DIV(ota) ili možda prije DIV(ljaštvo)
U procesu uništavanja hrvatske brodogradnje koja je, kao i svako drugo uništavanje materijalne osnove hrvatskog društva, započela Tuđmanovim preuzimanjem vlasti u Hrvatskoj i dovođenjem na čelna mjesta u brodogradilištima nekompetentnih podobnika iz redova “vjernih vojnika partije”, potom nastavljena ultimativnim zahtjevim EK radi uklanjanja potencijalno snažne hrvatske brodogradnje kao konkurenta evropskim bodogradilištima, jer ako smo išta znali, onda smo graditi brodove nedvojbeno znali, došlo se do kraja i u najvećem hrvatskom brodogradilištu BI Split.
BI Split je privatizirana 28. veljače 2013. činom potpisivanja Ugovora o prodaji i prijenosu dionica brodograđevne industrije Split između Vlade i samoborskog DIV-a po kojem je DIV postao vlasnik 99,78 posto dionica Brodosplita.
Moram priznati da je mene osobno uvijek fascinirala činjenica kad tvrtka preuzima neku tvrtku, čiji je ukupni tjedni prihod veći od ukupnog godišnjeg prihoda novog vlasnika.
Na stranu sad to što u konkretnom slučaju novi vlasnik nema pojma o brodogradnji. Doduše, prema prvim njegovim izjavama on se brodogradnjom i ne kani baviti.
Ulaskom DIV-a u vlasništvo Brodosplita započinje petogodišnji proces restrukturiranja tvrtke iz koje će kao “višak” morati u startu otići bar tisuću radnika, jer nijednom od novih vlasnika koji su preuzimali i najrenomiranija poduzeća, nije na um padalo da je problem u manjku posla, a ne u višku zaposlenih i da je jedna od osnovnih zadaća vlasnika naći posao, a ne domoći se prvenstveno vrijednih nekretnina, a potom otpuštati “suvišne” radnike.
Specifičnosti brodogradnje treba razumjeti, prvenstveno radi toga što ona uz sebe “veže” 43 industrijske grane i veliki broj zaposlenih kod kooperanata i s njom se treba znati nositi. Brod nije roba široke potrošnje, već investicijsko dobro koje se prodaje putem prije dugoročnih nego srednjoročnih kreditnih aranžmana i radi toga i vezivnja ogromnih sredstava u obliku obrtnog kapitala, brodogradnju bi trebala pratiti neka izuzetno jaka i stabilna banka, koja bi mogla podnijeti i na sebe preuzeti stanovite financijske “udare” do kojih u brodogradnji dolazi. Svjedoci smo da je u hrvatskom slučaju ulogu te banke na sebe preuzela država u kojoj često ni nadležni resori, kao ni čitave vlade, niti su išta znali niti išta razumjeli kad je brodogradnja u pitanju. Na tom planu se ništa promijenilo nije, neprekidno se mantraju iste mantre.
S problemom brodogradnje odnosno njenog financiranja susretali smo se i u bivšoj državi, koja je ipak u uvjetim društvene solidarnosti kroz mehanizme “sekundarne raspodjele i preraspodjele” uspijevala očuvati stabilnost brodogradilišta, ali i sigurnost najmanje 300.000 radnih mjesta u onim subjektima koji su kao kooperanti radili za brodogradnju.
Prvenstveno radi brodogradnje, ali i poslovanja drugih subjekata s inozemstvom, je još 1967. na razini federacije osnovan Fond za kreditiranje i osiguranje izvoznih poslova, koji je 1979. prerastao u JUBMES (Jugoslovenska banka za međunarodnu ekonomsku suradnju), koja nije imala karakter komercijalne banke.
A onda vlast u Hrvatskoj preuzima “čudotvorac”, koji doslovno uništava sve čega se je taknuo i ne samo zato što je on bio “genijalan”, nego i zato što se svojom voljom i po vlastitom izboru okružio i većim “genijima” od samoga sebe.
