Što se to dogodilo, …
… da nam je premijer počeo primjećivati “crne košulje”?
Hrvatska politička i javna scena nepomirljivo je podijeljena na onu uvjetno antifašističku i onu uvjetno ustašku odnosno fašističku i to u omjeru kakav je najjasnije pokazan na zadnjim predsjedničkim izborima, kad su oni antifašistički opredjeljeni glasali za Josipovića, a oni fašistički oprdjeljeni svoj su glas dali Bandiću.
Paradoksalnim se čini jedino to što ustaše danas u Hrvatskoj uživaju takvu podršku kakvu nisu imali nikad, pa ni u vrijeme svoje najveće moći. To bujanje ustaštva može se zahvaliti činjenici da komunističke vlasti nisu provele radikalnu deustašizciju hrvatskog društva, zatim djelovanju KC, koja je koristila sva sredstva koja su joj bila na raspolaganju za promociju ustaškog režima i njegove države, označavajući i blagoslivljajući ustaše kao domoljube i borce za Hrvatsku, istodobno demonizirajući antifašističke borce kao borce protiv hrvatske države. To što takve tvrdnje nisu istinite, nikoga iz redova KC nije smetalo, ta oni su na istinu imuni, jer se 2.000 godina obilato služe lažima i obmana.
Šlag na tortu je na kraju stavio Tuđman provedbom izvorno Luburićeve ideje “pomirbe, sinova ustaša i partizana, čime su ustaše izvedni na hrvatsku političku i javnu scenu, rječju, dobili su prvo građanstva.
Domaći fašisti koje je Tuđman izveo na javnu i političku scenu, a koje poslije njega nitko nije ni pokušao ozbiljno zaustaviti, a trebao je i morao je i ne samo radi antifašizma ugrađnog u temelje hrvatske državnosti, ohrabreni valjda i latvijskim slavljenjem njihovih SS-ovaca, koji su isto bili ne zločinci, ne dio najekstremnijeg nacističkog ratnog stroja, nego “borci za Latviju i borci za slobodu”, jednako kao što su i ustaše bili “domoljubi i borci za Hrvatsku”.
Franjo Tuđman, onako opsjednut željom za vlašću i moći koju vlast pruža, svijestan je da bez svesrdne pomoći fašističke desnice, nikako neće moći osvojiti vlast u Hrvatskoj, sklopio je u Norvalu sporazum s đavlom, prihvativši ustaško sponzorstvo, koje će po preuzimanju vlasti odužiti provođenjem glavnine ustaškog programa od spomenute “pomirbe sinova ustaša i partizana”, preko “lustracije Srba, a ne komunista” do “rušenja Jugoslavije svim sredstvima”.
Pa i Zoran Milanović, koji jednako kao i predsjednik Josipović, ima žestokih problema s vlastitom ideološkom opredjeljenošću pa i zauzimanjem stava oko bilo čega, počeo je najedamput primjećivati “crne košulje” s kojima je u neko drugo vrijeme uspostavljao dijalog:
http://feniks.bloger.index.hr/post/kuda-srljas-milanovicu/939703.aspx
http://feniks.bloger.index.hr/post/kad-antifasisti-komemoriraju-/17235226.aspx
kao da su primjerice Zdravko Mamić ili Ruža Tomašić dosad zastupali neke druge stavove i djelovali u ilegali, jednako kao i oni što ne priznaju ni "p" od države vladavine prava, pa u Hrvatskom Saboru, ne priznajući ni pravomoćne sudske presude, slave dokazanog ratnog zločinca.
"Crne košulje" pojavljivle su se sve vrijeme na "komemoracijama" tzv. NDH na Bleiburškom polju, prvo stidljivo već i na predizbornim skupovima HDZ-a, a onda nakon što je Tuđman preuzeo vlast, posve otvoreno na javnoj i političkoj sceni. Čak je i veliki "borac za ljudska i građanska prava" u proljeće 1991. u Širokom Brijegu, "radi obrane Hrvatske", postrojavao nekakve čudne spodobe u crnom.
