Kandidati za gradonačelnika grada Zagreba, ...
... koji moj glas na izborima sasvim sigurno neće dobiti.
Svakodnevno svjedočimo javnom zaklinjanju u demokraciju, političku korektnost, poštenje, davanje šanse mladima, transparentnost u trošenju novca, pogotovo onoga iz džepova poreznih obveznika ... ali i manje javnoj nedemokratičnosti, pogotovo u unutarstranačkim odnosima, političke nekorektnosti, koja nije osobina samo velikih stranaka, pokušajte kod, primjerice „lesarista“, zastupati stavove i mišljenja koji su suprotstavljeni stavovima i mišljenju Dragutina Lesara.
Takvi postupci smatraju se činom gorim od krivokletstva i veleizdaje.
O poštenju ljudi iz hrvatskog političkog establishmenta, „naplavljenog“ Tuđmanovim „tsunamijem“, gotovo da i nema potrebe govoriti, ta tema je najbolje obrađena u „literaturi“ USKOK-a i DORH-a, osim namjerno zataškavanih i opstruiranih slučajeva. Ali i to govori o „poštenju“ onih iz redova hravtskog političkog miljea.
O transparentnosti trošenja novca i opet najbolje svjedoče istrage i sudski postupci.
Davanje šanse mladima ogleda se opet u pozicioniranju ljudi, koji nemaju ideoloških opredjeljenja niti vlastitog stava o bilo čemu, koji su i radi toga ili baš radi toga prepoznati kao „dobri dečki“, pa završavaju i u ministarskim stolicama. „Koristl“ koju će takvi ministri ostaviti u amanet narodu i državi bit će dugoročne, teško ćemo se oporavljati od njih.
U prošlosti, iz koje izgleda u ovoj zemlji nitko nema namjeru ništa naučiti, rugali smo se „partijskom monolitu“ koji je bio posljedica „demokratskog centralizma“, stava većine koji je obavezivao sve članove.
Ipak su u SK, bez obzira što on to nikad nije priznavao, postojali i članovi (i frakcije) koji su o mnogočemu zastupali mišljenja drugačija, pa i puno drugačija, od onih općeprihvaćenih, koja su morali zastupati. Tako su bile sasvm jasno vidljive ogromne razlike i na ideološkom planu, između primjerice Stipe Šuvara i Ivice Račana, te razlike, usudim se reći, bile su veće od razlika između predstavnika bilo koje političke opcije u redovima današnjeg hrvatskog političkog establishmenta.
„Demokratski centralizam“ je u dašanjem stranačkom životu conditio sine qua non svake političke stranke, samo se on ne zove tako, već se zove stranačka stega.
A ta stranačka stega je u odnoasu na demokratski centralizam podignuta na pijedestal i postigla status prave umjetnosti.
Pa onda ovlasti centralnih tijela i organa svake političke stranke uz gotovo nedodirljivost i faraonsku poziciju stranačkih čelnika, prokazuju nekadašnji SK kao oličenje demokratičnosti.
O svakoj stvari za koju je trebalo zauzeti stav u SK su organizirane široke javne rasprave u kojima je svaki član imo pravo iznijeti svoje mišljenje, granica je bila samo statut i program partije. Nastupati protiv statuta i programa partije značilo je njihovo neprihvaćanje, pa bi se onda moglo postaviti sasvim logično pitanje što netko, tko ne prihvaća osnovne dokumente partije, uopće ima tražiti u njenim redovima.
Danas mi je nezamislivo pod kojim bi se uvjetima u nekadašnjem SK mogla dogoditi situacija poput ove u SDP oko njihovog kandidata za gradonačelnika, da je GOSK grada Zagreba nakon provedenih rasprava u svim OOSK i kandidacijskog postupka između više kandidata, na prijedlog člana Predsjedništva CK SKH, izglasala kandidata za gradonačelnika aktualnog predsjednika GOSK, a onda se koji mjesec nakon toga predsjednik Predsjedništva CK SKH sjeti da taj kandidat nije dobar i da treba predložiti drugog i to upravo onog člana Predsjedništva koji je u GOSK predložio izabranog kandidata.