Prisjećam se tako jednog mojeg razgovora vođenog u proljeće 1991. s jednim tada visoko pozicioniranim HDZ-ovcem, kojega sam upoznao još početkom osamdesetih godina kao uspješnog direktora velikog poduzeća, koji je na neobjašnjiv način vrlo brzo nestao s hrvatske političke i javne scene, koji mi je u tom razgovoru rekao da u vrhu HDZ-a doslovno nema nikoga tko nešto zna o gosposdarstvu, a posebno o brodogradnji, svi su, ne samo zauzeti, nego obuzeti, prevažnim poslovima na “stvaranju države”, pa ne vide ništa izvan toga, pa ni to “da su devizni prihodi od brodogradnje zapravo jedini ozbiljni devizni prihod koji imamo”.
I njemu je, jednako kao i meni, bilo sasvim jasno da nasilno otcijepljenje Hrvatske vodi gubitku tržišta a time i uništenju dobrog dijela hrvatskog gospodarstva, pogotovo industrije.
Rekao mi je da je o tome više puta govorio na sastancima užeg strančkog vodstva, ali bez odaziva, kao da je "govorio kamenu”.
S problemom BI Split najozbiljnije se suočava Račanova vlada, čiji ministar gospodarstva iz kvote jednog od najvećih hrvatskih štetoćina, Držena Budiše, tome poslu potpuno nedorasli G. Fižulić, po preuzimanju resora lakonski kaže da će “BI Split zatvoriti, jer je jeftinije na razno-razne načine socijalno zbrinuti 4.000 njegovih radnika nego pokrivati gubitke”, od čega je vrlo brzo odustao, kad su mu rekli d bi paralelno morao “zbrinuti” i još najmanje 12.000 radnika zaposlenih kod kooperanata BI Split.
A za sve to vrijeme stranački podobnici loše vode i potkradaju poduzeće, za koje tek EK pronalazi “najbolje” rješenje da ga se privatizira, bilo zainteresiranih ili ne bilo ili kroz stečaj likvidira.
Pitam se, zašto nikome nije palo na pamet da pred dvanaestak godina BI Split, oslobođnu svih dugova i dotad stvorenih nepodmirenih obaveza, jednostavno pokloni, odnosno proda za jednu kunu, zaposlenima, naravno uz uvjet da ne mogu rasprodavati imovinu. Na taj način bi se država oslobodila velikog tereta, a na kraju bi i uštedjela najmanje 2 milijarde EUR, koliko je u međuvremenu potrošeno na sanacije ili preuzeto kao obaveze po jamstvima za kredite.
No, što je tu je, sad je eto BI Split uspješno privatizirana i država se oslobodila velikog tereta, reći će netko …
Samo jel' tome baš tako?
Prema “žustrini” kojom je krenuo J. Debeljk, vlasnik DIV-a, usudio bih se reći da baš i ne.
Naime vrla persona, kojoj se i Kninjani “zahvaljuju” čudnim rječima i na čudne načine i ne samo radi smrti onog radnika, a i Porezna uprava ga spominje u nekakvom čudnom kontekstu, oštro je krenuo, ali ne u proces restrukturiranja BI Split, nego u borbu protiv sindikata, što ukazuje na dvije stvari:
1. Da mu namjere nisu čiste i
2. Da ne misli zakonito postupati jer zabranom rada sindikatima krši ustav RH.
O da, poslije potpisivanja ugovora priredio je Debeljak škvernima feštu, pa se kao i u drugim slučajevima najave propasti u Hrvatskoj, nije propustilo ni “okretanje vola”, a onda uz objavu da ima “ponude za izgradnju 56 brodova”, od kojih će on prihvatiti “samo one koje će donositi dobit”, istodobno najavio i otkaze za prvih tisuću radnika.
Jer što će ti radnici kad imaš posla!?
