“Splitska riva” drugim sredstvima
Vladavina Franje Tuđmana je dokaz da samo višestranačje i slobodni izbori ne moraju nužno iznjedriti demokratsku vlast niti osigurati državu vladavine prava.
Tuđman je naprosto zazirao od političke konkurencije, proglašavajući svakog onog tko nije dijelio njegova politička i druga uvjerenja neprijateljem, protivnikom hrvatske države i mrziteljem svega hrvatskoga.
Tako je nastala njegova poznata “kolekcija” raznobojnih vragova, koje je on krenuo suzbijati, čovjek bi se usudio reći, svim sredstvima, a ne samo sredstvima legitimne političke borbe.
Okruživši se svakojakim svatovima s konopca i konca, oslanjajući se jednako na staljiniste iz redova nekadašnjeg SKH, te pripadnika obavještajnih službi, kao i ordinarne promotore i poklonike ustaštva, ali i one sa samog ruba zakona, uspostavio je takav dodvorničko-doušnički sustav koji je njemu i njegovoj zločinačkoj organizaciji, HDZ-u, osiguravao gotovo nepodnošljivu lakoću vladanja.
Primjer nedemokratskog postupanja je “Zagrebačka kriza 1995.-1997.”, ustvari nepriznavanje rezultata izbora za Skupštinu grada Zagreba kroz nepriznavanje legalnih odluka toga tijela, odnosno nepotvrđivanje izabranog gradonačelnika, ne priznajući čak ni odluku Ustavnog suda.
Strah me je i pomisliti što bi se dogodilo poslije izbora 1999. da je Tuđman poživio, jer čovjek je smatrao da je jednom osvojena vlast izbornom pobjedom “stožerne hrvatske stranke” ona stekla pravo na vječno upravljanje zemljom, pogotovo s njme, “hrvatskim George Washingtonom”, na čelu!
No s Tuđmanom ili bez njega HDZ je organiziranjem prosvjeda na Splitskoj rivi 11. 02. 2001., kao skupa potpore kasnije pravomoćno ouđenom ratnom zločicu Mirku, Norcu, pokušao izvršiti državni udar, optužujući tadašnju koalicijsku vlast na čelu s Mesićem i Račanom za, ni više ni manje, nego veleizdaju.
Sjetimo se samo prijeteće “grmljavine” dr. Ive Sanadera, predsjednika HDZ-a, čovjeka ispilavljenog iz Tuđmanovog inkubatora, sa tog skupa, koji se nije libio legalne izborne rezultate proglasiti “prevarom i velikim nesprazumom”.
Ipak 2001. nije bila 1991., pa se nije moglo primjenjivati ondašnje metode “političke borbe” poznate kao “metkom u zatiljak i vojničkom čizmom u zube”, pa se moralo strpiti do sljedećih izbora.
Kako onda tako i danas se HDZ predvođen “špijunčinom” Tomislavom Karamarkom okruženim “marijansko-ustaškom” bulumentom uz sekundiranje “hvaljenisusimarija” Milijanom Brkićem, ne može pomiriti s gubitkom vlasti, pa kreće u izvaninstitucionalni pokušaj rušenja vlasti kreiranjem “špijunske afere” pretenciozno nazvane “Hrvatski Watergate”.
Danas naime nije moguće organizirati onakav skup kao što je bio onaj pred jedanaest i po godina na Splitskoj rivi. Moralo se posegnuti za sofisticiranijim metodama pokušavajući postići isti efekt koji je trebao polučiti i splitski skup 2001., a to je izvaninstitucionalno rušenje legalno izabranih vlasti.
U tu svrhu je “špijunčina” iskoristio svoju povezanost s ljudima iz obavještajne zajednice, kako bi se optužbama za “propuste” u obavještajnom sustavu, kroz “curenje informacija” i “nezakonito postupanje”, prisililo ministra unutarnjih poslova i predsjednika Vlade na podnošenje ostavki radi “prikrivanja nezakonitih postupaka” pojedinaca iz obavještjne zajednice i represivnog aparata, a potom isforsiralo raspisivanje prijevremenih izbora.
Atake iz crkvenih redova, kroz opužbe vlasti od pojedinih biskupa, a posebno kroz uvodnike I. Miklenića u “Glasu koncila”, laprdanja A. Plenkovića na evropskim govornicama, koja u svojoj suštini ne predstavljaju drugo nego otvoreni napad na Milanovića i njegovu vladu, što je kulminiralo zapjenjenim nasrtajima “ustaške uzdanice” D. Stiera, kao tobožnjeg odgovora Milanoviću radi njegove “neprimjerene” osude Plenkovićevog lupetanja, su samo bile aktivnosti koje su trebale poslužiti kao uvod u Karmarkov napad.
No dobro, svako zlo za neko dobro, reći će narod, pa bi se tako i ovdje moglo dogoditi da se tjeranjem zeca istjera nešto drugo, pa možda i daleko opasnije po T. Karamarka nego po Z. Milanovića. Sve više se naime spominje poveznost Karamarka s bivšim čelnim ljudima obavještajne zajednice, ali i obavještajnog podzemlja kao i povezanosti pojedinih čelnika te zajednice s nekim pripadnicima organiziranog kriminala.
U svakom slučaju bit će to kraj Karamarkovog utjecaja i manipuliranja obavještajnom zajednicom, a zaista mi ne bi bilo žao da ujedno bude i kraj političke karijere tog smutljivca T. Karamarka.
