Što da se radi?
(Gospodarske i društvene reforme, Josip II, javni radovi ...)
Što je to dobroga što je tuđmanizam, od kojega se ne odustaje i koji nije vezan samo uz HDZ, već uz sve ili gotovo sve političke opcije u Hrvatskoj, donio hrvatskom narodu i državi?
Iskrenu brigu za dobrobit naroda i države sigurno nije!
To Franju Tuđmana uopće nije zanimalo, a izgleda da ne zanima ni aktualne hrvatske vlasti, jer da ih zanima, onda se ne bi ponašale kako se ponašaju.
Politička i društvena scena u današnjoj Hrvatskoj prepuna je priča o gospodarskoj recesiji i depresiji, svi bi nešto „rezali“ i štedjeli istodobno djeleći šakom i kapom i kupujući stotine skupih automobila za potrebe državne uprave, vladajućima usta puna otvaranja novih radnih mjesta, koja se „otvaraju“ "gašenjem" poduzeća, pa i čitavih grana, brodogradnja je primjerice na najboljem putu da nestane, otpuštanjem radnika u realnom sektoru kroz svjesno (isisavanje kapitala i pljačka) ili nesvjesno (neznalačko upravljanje) uništavanje poduzeća.
Ministar financija u očaju pita narod gdje još da uzme, jer on nikako da shvati da uzimati treba tamo gdje ima, a to je prvenstvno od „rubalista“, onih koji primaju mirovine a da ih nisu zaslužili (takvih je prema nekim procjenama koja stotina tisuća), potom od onih koji primaju neki od vidova socijalne pomoći a da nikakvog osnova za to nemaju (i takvih je koja stotina tisuća), a potom od „svetih krava“ KC i „branitelja“, jer u Hrvatskoj je od Tuđmanovog „osvježenja“ hrvatske državnosti „uspješno“ ulagano jedino u HR HB, KC i branitelje. Kud god kreneš po Hrvatskoj svuda iznikle nove crkve, kao što su iznikle džamije u Kaoniku i Maoči u susjednoj nam državi, o čemu govorimo s podsmijehom, od zaista skromnih kapelica pa do grandioznih objekta vrijednih desetine milijuna kuna, a tu je i palača od oniksa, da nam se biskupi, onako skromni kakvim ih je Bog već dao, osjećaju ugodno.
Nije malo toliko se truditi pa Hrvatima svakodnevno „podizati“ moral i nadu bezočnim uplitanjem u sve pore političkog i društvenog života, neprekidnim traženjem obračuna s boljima od sebe (lustracija bivših komunista), prekapanja po kostima iz 2. Svjetskog rata („bleiburški zločini“) i prednjačenjem u negiranju holokausta i to sve u vrijeme kad je nedavno preminuli kardinal Martini otvoreno progovorio o tome da „KC u svojem razvoju zaostaje iza razvoja društva bar 200 godina, a da su im „kostimirani performansi“ (obredi, svete mise) pompozni“.
Zanimljivo je da današnjim hrvatskim vlastodršcima nikako nije jasno ono što je pred 220 godina bilo jasno velikom reformatoru, jednom od prosvijećenih apsolutista, caru Josipu II, da je glavna prepreka svakoj reformi, odnosno upravnim, političkim i socijalnim
mijenama u društvu, upravo KC, zato joj je svojim Patentom o vjerskoj toleranciji slomio moć, zapravo odvojio crkvu od države, što bismo rekli, uveo sekularizam. Zbog toga se i danas u hrvatskim crkvenim krugovima o caru Josipu II, koji se KC nametnuo, ne libeći se primjeniti silu, pa i raspuštanjem pojedinih crkvenih redova, zatvaranjem samostana i oduzimnjem imovine, koji je svojim reformatorskim potezima po meni u A-U spriječio događanja slična onima u Francuskoj 1790., govori kao o tiraninu.
To što je „napredno“ ugarsko i hrvatsko plemstvo kasnije prisililo cara da povuče velik dio svojih reformi, sekularizam je ostao na snazi, odnosno KC nikad nije uspjela povratiti onu moć koju je imala prije dolaska Josipa II na prijestolje.