U međuvremenu su škver doslovno zaposjeli zaštitari i to ne bilo koje i bilo kakve zaštitarske tvrtke, nego oni iz “Klemm Security”, uz istodobno izrečenu zabranu ulaska sindikalnim povjerenicima navodno zato šo je jedan o njih izrekao prijetnju smrću nekome iz uprave, što znači faktičku zabranu rada i djelovanja sindikata.
E sad zanimaju me reakcije resornog ministra, ali i predsjednika Vlade, a bogami i ZAMPORIONA s Pantovčaka radi najnovijih poteza jednog od hrvatskih skorojevića, pardon, poduzetnika, kako rekoh, u Njemačkoj bi već bio izbrisan iz registra ili bi se suočio sa tvrdokornim štrajkom u organizaciji IG Metalla.
Što bi napravio, što poduzimao i kakve bi poteze vukao netko čije su namjere čiste, čak i neovisno o pravu radnika na sindikalno udruživanje?
Prihvatio bi sindikate kao partnere, uz čiju bi suradnju i pomoć daleko lakše riješavao goruće probleme koji opterećuju škver, ne stvarajući od njih neprijatelje s kojima će se iscrpljivati u nepotrebnoj borbi.
Samo što ja to i od koga očekujem, ako vidim da se stav Josipa Debeljaka o sindikatima u suštini ne razlikuje od stava Miranda Mrsića, ministra rada i mirovinskog sustava?
Samo, kakvi stavovi, takva će biti i suradnja, a onda i rezultati te (ne)suradnje, svejedno bilo to na razini nekog od gospodarskih subjekata ili države u cjelini.
Osobno očekujem samo puno suza za BI Split.
Volio bih da se varam i da me poslije nekog vremena radi ovog napisa popljujete kao “pticu rugalicu”.
BI Split je privatizirana 28. veljače 2013. činom potpisivanja Ugovora o prodaji i prijenosu dionica brodograđevne industrije Split između Vlade i samoborskog DIV-a po kojem je DIV postao vlasnik 99,78 posto dionica Brodosplita.
Moram priznati da je mene osobno uvijek fascinirala činjenica kad tvrtka preuzima neku tvrtku, čiji je ukupni tjedni prihod veći od ukupnog godišnjeg prihoda novog vlasnika.
Na stranu sad to što u konkretnom slučaju novi vlasnik nema pojma o brodogradnji. Doduše, prema prvim njegovim izjavama on se brodogradnjom i ne kani baviti.
Ulaskom DIV-a u vlasništvo Brodosplita započinje petogodišnji proces restrukturiranja tvrtke iz koje će kao “višak” morati u startu otići bar tisuću radnika, jer nijednom od novih vlasnika koji su preuzimali i najrenomiranija poduzeća, nije na um padalo da je problem u manjku posla, a ne u višku zaposlenih i da je jedna od osnovnih zadaća vlasnika naći posao, a ne domoći se prvenstveno vrijednih nekretnina, a potom otpuštati “suvišne” radnike.
Specifičnosti brodogradnje treba razumjeti, prvenstveno radi toga što ona uz sebe “veže” 43 industrijske grane i veliki broj zaposlenih kod kooperanata i s njom se treba znati nositi. Brod nije roba široke potrošnje, već investicijsko dobro koje se prodaje putem prije dugoročnih nego srednjoročnih kreditnih aranžmana i radi toga i vezivnja ogromnih sredstava u obliku obrtnog kapitala, brodogradnju bi trebala pratiti neka izuzetno jaka i stabilna banka, koja bi mogla podnijeti i na sebe preuzeti stanovite financijske “udare” do kojih u brodogradnji dolazi. Svjedoci smo da je u hrvatskom slučaju ulogu te banke na sebe preuzela država u kojoj često ni nadležni resori, kao ni čitave vlade, niti su išta znali niti išta razumjeli kad je brodogradnja u pitanju. Na tom planu se ništa promijenilo nije, neprekidno se mantraju iste mantre.