Nije Milanović primjećivao ni koga tadašnji ministar Ivan Vekić unovačuje "radi obrane Hrvatske":
http://feniks.bloger.index.hr/post/evandjelje-po-ivanu-vekicu/19757119.aspx
Nije naš Zoka primijećivao ni HOS, stranačku paravojsku HSP-a, momke onako u crnom i načičkane ustaškim znakovljem, kao što ni kasnije nije primijećivao svu onu ikonografiju na koncertima "istinskog domoljuba" M. P. Thompsona, ali i njegovih kumova M. Bulića i M. Škore:
http://feniks.bloger.index.hr/post/za-u-zlatni-i-krst-casni/973512.aspx
Nije primjećivao ni uglavnom crne barjake pod kojima su se okupljali "hrvatski dragovoljci" ali i pripadnici ZNG-a, kao ni ambleme "udruga proizašlih iz DR" mahom u obliku stiliziranog slova "U".
Nije pojma imao o tome da je Hrvatski Sabor još početkom 1992. u pravima izjednačio hrvatske kvislinge, imenujući ih kao "pripadnike hrvatske domovinske vojske" s antifašističkim borcima.
Nije vidio ni sva ona imenovanja trgova i ulica po ustaškim “velikanima”, niti je vidio i čuo propovjedi na Bleiburškom polju, kod Jazovke ili na “misama za poglavnika”, a nije ni znao za to kako “diše” Crkva u Hrvata ...
I sve to nije ni vidio ni čuo ili možda i je, samo što ga to nije smetalo, do trenutka dok ti, za koje nije ni znao da postoje, niti da se u crnim košuljama okupljaju pod crnim barjacima, nisu otvoreno taknuli u njegov "zabran" ili sve češće razno-raznim povodima prozivali i njega osobno, a on to, onako "samozatajan" kakvim ga je već Bog dao, više trpiti nije mogao, pa je progovorio i sudeći prema nekim demantijima, rekao možda čak i više nego što je htio, prozvavši i sam DR pravim imenom, označivši ga građanskim ratom, neovisno o tome kakvim ga prikazuje predsjednik države, kojega očito vezano za taj rat nikakve dileme ne muče:
http://feniks.bloger.index.hr/post/predsjednice-kako-rat-za-teritorije-i-provedbu-etnickog-ciscenja-/13388433.aspx
kao što ga u njegovom "pomirbenom" pohodu "predsjednika svih Hrvata" ili bar svih hrvatskih državljana, nisu smetali ni crni barjaci ni crne košulje, premda ih je u neko drugo vrijeme primjećivao, a onda su mu naglo nestale iz vidokruga:
http://feniks.bloger.index.hr/post/sto-predsjednik-rh-ima-traziti-na-bleiburgu/3336255.aspx
Da, da, „gromoglasno“ se, ne samo šutjelo i prešućivalo, a nije se nikako smjelo ni šutjeti ni prešućivati:
http://feniks.bloger.index.hr/post/ne-smije-se-presutjeti/17797906.aspx
Bilo bi vrlo zanimljivo znati i koliko je na zadnje Milanovićeve istupe utjecalo pismo koje mu je u optužujućoj formi "urbi et orbi" uputio predsjednik UEFA M. Platini.
Također bi bilo zanimljivo znati koliko je tu i reakcije na skup HGZ-a i poruke odaslane sa tog skupa, jer Milanović je dovokljno inteligentan da zna da to "fino društvo" nije kadro ponuditi ništa dobro, nikakvu suradnju i ništa izvan provociranja zla i izazivanja kaosa, jednako kao što su radili i 1991.
I na kraju, ono što je za razvoj prilika u hrvatskom društvu najvažnije, je pitanje jel' to trenutno Milanovićevo antifašističko opredjeljenje i zalaganje za državu vladavine prava trajno ili samo "drži vodu dok majstori odu"?