Ne samo da je to nezamislivo nego je i nepojmljivo i protivno zdravom razumu.
Dakle ukratko, Rajko Ostojić, član Predsjedništva SDP predlaže GO SDP kao kadidata SDP za gradonačelnika grada Zagreba Davora Bernardića, aktualnog predsjednika zagrebačkog SDP, a odbornici taj Ostojićev prijedlog, bez ijednog disonantnog tona u raspravi, jednoglasno prihvaćaju.
A onda se Zoran Milanović, predsjednik SDP-a, sjeti da Davor Bernardić nije dovoljno „jak“ kandidat da se suprotstavi Milanu Bandiću i odnese pobjedu nad njim na predstojećim izborima za zagrebačkog gradončelnika.
Zoran Milanović zaboravlja da je na prošlim izborim on osobno stao iza kandidature Milana Bandića i to usprkos svim njegovim (pre)brojnim aferama i „nestašlucima“ koji mirišu na kriminal i da je Bandić, upravo zahvljujući SDP-u, na tim izborima i izabran.
Sazvano je Predsjedništvo SDP-a koje prihvaća Milanovićev prijedlog da zagrebački GO SDP poništi svoju odluku i da kao protukandidata Bandiću izglasa upravo Rajka Ostojića, dakle onoga koji je upravo predložio Davora Bernardića.
Pritom se Milanović poziva na nekakve ankete ćiji rezultati prokazuju Davora Bernardića kao kandidata nedoraslog Bandiću na predstojećim izborima.
Bernardić se buni, pita koje su to ankete, a Milanović odgovara urlanjem i prijetnjama ...
Po završenoj sjednici Predsjedništva SDP-a Ostojić mudro šuti, a Bernardić se samoproglašava „borcem koji ne odustaje“ ...
Epilog:
GO zagrebačkog SDP na prijedlog samog Bernardića opoziva Bernardićevu kandidaturu i jednoglasno izabire Rajka Ostojića kao kandidata za zagrebačkog gradonačelnika.
Ovaj postupak ukazuje na najmanje dvije stvari; duboku nedemokratičnost odnosa unutar SDP, a njegove čelnike prokazuje kao ljude bez ikakvog ljudskog integriteta.
O svojedobnom Sanaderovom kandidatu za predsjednika SDP-a, Zoranu Milanoviću, ne treba trošiti riječi, radi se o pozeru i političkom nasilniku, dakle običnom mlatimudanu, koji se dosad bezbroj puta pokazao kao čovjek bez ideološkog opredijeljenja i stava o bilo čemu.
Rajko Ostojić, pristajući na Milanovićevu manipualciju, prokazao se kao čovjek bez imalo časti, nije smio pristati na kandidaturu čak i da nije on bio taj koji je GO predložio Bernardića.
Davor Bernardić, pristajući na Milanovićevo nasilje prema sebi, prokazao se kao zadnji nevjerodostojini ljigavac, koji izvan politike ne vidi smisao svojeg postojanja.
Zato na predstojećim izborima za zagrebačkog gradonačelnika Rajko Ostojić moj glas dobiti neće, sve ni kad bih znao da upravo moj glas odlučuje hoće li Milan Bandić osvojiti i peti mandat i uništiti Zagreb do kraja, znajući da ga je ustvari uništio SDP, koji je Bandića ustoličio i podržavao tolike godine, usprkos svem zlu koje je radio.
Milan Bandić, kabadahija iz Pogane Vlake, iskonski mrzi i Zagreb i Zagrepčane, jer da nije tako, onda on Gradu i njegovim građanima ne bi radio to što im radi.