Međutim danas, kako stvari u Hrvatskoj stoje, KC nas sve više vraća u predjozefinsko vrijeme.
Najmanje što bi aktualne hrvatske vlasti trebale učiniti je revidirati sramne ugovore koje je „jedan od velikih hrvatskih muževa“, Jure Radič, potpisao s Vatikanom i umjesto davanja KC iz proračuna uvesti crkveni porez.
Ako ne znaju kud bi i kako bi, neka pogledaju F. Hollande-a u Francuskoj, koji je bez pardona tamošnju KC „osušio“ za 2 mlrd EUR godišnje.
Revidirati jednako braniteljski status kao i braniteljska prava, za koja također nikakve osnove nema, osim za invalide, roditelje i djecu poginulih i tako presjeći „transfer“ novca iz državnog proračuna u džepove vlasnika kafića, sportskih kladionica, kockarnica i automat klubova, jer najveći dio novca koji se iz proračuna i drugih izvora daje braniteljima, upravo tu završava. Ili svesti prava branitelja na razinu prava boraca NOR-a, a ne lamentirati o tome da bi prava boraca NOR-a trebalo izjednačiti s aktualnim braniteljskim pravima.
Eto Liniću ozbiljnog posla, prvo sveobuhvatna savjesna analiza svakog od sektora koji guta novac, pa će se vidjeti da država svjesno „u vjetar baca“ milijarde kuna poreznih obveznika. A poslije snimke stanja, redukcije, najpravičnije, jer se uzima onima kojima se bez ikakve osnove i potrebe davalo.
Što reći o „kompenziranju“ neplaćanja poreznih i drugih obaveza prema državi kroz povećnje poreznih stopa i kroz uvođenje novih poreza, umjesto brutalne naplate tih dugovnja? Novac nije ispario, on je na razno-razne načine završio u privatnim džepovima, na tajnim računima, kod rođaka prijtlja i znanaca, suđenje Ivi Sanaderu to više nego zorno ilustrira. Treba samo pratiti trag novca, pa će se doći i do računa i imena onih koji su ga „zamračili“, a onda neka pravna država radi svoj posao.
Samo to podrazumijeva da netko drugi a ne Orsat Miljenić bude ministar pravosuđa.
A bogami upitan je i Čačić, koji svojom bahatošću i arogancijom „istjeruje socijalizam iz Hrvata“, valjda na način da poduzeća ne izvršavaju preuzete obaveze, ne plaćaju dobavljače ni izvođače radova na vrijeme, a kasne i s isplatama plaća svojim zaposlenicima.
I sad se susrećemo s drugim problemom, a taj je što se pukim pa i najkvalitetnijim uštedama i „rezanjima“ troškova ne može izaći iz recesije, to se može samo pokretanjem gospodarskih aktivnosti, rječju gospodarskim rastom, a taj nije moguće postići izgradnjom Čačićevih „spomenika“, pa zvali se oni TE Plomin 3, na ugljen naravno, HE Ombla ili Pelješki most ... pa sve kad bi se to izgrađivalo bespovratnim sredstvima dobivenim od EU. Uostalom, ako bi se za izgradnju TE i HE i našlo opravdanje u potrebi za električnom energijom, za izgradnju Pelješkog mosta tog obrazloženja nema, osim onoga kako se ne želi da „Dubrovnik postane predgrađe Trebinja“, Pelješki most ništa ne daje, on samo košta.
Conditio sine qua non svakog hrvatskog napretka, pa i provođenje gospodarskih i drugih reformi je provođenje detuđmanizcije hrvatskog društva, jer se ishodište svih hrvatskih zala (pa i ustaštvo i desekularizacija) nalazi u malignoj Tuđmanovoj ličnostii i od njega proglašenim istinama. Tuđman je hrvatsko društvo jednostavno okrenuo naglavce.
I neka mi nitko ne počinje frazom da je Tuđman već više od desetljeća mrtav; on je, ali Škegro nije, a nije ni sve ovo što danas, jednako bezglavo kao i sam Tuđman, „drma“ Hrvatskom, jer je sve to ispilavljeno iz Tuđmanovog inkubatora.