Hrvatska politička i javna scena nepomirljivo je podijeljena na onu uvjetno antifašističku i onu uvjetno ustašku odnosno fašističku i to u omjeru kakav je najjasnije pokazan na zadnjim predsjedničkim izborima, kad su oni antifašistički opredjeljeni glasali za Josipovića, a oni fašistički oprdjeljeni svoj su glas dali Bandiću.
Paradoksalnim se čini jedino to što ustaše danas u Hrvatskoj uživaju takvu podršku kakvu nisu imali nikad, pa ni u vrijeme svoje najveće moći. To bujanje ustaštva može se zahvaliti činjenici da komunističke vlasti nisu provele radikalnu deustašizciju hrvatskog društva, zatim djelovanju KC, koja je koristila sva sredstva koja su joj bila na raspolaganju za promociju ustaškog režima i njegove države, označavajući i blagoslivljajući ustaše kao domoljube i borce za Hrvatsku, istodobno demonizirajući antifašističke borce kao borce protiv hrvatske države. To što takve tvrdnje nisu istinite, nikoga iz redova KC nije smetalo, ta oni su na istinu imuni, jer se 2.000 godina obilato služe lažima i obmana.
Šlag na tortu je na kraju stavio Tuđman provedbom izvorno Luburićeve ideje “pomirbe, sinova ustaša i partizana, čime su ustaše izvedni na hrvatsku političku i javnu scenu, rječju, dobili su prvo građanstva.
Domaći fašisti koje je Tuđman izveo na javnu i političku scenu, a koje poslije njega nitko nije ni pokušao ozbiljno zaustaviti, a trebao je i morao je i ne samo radi antifašizma ugrađnog u temelje hrvatske državnosti, ohrabreni valjda i latvijskim slavljenjem njihovih SS-ovaca, koji su isto bili ne zločinci, ne dio najekstremnijeg nacističkog ratnog stroja, nego “borci za Latviju i borci za slobodu”, jednako kao što su i ustaše bili “domoljubi i borci za Hrvatsku”.
Franjo Tuđman, onako opsjednut željom za vlašću i moći koju vlast pruža, svijestan je da bez svesrdne pomoći fašističke desnice, nikako neće moći osvojiti vlast u Hrvatskoj, sklopio je u Norvalu sporazum s đavlom, prihvativši ustaško sponzorstvo, koje će po preuzimanju vlasti odužiti provođenjem glavnine ustaškog programa od spomenute “pomirbe sinova ustaša i partizana”, preko “lustracije Srba, a ne komunista” do “rušenja Jugoslavije svim sredstvima”.
Pa i Zoran Milanović, koji jednako kao i predsjednik Josipović, ima žestokih problema s vlastitom ideološkom opredjeljenošću pa i zauzimanjem stava oko bilo čega, počeo je najedamput primjećivati “crne košulje” s kojima je u neko drugo vrijeme uspostavljao dijalog:
http://feniks.bloger.index.hr/post/kuda-srljas-milanovicu/939703.aspx
http://feniks.bloger.index.hr/post/kad-antifasisti-komemoriraju-/17235226.aspx
kao da su primjerice Zdravko Mamić ili Ruža Tomašić dosad zastupali neke druge stavove i djelovali u ilegali, jednako kao i oni što ne priznaju ni "p" od države vladavine prava, pa u Hrvatskom Saboru, ne priznajući ni pravomoćne sudske presude, slave dokazanog ratnog zločinca.
"Crne košulje" pojavljivle su se sve vrijeme na "komemoracijama" tzv. NDH na Bleiburškom polju, prvo stidljivo već i na predizbornim skupovima HDZ-a, a onda nakon što je Tuđman preuzeo vlast, posve otvoreno na javnoj i političkoj sceni. Čak je i veliki "borac za ljudska i građanska prava" u proljeće 1991. u Širokom Brijegu, "radi obrane Hrvatske", postrojavao nekakve čudne spodobe u crnom.