Naravno da ni on neće dobiti moj glas kao što ga ni dosad nije dobivao.
Svakodnevno svjedočimo javnom zaklinjanju u demokraciju, političku korektnost, poštenje, davanje šanse mladima, transparentnost u trošenju novca, pogotovo onoga iz džepova poreznih obveznika ... ali i manje javnoj nedemokratičnosti, pogotovo u unutarstranačkim odnosima, političke nekorektnosti, koja nije osobina samo velikih stranaka, pokušajte kod, primjerice „lesarista“, zastupati stavove i mišljenja koji su suprotstavljeni stavovima i mišljenju Dragutina Lesara.
Takvi postupci smatraju se činom gorim od krivokletstva i veleizdaje.
O poštenju ljudi iz hrvatskog političkog establishmenta, „naplavljenog“ Tuđmanovim „tsunamijem“, gotovo da i nema potrebe govoriti, ta tema je najbolje obrađena u „literaturi“ USKOK-a i DORH-a, osim namjerno zataškavanih i opstruiranih slučajeva. Ali i to govori o „poštenju“ onih iz redova hravtskog političkog miljea.
O transparentnosti trošenja novca i opet najbolje svjedoče istrage i sudski postupci.
Davanje šanse mladima ogleda se opet u pozicioniranju ljudi, koji nemaju ideoloških opredjeljenja niti vlastitog stava o bilo čemu, koji su i radi toga ili baš radi toga prepoznati kao „dobri dečki“, pa završavaju i u ministarskim stolicama. „Koristl“ koju će takvi ministri ostaviti u amanet narodu i državi bit će dugoročne, teško ćemo se oporavljati od njih.
U prošlosti, iz koje izgleda u ovoj zemlji nitko nema namjeru ništa naučiti, rugali smo se „partijskom monolitu“ koji je bio posljedica „demokratskog centralizma“, stava većine koji je obavezivao sve članove.
Ipak su u SK, bez obzira što on to nikad nije priznavao, postojali i članovi (i frakcije) koji su o mnogočemu zastupali mišljenja drugačija, pa i puno drugačija, od onih općeprihvaćenih, koja su morali zastupati. Tako su bile sasvm jasno vidljive ogromne razlike i na ideološkom planu, između primjerice Stipe Šuvara i Ivice Račana, te razlike, usudim se reći, bile su veće od razlika između predstavnika bilo koje političke opcije u redovima današnjeg hrvatskog političkog establishmenta.
„Demokratski centralizam“ je u dašanjem stranačkom životu conditio sine qua non svake političke stranke, samo se on ne zove tako, već se zove stranačka stega.
A ta stranačka stega je u odnoasu na demokratski centralizam podignuta na pijedestal i postigla status prave umjetnosti.
Pa onda ovlasti centralnih tijela i organa svake političke stranke uz gotovo nedodirljivost i faraonsku poziciju stranačkih čelnika, prokazuju nekadašnji SK kao oličenje demokratičnosti.
O svakoj stvari za koju je trebalo zauzeti stav u SK su organizirane široke javne rasprave u kojima je svaki član imo pravo iznijeti svoje mišljenje, granica je bila samo statut i program partije. Nastupati protiv statuta i programa partije značilo je njihovo neprihvaćanje, pa bi se onda moglo postaviti sasvim logično pitanje što netko, tko ne prihvaća osnovne dokumente partije, uopće ima tražiti u njenim redovima.
Danas mi je nezamislivo pod kojim bi se uvjetima u nekadašnjem SK mogla dogoditi situacija poput ove u SDP oko njihovog kandidata za gradonačelnika, da je GOSK grada Zagreba nakon provedenih rasprava u svim OOSK i kandidacijskog postupka između više kandidata, na prijedlog člana Predsjedništva CK SKH, izglasala kandidata za gradonačelnika aktualnog predsjednika GOSK, a onda se koji mjesec nakon toga predsjednik Predsjedništva CK SKH sjeti da taj kandidat nije dobar i da treba predložiti drugog i to upravo onog člana Predsjedništva koji je u GOSK predložio izabranog kandidata.
