Vrag prišu odnija!
Želja mi je potaknuti raspravu na temu sukcesije imovine bivše SFRJ, pa i isprovocirati one koji o predmetnim stvarima znaju puno više od mene.
Ugovor o sukcesiji imovine bivše SFRJ između članica, BiH, RH, R Makedonije R Slovenije i SRJ potpisan je nakon mnogih natezanja 2001., a RH ga je, pokazujući svu svoju „ažurnost“ i „zainteresiranost“, ratificirala tek 2004. godine.
Temeljem tog ugovora oformljen je Stalni zajednički odbor sastavljen od visokih predstavnika država sljednica.
RH je najveće zanimanje pokazala za raspodjelu diplomatsko-konzularnih predstavništava i rezidencija, a već nešto manju kad su u pitanju financijska sredstva i imovina bivše JNA, dok za ostalo, jednako bivše kao i sadašnje vlasti, jedva da i pokazuju zanimanje. Nešto se kao poduzima tek kad sredstva javnog prioćavanja s vremena na vrijeme „čačnu mečku“.
Zanimljivo je da su za sva kašnjenja, a onda valjda i za odugovlačenje s ratifikacijom, krivi drugi, mi smo po običaju „čisti k'o suza“, da ne kažem k'o "Oluja"..
Zanimljivo je i da je nepokretna imovina bivše države ostala u vlasništvu zemalja sljednica na čijem se teritoriju ta imovina nalazi, ne kvantificirajući vrijednost saveznih investicija niti korist koju one donose ili troškove koje stvaraju.
Tako primjerice najveći investicijski pothvati bivše SFRJ HES Đerdap I i Đerdap II donose danas R Srbiji ogromnu korist, a što da BiH i RH rade s dobrim dijelom razorenim kompleksom bivše zrakoplovne vojne baze „Željava“?
Glavni izgovor hrvatskim vlastima za nečinjenje je tobožnje nepostojanje i nedostupnost podataka o imovini odnosno hrvatskim ulaganjima i doprinosima, premda me jedan bivši visoki dužnosnik bivše SRH uvjerava da su svake godine jednako državna kao i partijska tijela i organi dobivali precizne i opširne podatke o uplaćenim doprinosima za funkcioniranje federacije, doprinose Fondu za nerazvijene, ulaganja SRH u projekte u drugim republikama ...
Kako je moguće da primjerice po pitanju vojne imovine bivše JNA, koaj je procijnjena na 70 mlrd USD RH, čiji je doprinos saveznom proračunu bio 27 %, preko svojih eksperata ispostavlja zahtjev u visini od samo 10 mlrd USD?
Ali u RH nema interesa ni za nesporna ulaganja kojima je Hrvatska stjecala određena prava, kao što su primjerice ulaganja u TE Tuzla i TE Gacko u BiH ili ulaganja u elektroprivredne objete u Srbiji (isključujući Đerdap i i II) bilo kroz direktna financijska ulaganja ili kroz isporuke opreme hrvatskih pouzeća ili radove tih poduzeća na izgradnji i opremanju odnosnih objekta.
Koliko je primjerice temeljem tih ulaganja trebalo dosad biti isporučeno električne energije Hrvatskoj?
Ne, ta pitanja hrvatske vlasti ne zanimaju, one će se iscrpljivati u nekakvim nebuloznim i neodrživim tužbama protiv Srbije za genocid ili radi svojih propusta huškati vlastite državljane protiv Slovenije radi dugovanja Ljubljanske banke.
Taklo se Ljubljansku banku optužujm da je krajem 1990. prestala isplaćivati devizne štedne uloge svojim štedišama u Hrvatskoj, mudro prešućujući da su istovrsne uloge istodobno prestale svojim štedišama isplaćivati i hrvatske banke.
A ne bi li možda bilo logično da provođenje sukcesije „gura“ i ubrzava Hrvatska, država s relativno najvećim doprinosima uplaćivanim u savezni proračun i fondove?
Puno stvari iz područja sukcesije odvija se kroz bilateralne sporazume zemalja sljednica, pa bi bilo zanimljivo znati, zašto primjerice Srbija, koja je Hrvatskoj uredno poslala svoje viđenje rješenja bilateralnih odnosa prema pojedinim aneksima iz Ugovora, ni nakon godinu dana iz Hrvatske ne dobiva odgovor?
Čitava stvar mi „miriše“ na onaj slučaj od prije tri-četiri godine kada u MVPEI nitko nije znao da je bilateralnim sporazumima između Njemčake i SFRJ riješeno pitanje naknade za oduzetu imovinu volksdeutschera (Nijemaca i Austrijanaca), a jednako tako Osimskim sporazumima i talijanskih optanata i esula.
Prema tim sporazumima Nijemce i Austrijance obeštećuje Njemačka, a Talijane Italija, pa ako nekome nije nadoknađena imovina, neka se obrati vladama država koje su obavezne odštetu isplatiti. RH kao pravna sljednica SFRJ nema ništa s tim, osim podmiriti svoj dio obaveze prema Talijanskoj državi. Ni to, koliko mi je poznato nije učinjeno, a Talijnima se ne žuri, oni bi ionako revidirali Osimske sporazume.
Mislim da slobodno možemo zaključiti da što se Hrvatske tiče i na području sukcesije vlada javašluk, neznanje i nerad, jednako kao i na svim drugim područjima djelovanja hrvatskih vlasti.