U državi u kojoj se ulaže u KC i u izmišljenu kategoriju, branitelje, se ništa ne može, ništa se ne isplati i nikad se ništa neće moći ... sve dok hrvatski narod ne prođe kroz katarzu i otetivi se i od Tuđmana i od "stvaranja države" i svih drugih proglašenih istina.
Drugačije bi taj narod "disao" da ga njegov predsjednik poduči da je vodio nepotrebni rat za teritorije i etničko čišćenje, a ne nikakvi pravedni i obrambeni rat, da ga je u rat povela najgora fukara, a ne nikakav "naš ponos", da je hrvatska država postojala i da je nije Tuđman stvarao ... da KC nikad u povijesti nije "stajala uz svoj hrvatski narod" pa ne stoji ni danas ... da je uvijek u kriznim vremenima država ta koja jednostavno mora "zaleći na rudo", a ne maltretirati građanstvo time kako treba više i bolje raditi, a svakodnevno ukidati radna mjesta. I usput zadužiti deset generacija unaprijed, bez ijednog otvorenog radnog mjesta, sve posuđeno završilo je u potrošnji, kako bi se postojeći politički establishment, inauguriran od Tuđmana, što duže održao na vlasti.
Pa i danas ti pacijenti ne rade drugo nego se trude uvjeriti narod u to da ulazak Hrvatske u EU zapravo znači uzimanje „lake love“ iz njenih fondova (sic!).
Po meni država je već odavno morala osmislitii projekte i otvoriti javne radove (nizinska pruga Rijeka – Zagreb, izgradnja nasipa uz vodotokove u područjima potencijalno ugroženim od poplava, možda neke ceste ...), koji bi apsorbirali velik broj nezaposlenih uz dugotrajno gledajući veliku korist i za narod i za državu, a ne svakonevno umjesto radnih mjesta otvarati javne kuhinje sa sve dužim redovima pred njima.
Međutim aktualne hrvatske vlasti, ali ni čitav hrvatski politički establishment, to ne mogu, jer mnogi od njih za New Deal ni čuli nisu.
Što je to dobroga što je tuđmanizam, od kojega se ne odustaje i koji nije vezan samo uz HDZ, već uz sve ili gotovo sve političke opcije u Hrvatskoj, donio hrvatskom narodu i državi?
Iskrenu brigu za dobrobit naroda i države sigurno nije!
To Franju Tuđmana uopće nije zanimalo, a izgleda da ne zanima ni aktualne hrvatske vlasti, jer da ih zanima, onda se ne bi ponašale kako se ponašaju.
Politička i društvena scena u današnjoj Hrvatskoj prepuna je priča o gospodarskoj recesiji i depresiji, svi bi nešto „rezali“ i štedjeli istodobno djeleći šakom i kapom i kupujući stotine skupih automobila za potrebe državne uprave, vladajućima usta puna otvaranja novih radnih mjesta, koja se „otvaraju“ "gašenjem" poduzeća, pa i čitavih grana, brodogradnja je primjerice na najboljem putu da nestane, otpuštanjem radnika u realnom sektoru kroz svjesno (isisavanje kapitala i pljačka) ili nesvjesno (neznalačko upravljanje) uništavanje poduzeća.
Ministar financija u očaju pita narod gdje još da uzme, jer on nikako da shvati da uzimati treba tamo gdje ima, a to je prvenstvno od „rubalista“, onih koji primaju mirovine a da ih nisu zaslužili (takvih je prema nekim procjenama koja stotina tisuća), potom od onih koji primaju neki od vidova socijalne pomoći a da nikakvog osnova za to nemaju (i takvih je koja stotina tisuća), a potom od „svetih krava“ KC i „branitelja“, jer u Hrvatskoj je od Tuđmanovog „osvježenja“ hrvatske državnosti „uspješno“ ulagano jedino u HR HB, KC i branitelje. Kud god kreneš po Hrvatskoj svuda iznikle nove crkve, kao što su iznikle džamije u Kaoniku i Maoči u susjednoj nam državi, o čemu govorimo s podsmijehom, od zaista skromnih kapelica pa do grandioznih objekta vrijednih desetine milijuna kuna, a tu je i palača od oniksa, da nam se biskupi, onako skromni kakvim ih je Bog već dao, osjećaju ugodno.