Nije Milanović primjećivao ni koga tadašnji ministar Ivan Vekić unovačuje "radi obrane Hrvatske":
http://feniks.bloger.index.hr/post/evandjelje-po-ivanu-vekicu/19757119.aspx
Nije naš Zoka primijećivao ni HOS, stranačku paravojsku HSP-a, momke onako u crnom i načičkane ustaškim znakovljem, kao što ni kasnije nije primijećivao svu onu ikonografiju na koncertima "istinskog domoljuba" M. P. Thompsona, ali i njegovih kumova M. Bulića i M. Škore:
http://feniks.bloger.index.hr/post/za-u-zlatni-i-krst-casni/973512.aspx
Nije primjećivao ni uglavnom crne barjake pod kojima su se okupljali "hrvatski dragovoljci" ali i pripadnici ZNG-a, kao ni ambleme "udruga proizašlih iz DR" mahom u obliku stiliziranog slova "U".
Nije pojma imao o tome da je Hrvatski Sabor još početkom 1992. u pravima izjednačio hrvatske kvislinge, imenujući ih kao "pripadnike hrvatske domovinske vojske" s antifašističkim borcima.
Nije vidio ni sva ona imenovanja trgova i ulica po ustaškim “velikanima”, niti je vidio i čuo propovjedi na Bleiburškom polju, kod Jazovke ili na “misama za poglavnika”, a nije ni znao za to kako “diše” Crkva u Hrvata ...
I sve to nije ni vidio ni čuo ili možda i je, samo što ga to nije smetalo, do trenutka dok ti, za koje nije ni znao da postoje, niti da se u crnim košuljama okupljaju pod crnim barjacima, nisu otvoreno taknuli u njegov "zabran" ili sve češće razno-raznim povodima prozivali i njega osobno, a on to, onako "samozatajan" kakvim ga je već Bog dao, više trpiti nije mogao, pa je progovorio i sudeći prema nekim demantijima, rekao možda čak i više nego što je htio, prozvavši i sam DR pravim imenom, označivši ga građanskim ratom, neovisno o tome kakvim ga prikazuje predsjednik države, kojega očito vezano za taj rat nikakve dileme ne muče:
http://feniks.bloger.index.hr/post/predsjednice-kako-rat-za-teritorije-i-provedbu-etnickog-ciscenja-/13388433.aspx
kao što ga u njegovom "pomirbenom" pohodu "predsjednika svih Hrvata" ili bar svih hrvatskih državljana, nisu smetali ni crni barjaci ni crne košulje, premda ih je u neko drugo vrijeme primjećivao, a onda su mu naglo nestale iz vidokruga:
http://feniks.bloger.index.hr/post/sto-predsjednik-rh-ima-traziti-na-bleiburgu/3336255.aspx
Da, da, „gromoglasno“ se, ne samo šutjelo i prešućivalo, a nije se nikako smjelo ni šutjeti ni prešućivati:
http://feniks.bloger.index.hr/post/ne-smije-se-presutjeti/17797906.aspx
Bilo bi vrlo zanimljivo znati i koliko je na zadnje Milanovićeve istupe utjecalo pismo koje mu je u optužujućoj formi "urbi et orbi" uputio predsjednik UEFA M. Platini.
Također bi bilo zanimljivo znati koliko je tu i reakcije na skup HGZ-a i poruke odaslane sa tog skupa, jer Milanović je dovokljno inteligentan da zna da to "fino društvo" nije kadro ponuditi ništa dobro, nikakvu suradnju i ništa izvan provociranja zla i izazivanja kaosa, jednako kao što su radili i 1991.
I na kraju, ono što je za razvoj prilika u hrvatskom društvu najvažnije, je pitanje jel' to trenutno Milanovićevo antifašističko opredjeljenje i zalaganje za državu vladavine prava trajno ili samo "drži vodu dok majstori odu"?
