Gospodo generali, budite samo ljudi, …
... ne morate biti ni heroji, ni mučenici, ni sveci …
Postoje situacije kad se prisjetim pokojnog S. Šajbera i one njegove čuvene tvrdnje da “nismo ni slijepi ni gluhi, pa da ne vidimo i ne čujemo očito”.
Ali u zemlji premreženoj proglašenim istinama još uvijek se radije vjeruje lažima nego istini premda istinu i znamo i vidimo.
Pišem povodom pravomoćne presude koju je Žalbeno vijeće Haaškog suda izreklo generalima Markaču i Gotovini, koja u kontekstu silne euforije koja se tim povodom valjala ulicama i trgovima hrvatskih gradova.
Problem je što je nekritičko euforično raspoloženje zahvatilo i one koji bi ipak morali razmišljati hladne glve a i na malo dulje pruge, hrvatski politički establishment, kako u vlasti tako i u opoziciji.
Osim toga nisam baš siguran da oslobađajuća presuda koju je Žalbeno vijeće Haaškog suda, poslije odluke preglasavanjem, izreklo u slučaju generala Gotovine i Markača, znači baš ono u što nas uvjeravaju “euforičari”, a to je da su tom presudom DR, a posebno VRO “Oluja”, propušteni kao kroz svojevrsni purgatorij i očišćeni od svih grijeha.
A valjalo bi se zamisliti, jer pred Haaškim sudom je u toku postupak protiv “7 sekretara SKOJ-a” iz HR HB, kojima bi se u svijetlu nepostojanja UZP-a suđenje odmah trebalo prekinuti i optužene osloboditi, jer ako su oslobođeni i Markač i Gotovina, usprkos stotinama pobijenih zaista nevinih ljudi, silnu pljačku i nekoliko tisuća kvadratnih kilometara spaljene zemlje, dakle zločina koje su nedvojbeno počinile trupe pod zapovjedništvom dvojice generala, kakvog smisla ima suditi onima koje ćemo kriviti valjda samo za rušenje Starog mosta u Mostaru?
Jer, ako nije bilo UZP-a pod Tuđmanovim nadzorom, nije bilo ni agresije Tuđmanovog režima na BiH!?
Samo mi, koji nismo ni slijepi ni gluhi, pa bili i malobrojni, znamo i za dogovore između Miloševića i Tuđmana i za formiranje komisija za “razgraničenje između Srbije i Hrvatske u BiH” i zajedničku odluku da rat bude sredstvo za realizaciju njihovog zajedničkog projekta pod radnim naslovom “Humano preseljenje naroda i razmjena teritorija”, što je, kako sam već vise puta rekao, eufemizam za uspostavu etnički čišćih Velike Srbije i Velike Hrvatske na račun susjedne BiH.
U tom kontekstu rat u Hrvatskoj i rat u BiH su u biti jedan rat ili je rat u BiH samo nastavak rata u Hrvatskoj.
E sad, HV kao OS međunarodno priznate države neovlašteno upada na teritorij druge međunarono priznate države i tamo oružano djeluje protiv OS te države, A BIH, pa se bojim da nema tog suda koji to neće nazvati agresijom, a ako to nazovemo agresijom, onda postoji UZP, a u okviru njega i izgon Srba iz Hrvatske, zločin protiv čovječnosti, za koji netko mora preuzeti odgovornost ili bar, budući da su glavni protagonisti UZP-a pomrli, za svu onu, uglavnom srpsku starčad, koju su nemilosrdno pobili ”hrvatski vitezovi”, za koje kao njihovi zapovjednici odgovonost snose Gotovina i Markač, koje je Žalbeno vijeće Haaškog suda oslobodilo odgovornosti, propustivši reći tko je onda odgovoran, a tko kriv za sve one zločine koji se radi svoje masivnost i masovnosti ne mogu podvesti pod incidentne slučajeve koji prate svaki rat.
Oslobađajuće presuda, koje je nakon žalbenog postupka Žalbeno vijeće Haaškog suda izreklo generalima Gotovini i Markaču, ne znači da se zločini nisu dogodili, niti da za njih nitko ne mora odgovarati.
Uostalom i da su se zločini dogodili i da je bar Gotovina za njih znao, jednako govori ono njegovo obraćanje zapovjednicima HV u Kninu, ali i njihovo spominjanje u njegovom obraćanju sudu u okviru svoje obrane.
Dakle postojanje zločina koje su pripadnici HV i specijalne policije počinili za vrijeme VRO “Oluja” i neposredno poslije njenog okončanja, niti je sporno niti ga tko negira, Žalbeno vijeće Haaškg suda svojim je pravorijekom jedino reklo da za te zločine generale Markača i Gotovinu ne smatra niti odgovornim niti krivim.