Tuđman je naprosto zazirao od političke konkurencije, proglašavajući svakog onog tko nije dijelio njegova politička i druga uvjerenja neprijateljem, protivnikom hrvatske države i mrziteljem svega hrvatskoga.
Tako je nastala njegova poznata “kolekcija” raznobojnih vragova, koje je on krenuo suzbijati, čovjek bi se usudio reći, svim sredstvima, a ne samo sredstvima legitimne političke borbe.
Okruživši se svakojakim svatovima s konopca i konca, oslanjajući se jednako na staljiniste iz redova nekadašnjeg SKH, te pripadnika obavještajnih službi, kao i ordinarne promotore i poklonike ustaštva, ali i one sa samog ruba zakona, uspostavio je takav dodvorničko-doušnički sustav koji je njemu i njegovoj zločinačkoj organizaciji, HDZ-u, osiguravao gotovo nepodnošljivu lakoću vladanja.
Primjer nedemokratskog postupanja je “Zagrebačka kriza 1995.-1997.”, ustvari nepriznavanje rezultata izbora za Skupštinu grada Zagreba kroz nepriznavanje legalnih odluka toga tijela, odnosno nepotvrđivanje izabranog gradonačelnika, ne priznajući čak ni odluku Ustavnog suda.
Strah me je i pomisliti što bi se dogodilo poslije izbora 1999. da je Tuđman poživio, jer čovjek je smatrao da je jednom osvojena vlast izbornom pobjedom “stožerne hrvatske stranke” ona stekla pravo na vječno upravljanje zemljom, pogotovo s njme, “hrvatskim George Washingtonom”, na čelu!
No s Tuđmanom ili bez njega HDZ je organiziranjem prosvjeda na Splitskoj rivi 11. 02. 2001., kao skupa potpore kasnije pravomoćno ouđenom ratnom zločicu Mirku, Norcu, pokušao izvršiti državni udar, optužujući tadašnju koalicijsku vlast na čelu s Mesićem i Račanom za, ni više ni manje, nego veleizdaju.
Sjetimo se samo prijeteće “grmljavine” dr. Ive Sanadera, predsjednika HDZ-a, čovjeka ispilavljenog iz Tuđmanovog inkubatora, sa tog skupa, koji se nije libio legalne izborne rezultate proglasiti “prevarom i velikim nesprazumom”.
Ipak 2001. nije bila 1991., pa se nije moglo primjenjivati ondašnje metode “političke borbe” poznate kao “metkom u zatiljak i vojničkom čizmom u zube”, pa se moralo strpiti do sljedećih izbora.
Kako onda tako i danas se HDZ predvođen “špijunčinom” Tomislavom Karamarkom okruženim “marijansko-ustaškom” bulumentom uz sekundiranje “hvaljenisusimarija” Milijanom Brkićem, ne može pomiriti s gubitkom vlasti, pa kreće u izvaninstitucionalni pokušaj rušenja vlasti kreiranjem “špijunske afere” pretenciozno nazvane “Hrvatski Watergate”.
Danas naime nije moguće organizirati onakav skup kao što je bio onaj pred jedanaest i po godina na Splitskoj rivi. Moralo se posegnuti za sofisticiranijim metodama pokušavajući postići isti efekt koji je trebao polučiti i splitski skup 2001., a to je izvaninstitucionalno rušenje legalno izabranih vlasti.
U tu svrhu je “špijunčina” iskoristio svoju povezanost s ljudima iz obavještajne zajednice, kako bi se optužbama za “propuste” u obavještajnom sustavu, kroz “curenje informacija” i “nezakonito postupanje”, prisililo ministra unutarnjih poslova i predsjednika Vlade na podnošenje ostavki radi “prikrivanja nezakonitih postupaka” pojedinaca iz obavještjne zajednice i represivnog aparata, a potom isforsiralo raspisivanje prijevremenih izbora.
Atake iz crkvenih redova, kroz opužbe vlasti od pojedinih biskupa, a posebno kroz uvodnike I. Miklenića u “Glasu koncila”, laprdanja A. Plenkovića na evropskim govornicama, koja u svojoj suštini ne predstavljaju drugo nego otvoreni napad na Milanovića i njegovu vladu, što je kulminiralo zapjenjenim nasrtajima “ustaške uzdanice” D. Stiera, kao tobožnjeg odgovora Milanoviću radi njegove “neprimjerene” osude Plenkovićevog lupetanja, su samo bile aktivnosti koje su trebale poslužiti kao uvod u Karmarkov napad.
No dobro, svako zlo za neko dobro, reći će narod, pa bi se tako i ovdje moglo dogoditi da se tjeranjem zeca istjera nešto drugo, pa možda i daleko opasnije po T. Karamarka nego po Z. Milanovića. Sve više se naime spominje poveznost Karamarka s bivšim čelnim ljudima obavještajne zajednice, ali i obavještajnog podzemlja kao i povezanosti pojedinih čelnika te zajednice s nekim pripadnicima organiziranog kriminala.
U svakom slučaju bit će to kraj Karamarkovog utjecaja i manipuliranja obavještajnom zajednicom, a zaista mi ne bi bilo žao da ujedno bude i kraj političke karijere tog smutljivca T. Karamarka.