Ne samo da je to nezamislivo nego je i nepojmljivo i protivno zdravom razumu.
Dakle ukratko, Rajko Ostojić, član Predsjedništva SDP predlaže GO SDP kao kadidata SDP za gradonačelnika grada Zagreba Davora Bernardića, aktualnog predsjednika zagrebačkog SDP, a odbornici taj Ostojićev prijedlog, bez ijednog disonantnog tona u raspravi, jednoglasno prihvaćaju.
A onda se Zoran Milanović, predsjednik SDP-a, sjeti da Davor Bernardić nije dovoljno „jak“ kandidat da se suprotstavi Milanu Bandiću i odnese pobjedu nad njim na predstojećim izborima za zagrebačkog gradončelnika.
Zoran Milanović zaboravlja da je na prošlim izborim on osobno stao iza kandidature Milana Bandića i to usprkos svim njegovim (pre)brojnim aferama i „nestašlucima“ koji mirišu na kriminal i da je Bandić, upravo zahvljujući SDP-u, na tim izborima i izabran.
Sazvano je Predsjedništvo SDP-a koje prihvaća Milanovićev prijedlog da zagrebački GO SDP poništi svoju odluku i da kao protukandidata Bandiću izglasa upravo Rajka Ostojića, dakle onoga koji je upravo predložio Davora Bernardića.
Pritom se Milanović poziva na nekakve ankete ćiji rezultati prokazuju Davora Bernardića kao kandidata nedoraslog Bandiću na predstojećim izborima.
Bernardić se buni, pita koje su to ankete, a Milanović odgovara urlanjem i prijetnjama ...
Po završenoj sjednici Predsjedništva SDP-a Ostojić mudro šuti, a Bernardić se samoproglašava „borcem koji ne odustaje“ ...
Epilog:
GO zagrebačkog SDP na prijedlog samog Bernardića opoziva Bernardićevu kandidaturu i jednoglasno izabire Rajka Ostojića kao kandidata za zagrebačkog gradonačelnika.
Ovaj postupak ukazuje na najmanje dvije stvari; duboku nedemokratičnost odnosa unutar SDP, a njegove čelnike prokazuje kao ljude bez ikakvog ljudskog integriteta.
O svojedobnom Sanaderovom kandidatu za predsjednika SDP-a, Zoranu Milanoviću, ne treba trošiti riječi, radi se o pozeru i političkom nasilniku, dakle običnom mlatimudanu, koji se dosad bezbroj puta pokazao kao čovjek bez ideološkog opredijeljenja i stava o bilo čemu.
Rajko Ostojić, pristajući na Milanovićevu manipualciju, prokazao se kao čovjek bez imalo časti, nije smio pristati na kandidaturu čak i da nije on bio taj koji je GO predložio Bernardića.
Davor Bernardić, pristajući na Milanovićevo nasilje prema sebi, prokazao se kao zadnji nevjerodostojini ljigavac, koji izvan politike ne vidi smisao svojeg postojanja.
Zato na predstojećim izborima za zagrebačkog gradonačelnika Rajko Ostojić moj glas dobiti neće, sve ni kad bih znao da upravo moj glas odlučuje hoće li Milan Bandić osvojiti i peti mandat i uništiti Zagreb do kraja, znajući da ga je ustvari uništio SDP, koji je Bandića ustoličio i podržavao tolike godine, usprkos svem zlu koje je radio.
Milan Bandić, kabadahija iz Pogane Vlake, iskonski mrzi i Zagreb i Zagrepčane, jer da nije tako, onda on Gradu i njegovim građanima ne bi radio to što im radi.
Naravno da ni on neće dobiti moj glas kao što ga ni dosad nije dobivao.