Teza pak Žalbenog vijeća o nepostojanju UZP-a (ili ipak samo da Gotovina i Markač nisu bili njegov dio), jer su se tobože Srbi samoizagnali, a ne pobjegli radi VRO ”Oluja”, je žestoko nategnuta, jer ispada da je Žalbeno vijeće u potpunost prihvatilo konstrukciju iz arsenala proglašenih istina kako hrvatski Srbi nisu mogli smisliti nikakvu hrvatsku državu, pa da su se iselili kad su shvatili da je samostalna Hrvatska neminovnost …
Samo ako je tome tako, kako se onda nisu iselili odmah po međunarodnom priznanju RH, koja je temeljem zaključka Badinterove komisije priznata u svojim avnojskim granicama ili ako ne tada, onda odmah po prijemu RH u OUN, kad više nije bilo nikakve sumnje da se tzv. RSK ne može pridružiti “krnjoj” Jugoslaviji?
To pitanje ćemo ostaviti svijesti i savjesti članova Žalbenog vijeća Haaškog suda, zato jer negiranje njihovog izgona žestoko zadire u ostvarivanje njihovih prognaničkih prava, koje su hrvatske vlasti i dosada masivno kršile.
Ako to i jest sporno, počinjeni zločini nisu sporni, jednako kao što nije sporno da za njih pred hrvatskim sudovima nitko nije odovarao, a nije odgovarao radi nepostojnja političke volje da se pred lice pravde dovedu počinitelji zločina, ali i radi nemalog pritiska onih iz čijih redova potiču počinitelji tih zločina, a to su najvatreniji “obožavatelji” dvojice generala iz redova braniteljske populacije, među kojima mnogi imaju razloga strahovati da se u RH konačno ne probudi pravna država.
A isključivo radi krvavog traga i spaljene zemlje koje su ti i takvi iza sebe ostavili, a ne radi “mrzitelja svega hrvatskoga”, sudilo se Gotovini i Markaču, radi njih su “odgulili” sedam godina u pritvoru Haaškog suda.
E sad, budući su zločini nesporni, a njihovim počiniteljima nije suđeno, molim generale Gotovinu i Markača da se javno obrate, jednako hrvatskim vlastima i hrvatskoj javnosti sa zahtjevom da se svi počinitelji zločina identificiraju i izvedu pred sud.
Na taj način bi generali i tvorno pokazali da je Žalbeno vijeće bilo u pravu, da se oni distanciraju od svakog zločina i da ne žele da ih itko poistovjećuje sa zločincima ili na bilo kojim način dovodi u vezu sa zločinima radi kojih su proveli sedam godina u pritvoru.
Znam da, iako bi to bila velika ljudska gesta u korist hrvatskog naroda i države, oni to neće učiniti, jer bi u očima “obožavatelja” odmah prestali biti i heroji i mučenici i sveci.
Postoje situacije kad se prisjetim pokojnog S. Šajbera i one njegove čuvene tvrdnje da “nismo ni slijepi ni gluhi, pa da ne vidimo i ne čujemo očito”.
Ali u zemlji premreženoj proglašenim istinama još uvijek se radije vjeruje lažima nego istini premda istinu i znamo i vidimo.
Pišem povodom pravomoćne presude koju je Žalbeno vijeće Haaškog suda izreklo generalima Markaču i Gotovini, koja u kontekstu silne euforije koja se tim povodom valjala ulicama i trgovima hrvatskih gradova.
Problem je što je nekritičko euforično raspoloženje zahvatilo i one koji bi ipak morali razmišljati hladne glve a i na malo dulje pruge, hrvatski politički establishment, kako u vlasti tako i u opoziciji.
Osim toga nisam baš siguran da oslobađajuća presuda koju je Žalbeno vijeće Haaškog suda, poslije odluke preglasavanjem, izreklo u slučaju generala Gotovine i Markača, znači baš ono u što nas uvjeravaju “euforičari”, a to je da su tom presudom DR, a posebno VRO “Oluja”, propušteni kao kroz svojevrsni purgatorij i očišćeni od svih grijeha.
A valjalo bi se zamisliti, jer pred Haaškim sudom je u toku postupak protiv “7 sekretara SKOJ-a” iz HR HB, kojima bi se u svijetlu nepostojanja UZP-a suđenje odmah trebalo prekinuti i optužene osloboditi, jer ako su oslobođeni i Markač i Gotovina, usprkos stotinama pobijenih zaista nevinih ljudi, silnu pljačku i nekoliko tisuća kvadratnih kilometara spaljene zemlje, dakle zločina koje su nedvojbeno počinile trupe pod zapovjedništvom dvojice generala, kakvog smisla ima suditi onima koje ćemo kriviti valjda samo za rušenje Starog mosta u Mostaru?
Jer, ako nije bilo UZP-a pod Tuđmanovim nadzorom, nije bilo ni agresije Tuđmanovog režima na BiH!?
Samo mi, koji nismo ni slijepi ni gluhi, pa bili i malobrojni, znamo i za dogovore između Miloševića i Tuđmana i za formiranje komisija za “razgraničenje između Srbije i Hrvatske u BiH” i zajedničku odluku da rat bude sredstvo za realizaciju njihovog zajedničkog projekta pod radnim naslovom “Humano preseljenje naroda i razmjena teritorija”, što je, kako sam već vise puta rekao, eufemizam za uspostavu etnički čišćih Velike Srbije i Velike Hrvatske na račun susjedne BiH.