Kako bivših, tako i aktualnih.
Ugovor o sukcesiji imovine bivše SFRJ između članica, BiH, RH, R Makedonije R Slovenije i SRJ potpisan je nakon mnogih natezanja 2001., a RH ga je, pokazujući svu svoju „ažurnost“ i „zainteresiranost“, ratificirala tek 2004. godine.
Temeljem tog ugovora oformljen je Stalni zajednički odbor sastavljen od visokih predstavnika država sljednica.
RH je najveće zanimanje pokazala za raspodjelu diplomatsko-konzularnih predstavništava i rezidencija, a već nešto manju kad su u pitanju financijska sredstva i imovina bivše JNA, dok za ostalo, jednako bivše kao i sadašnje vlasti, jedva da i pokazuju zanimanje. Nešto se kao poduzima tek kad sredstva javnog prioćavanja s vremena na vrijeme „čačnu mečku“.
Zanimljivo je da su za sva kašnjenja, a onda valjda i za odugovlačenje s ratifikacijom, krivi drugi, mi smo po običaju „čisti k'o suza“, da ne kažem k'o "Oluja"..
Zanimljivo je i da je nepokretna imovina bivše države ostala u vlasništvu zemalja sljednica na čijem se teritoriju ta imovina nalazi, ne kvantificirajući vrijednost saveznih investicija niti korist koju one donose ili troškove koje stvaraju.
Tako primjerice najveći investicijski pothvati bivše SFRJ HES Đerdap I i Đerdap II donose danas R Srbiji ogromnu korist, a što da BiH i RH rade s dobrim dijelom razorenim kompleksom bivše zrakoplovne vojne baze „Željava“?
Glavni izgovor hrvatskim vlastima za nečinjenje je tobožnje nepostojanje i nedostupnost podataka o imovini odnosno hrvatskim ulaganjima i doprinosima, premda me jedan bivši visoki dužnosnik bivše SRH uvjerava da su svake godine jednako državna kao i partijska tijela i organi dobivali precizne i opširne podatke o uplaćenim doprinosima za funkcioniranje federacije, doprinose Fondu za nerazvijene, ulaganja SRH u projekte u drugim republikama ...
Kako je moguće da primjerice po pitanju vojne imovine bivše JNA, koaj je procijnjena na 70 mlrd USD RH, čiji je doprinos saveznom proračunu bio 27 %, preko svojih eksperata ispostavlja zahtjev u visini od samo 10 mlrd USD?
Ali u RH nema interesa ni za nesporna ulaganja kojima je Hrvatska stjecala određena prava, kao što su primjerice ulaganja u TE Tuzla i TE Gacko u BiH ili ulaganja u elektroprivredne objete u Srbiji (isključujući Đerdap i i II) bilo kroz direktna financijska ulaganja ili kroz isporuke opreme hrvatskih pouzeća ili radove tih poduzeća na izgradnji i opremanju odnosnih objekta.
Koliko je primjerice temeljem tih ulaganja trebalo dosad biti isporučeno električne energije Hrvatskoj?
Ne, ta pitanja hrvatske vlasti ne zanimaju, one će se iscrpljivati u nekakvim nebuloznim i neodrživim tužbama protiv Srbije za genocid ili radi svojih propusta huškati vlastite državljane protiv Slovenije radi dugovanja Ljubljanske banke.
Taklo se Ljubljansku banku optužujm da je krajem 1990. prestala isplaćivati devizne štedne uloge svojim štedišama u Hrvatskoj, mudro prešućujući da su istovrsne uloge istodobno prestale svojim štedišama isplaćivati i hrvatske banke.
A ne bi li možda bilo logično da provođenje sukcesije „gura“ i ubrzava Hrvatska, država s relativno najvećim doprinosima uplaćivanim u savezni proračun i fondove?
Puno stvari iz područja sukcesije odvija se kroz bilateralne sporazume zemalja sljednica, pa bi bilo zanimljivo znati, zašto primjerice Srbija, koja je Hrvatskoj uredno poslala svoje viđenje rješenja bilateralnih odnosa prema pojedinim aneksima iz Ugovora, ni nakon godinu dana iz Hrvatske ne dobiva odgovor?
Čitava stvar mi „miriše“ na onaj slučaj od prije tri-četiri godine kada u MVPEI nitko nije znao da je bilateralnim sporazumima između Njemčake i SFRJ riješeno pitanje naknade za oduzetu imovinu volksdeutschera (Nijemaca i Austrijanaca), a jednako tako Osimskim sporazumima i talijanskih optanata i esula.
Prema tim sporazumima Nijemce i Austrijance obeštećuje Njemačka, a Talijane Italija, pa ako nekome nije nadoknađena imovina, neka se obrati vladama država koje su obavezne odštetu isplatiti. RH kao pravna sljednica SFRJ nema ništa s tim, osim podmiriti svoj dio obaveze prema Talijanskoj državi. Ni to, koliko mi je poznato nije učinjeno, a Talijnima se ne žuri, oni bi ionako revidirali Osimske sporazume.
Mislim da slobodno možemo zaključiti da što se Hrvatske tiče i na području sukcesije vlada javašluk, neznanje i nerad, jednako kao i na svim drugim područjima djelovanja hrvatskih vlasti.
Kako bivših, tako i aktualnih.