Nije malo toliko se truditi pa Hrvatima svakodnevno „podizati“ moral i nadu bezočnim uplitanjem u sve pore političkog i društvenog života, neprekidnim traženjem obračuna s boljima od sebe (lustracija bivših komunista), prekapanja po kostima iz 2. Svjetskog rata („bleiburški zločini“) i prednjačenjem u negiranju holokausta i to sve u vrijeme kad je nedavno preminuli kardinal Martini otvoreno progovorio o tome da „KC u svojem razvoju zaostaje iza razvoja društva bar 200 godina, a da su im „kostimirani performansi“ (obredi, svete mise) pompozni“.
Zanimljivo je da današnjim hrvatskim vlastodršcima nikako nije jasno ono što je pred 220 godina bilo jasno velikom reformatoru, jednom od prosvijećenih apsolutista, caru Josipu II, da je glavna prepreka svakoj reformi, odnosno upravnim, političkim i socijalnim
mijenama u društvu, upravo KC, zato joj je svojim Patentom o vjerskoj toleranciji slomio moć, zapravo odvojio crkvu od države, što bismo rekli, uveo sekularizam. Zbog toga se i danas u hrvatskim crkvenim krugovima o caru Josipu II, koji se KC nametnuo, ne libeći se primjeniti silu, pa i raspuštanjem pojedinih crkvenih redova, zatvaranjem samostana i oduzimnjem imovine, koji je svojim reformatorskim potezima po meni u A-U spriječio događanja slična onima u Francuskoj 1790., govori kao o tiraninu.
To što je „napredno“ ugarsko i hrvatsko plemstvo kasnije prisililo cara da povuče velik dio svojih reformi, sekularizam je ostao na snazi, odnosno KC nikad nije uspjela povratiti onu moć koju je imala prije dolaska Josipa II na prijestolje.
Međutim danas, kako stvari u Hrvatskoj stoje, KC nas sve više vraća u predjozefinsko vrijeme.
Najmanje što bi aktualne hrvatske vlasti trebale učiniti je revidirati sramne ugovore koje je „jedan od velikih hrvatskih muževa“, Jure Radič, potpisao s Vatikanom i umjesto davanja KC iz proračuna uvesti crkveni porez.
Ako ne znaju kud bi i kako bi, neka pogledaju F. Hollande-a u Francuskoj, koji je bez pardona tamošnju KC „osušio“ za 2 mlrd EUR godišnje.
Revidirati jednako braniteljski status kao i braniteljska prava, za koja također nikakve osnove nema, osim za invalide, roditelje i djecu poginulih i tako presjeći „transfer“ novca iz državnog proračuna u džepove vlasnika kafića, sportskih kladionica, kockarnica i automat klubova, jer najveći dio novca koji se iz proračuna i drugih izvora daje braniteljima, upravo tu završava. Ili svesti prava branitelja na razinu prava boraca NOR-a, a ne lamentirati o tome da bi prava boraca NOR-a trebalo izjednačiti s aktualnim braniteljskim pravima.
Eto Liniću ozbiljnog posla, prvo sveobuhvatna savjesna analiza svakog od sektora koji guta novac, pa će se vidjeti da država svjesno „u vjetar baca“ milijarde kuna poreznih obveznika. A poslije snimke stanja, redukcije, najpravičnije, jer se uzima onima kojima se bez ikakve osnove i potrebe davalo.
Što reći o „kompenziranju“ neplaćanja poreznih i drugih obaveza prema državi kroz povećnje poreznih stopa i kroz uvođenje novih poreza, umjesto brutalne naplate tih dugovnja? Novac nije ispario, on je na razno-razne načine završio u privatnim džepovima, na tajnim računima, kod rođaka prijtlja i znanaca, suđenje Ivi Sanaderu to više nego zorno ilustrira. Treba samo pratiti trag novca, pa će se doći i do računa i imena onih koji su ga „zamračili“, a onda neka pravna država radi svoj posao.