U tom kontekstu rat u Hrvatskoj i rat u BiH su u biti jedan rat ili je rat u BiH samo nastavak rata u Hrvatskoj.
E sad, HV kao OS međunarodno priznate države neovlašteno upada na teritorij druge međunarono priznate države i tamo oružano djeluje protiv OS te države, A BIH, pa se bojim da nema tog suda koji to neće nazvati agresijom, a ako to nazovemo agresijom, onda postoji UZP, a u okviru njega i izgon Srba iz Hrvatske, zločin protiv čovječnosti, za koji netko mora preuzeti odgovornost ili bar, budući da su glavni protagonisti UZP-a pomrli, za svu onu, uglavnom srpsku starčad, koju su nemilosrdno pobili ”hrvatski vitezovi”, za koje kao njihovi zapovjednici odgovonost snose Gotovina i Markač, koje je Žalbeno vijeće Haaškog suda oslobodilo odgovornosti, propustivši reći tko je onda odgovoran, a tko kriv za sve one zločine koji se radi svoje masivnost i masovnosti ne mogu podvesti pod incidentne slučajeve koji prate svaki rat.
Oslobađajuće presuda, koje je nakon žalbenog postupka Žalbeno vijeće Haaškog suda izreklo generalima Gotovini i Markaču, ne znači da se zločini nisu dogodili, niti da za njih nitko ne mora odgovarati.
Uostalom i da su se zločini dogodili i da je bar Gotovina za njih znao, jednako govori ono njegovo obraćanje zapovjednicima HV u Kninu, ali i njihovo spominjanje u njegovom obraćanju sudu u okviru svoje obrane.
Dakle postojanje zločina koje su pripadnici HV i specijalne policije počinili za vrijeme VRO “Oluja” i neposredno poslije njenog okončanja, niti je sporno niti ga tko negira, Žalbeno vijeće Haaškg suda svojim je pravorijekom jedino reklo da za te zločine generale Markača i Gotovinu ne smatra niti odgovornim niti krivim.
Teza pak Žalbenog vijeća o nepostojanju UZP-a (ili ipak samo da Gotovina i Markač nisu bili njegov dio), jer su se tobože Srbi samoizagnali, a ne pobjegli radi VRO ”Oluja”, je žestoko nategnuta, jer ispada da je Žalbeno vijeće u potpunost prihvatilo konstrukciju iz arsenala proglašenih istina kako hrvatski Srbi nisu mogli smisliti nikakvu hrvatsku državu, pa da su se iselili kad su shvatili da je samostalna Hrvatska neminovnost …
Samo ako je tome tako, kako se onda nisu iselili odmah po međunarodnom priznanju RH, koja je temeljem zaključka Badinterove komisije priznata u svojim avnojskim granicama ili ako ne tada, onda odmah po prijemu RH u OUN, kad više nije bilo nikakve sumnje da se tzv. RSK ne može pridružiti “krnjoj” Jugoslaviji?
To pitanje ćemo ostaviti svijesti i savjesti članova Žalbenog vijeća Haaškog suda, zato jer negiranje njihovog izgona žestoko zadire u ostvarivanje njihovih prognaničkih prava, koje su hrvatske vlasti i dosada masivno kršile.
Ako to i jest sporno, počinjeni zločini nisu sporni, jednako kao što nije sporno da za njih pred hrvatskim sudovima nitko nije odovarao, a nije odgovarao radi nepostojnja političke volje da se pred lice pravde dovedu počinitelji zločina, ali i radi nemalog pritiska onih iz čijih redova potiču počinitelji tih zločina, a to su najvatreniji “obožavatelji” dvojice generala iz redova braniteljske populacije, među kojima mnogi imaju razloga strahovati da se u RH konačno ne probudi pravna država.
A isključivo radi krvavog traga i spaljene zemlje koje su ti i takvi iza sebe ostavili, a ne radi “mrzitelja svega hrvatskoga”, sudilo se Gotovini i Markaču, radi njih su “odgulili” sedam godina u pritvoru Haaškog suda.
E sad, budući su zločini nesporni, a njihovim počiniteljima nije suđeno, molim generale Gotovinu i Markača da se javno obrate, jednako hrvatskim vlastima i hrvatskoj javnosti sa zahtjevom da se svi počinitelji zločina identificiraju i izvedu pred sud.
Na taj način bi generali i tvorno pokazali da je Žalbeno vijeće bilo u pravu, da se oni distanciraju od svakog zločina i da ne žele da ih itko poistovjećuje sa zločincima ili na bilo kojim način dovodi u vezu sa zločinima radi kojih su proveli sedam godina u pritvoru.
Znam da, iako bi to bila velika ljudska gesta u korist hrvatskog naroda i države, oni to neće učiniti, jer bi u očima “obožavatelja” odmah prestali biti i heroji i mučenici i sveci.
