznajući istinsku veličinu jednom J. J. Strosssmayeru, koji da ništa drugo u životu nije učinio osim osnivanja JAZU, učinio je više od bilo koga iz redova KC u Hrvatskoj, guramo nedoučenog karijeristu, F. Tuđmana, u prvi plan, ne prizanjući istinsku veličinu jednog Tita, divimo se tobožnjim „herojima“ iz „Oluje“, a ne istinskim herojima sa Sutjeske primjerice, bitke koju su na svojim plećima mahom iznijeli Hrvati-partizanii, bitke u usporedbi s kojom, s vojničkog stajališta, „Oluja“ nije spomena vrijedna.
Veličamo primjerice Franju Trenka, ulice u našim gradovima imenujemo po njemu i njegove pandure, nemilosrdnu zločinačku družinu, poznatu po strahovitim zvjerstvima koje su počinili tokom 30-godišnjeg rata, kao da su se oni negdje borili za hrvatske interese, a ne priznajemo istinske heroje, Hrvate-partizane, koji su se izborili i za hrvatsku državu i za njeno mjesto među silama pobjednicama nad fašizmom i time izborili pravo na opstojnost i hrvatskom narodu i državi.
Prema zlodjelima počinjenim za vrijeme i neposredno poslije VRO „Oluja“ ovi iz redova Josipovićevog „našeg ponosa“, po tragovima beščašća koje su iza sebe ostavili, koji uvelike nadmašuju pojam nekakvih pojedinačnih ekscesa, sliče Trenkovim pandurima, a ne Hrvatima-partizanima.
Na ovaj dan svake godine s kninske Tvrđave hrvatski politički establishment ponovo narodu podvaljuje proglašene istine, držeći ga maloumnim, kao da narod ne zna da se radi o lažima i obmanama koje je lansirao Franjo Tuđman, kako bi opravdao svoje sulude „državničke“ poteze.
Samo nije narod baš tako blesav, pa samo tako pije „istinu“, što najzorrnije pokazuje i sav ovaj „entuzijazam, razdraganost i ushićenje“ kojim slavi svoj „najveći blagdan“.
Pa dokle više?