Samo to podrazumijeva da netko drugi a ne Orsat Miljenić bude ministar pravosuđa.
A bogami upitan je i Čačić, koji svojom bahatošću i arogancijom „istjeruje socijalizam iz Hrvata“, valjda na način da poduzeća ne izvršavaju preuzete obaveze, ne plaćaju dobavljače ni izvođače radova na vrijeme, a kasne i s isplatama plaća svojim zaposlenicima.
I sad se susrećemo s drugim problemom, a taj je što se pukim pa i najkvalitetnijim uštedama i „rezanjima“ troškova ne može izaći iz recesije, to se može samo pokretanjem gospodarskih aktivnosti, rječju gospodarskim rastom, a taj nije moguće postići izgradnjom Čačićevih „spomenika“, pa zvali se oni TE Plomin 3, na ugljen naravno, HE Ombla ili Pelješki most ... pa sve kad bi se to izgrađivalo bespovratnim sredstvima dobivenim od EU. Uostalom, ako bi se za izgradnju TE i HE i našlo opravdanje u potrebi za električnom energijom, za izgradnju Pelješkog mosta tog obrazloženja nema, osim onoga kako se ne želi da „Dubrovnik postane predgrađe Trebinja“, Pelješki most ništa ne daje, on samo košta.
Conditio sine qua non svakog hrvatskog napretka, pa i provođenje gospodarskih i drugih reformi je provođenje detuđmanizcije hrvatskog društva, jer se ishodište svih hrvatskih zala (pa i ustaštvo i desekularizacija) nalazi u malignoj Tuđmanovoj ličnostii i od njega proglašenim istinama. Tuđman je hrvatsko društvo jednostavno okrenuo naglavce.
I neka mi nitko ne počinje frazom da je Tuđman već više od desetljeća mrtav; on je, ali Škegro nije, a nije ni sve ovo što danas, jednako bezglavo kao i sam Tuđman, „drma“ Hrvatskom, jer je sve to ispilavljeno iz Tuđmanovog inkubatora.
U državi u kojoj se ulaže u KC i u izmišljenu kategoriju, branitelje, se ništa ne može, ništa se ne isplati i nikad se ništa neće moći ... sve dok hrvatski narod ne prođe kroz katarzu i otetivi se i od Tuđmana i od "stvaranja države" i svih drugih proglašenih istina.
Drugačije bi taj narod "disao" da ga njegov predsjednik poduči da je vodio nepotrebni rat za teritorije i etničko čišćenje, a ne nikakvi pravedni i obrambeni rat, da ga je u rat povela najgora fukara, a ne nikakav "naš ponos", da je hrvatska država postojala i da je nije Tuđman stvarao ... da KC nikad u povijesti nije "stajala uz svoj hrvatski narod" pa ne stoji ni danas ... da je uvijek u kriznim vremenima država ta koja jednostavno mora "zaleći na rudo", a ne maltretirati građanstvo time kako treba više i bolje raditi, a svakodnevno ukidati radna mjesta. I usput zadužiti deset generacija unaprijed, bez ijednog otvorenog radnog mjesta, sve posuđeno završilo je u potrošnji, kako bi se postojeći politički establishment, inauguriran od Tuđmana, što duže održao na vlasti.
Pa i danas ti pacijenti ne rade drugo nego se trude uvjeriti narod u to da ulazak Hrvatske u EU zapravo znači uzimanje „lake love“ iz njenih fondova (sic!).
Po meni država je već odavno morala osmislitii projekte i otvoriti javne radove (nizinska pruga Rijeka – Zagreb, izgradnja nasipa uz vodotokove u područjima potencijalno ugroženim od poplava, možda neke ceste ...), koji bi apsorbirali velik broj nezaposlenih uz dugotrajno gledajući veliku korist i za narod i za državu, a ne svakonevno umjesto radnih mjesta otvarati javne kuhinje sa sve dužim redovima pred njima.
Međutim aktualne hrvatske vlasti, ali ni čitav hrvatski politički establishment, to ne mogu, jer mnogi od njih za New Deal ni čuli nisu.