S problemom brodogradnje odnosno njenog financiranja susretali smo se i u bivšoj državi, koja je ipak u uvjetim društvene solidarnosti kroz mehanizme “sekundarne raspodjele i preraspodjele” uspijevala očuvati stabilnost brodogradilišta, ali i sigurnost najmanje 300.000 radnih mjesta u onim subjektima koji su kao kooperanti radili za brodogradnju.
Prvenstveno radi brodogradnje, ali i poslovanja drugih subjekata s inozemstvom, je još 1967. na razini federacije osnovan Fond za kreditiranje i osiguranje izvoznih poslova, koji je 1979. prerastao u JUBMES (Jugoslovenska banka za međunarodnu ekonomsku suradnju), koja nije imala karakter komercijalne banke.
A onda vlast u Hrvatskoj preuzima “čudotvorac”, koji doslovno uništava sve čega se je taknuo i ne samo zato što je on bio “genijalan”, nego i zato što se svojom voljom i po vlastitom izboru okružio i većim “genijima” od samoga sebe.
Prisjećam se tako jednog mojeg razgovora vođenog u proljeće 1991. s jednim tada visoko pozicioniranim HDZ-ovcem, kojega sam upoznao još početkom osamdesetih godina kao uspješnog direktora velikog poduzeća, koji je na neobjašnjiv način vrlo brzo nestao s hrvatske političke i javne scene, koji mi je u tom razgovoru rekao da u vrhu HDZ-a doslovno nema nikoga tko nešto zna o gosposdarstvu, a posebno o brodogradnji, svi su, ne samo zauzeti, nego obuzeti, prevažnim poslovima na “stvaranju države”, pa ne vide ništa izvan toga, pa ni to “da su devizni prihodi od brodogradnje zapravo jedini ozbiljni devizni prihod koji imamo”.
I njemu je, jednako kao i meni, bilo sasvim jasno da nasilno otcijepljenje Hrvatske vodi gubitku tržišta a time i uništenju dobrog dijela hrvatskog gospodarstva, pogotovo industrije.
Rekao mi je da je o tome više puta govorio na sastancima užeg strančkog vodstva, ali bez odaziva, kao da je "govorio kamenu”.
S problemom BI Split najozbiljnije se suočava Račanova vlada, čiji ministar gospodarstva iz kvote jednog od najvećih hrvatskih štetoćina, Držena Budiše, tome poslu potpuno nedorasli G. Fižulić, po preuzimanju resora lakonski kaže da će “BI Split zatvoriti, jer je jeftinije na razno-razne načine socijalno zbrinuti 4.000 njegovih radnika nego pokrivati gubitke”, od čega je vrlo brzo odustao, kad su mu rekli d bi paralelno morao “zbrinuti” i još najmanje 12.000 radnika zaposlenih kod kooperanata BI Split.
A za sve to vrijeme stranački podobnici loše vode i potkradaju poduzeće, za koje tek EK pronalazi “najbolje” rješenje da ga se privatizira, bilo zainteresiranih ili ne bilo ili kroz stečaj likvidira.
Pitam se, zašto nikome nije palo na pamet da pred dvanaestak godina BI Split, oslobođnu svih dugova i dotad stvorenih nepodmirenih obaveza, jednostavno pokloni, odnosno proda za jednu kunu, zaposlenima, naravno uz uvjet da ne mogu rasprodavati imovinu. Na taj način bi se država oslobodila velikog tereta, a na kraju bi i uštedjela najmanje 2 milijarde EUR, koliko je u međuvremenu potrošeno na sanacije ili preuzeto kao obaveze po jamstvima za kredite.
No, što je tu je, sad je eto BI Split uspješno privatizirana i država se oslobodila velikog tereta, reći će netko …
Samo jel' tome baš tako?
Prema “žustrini” kojom je krenuo J. Debeljk, vlasnik DIV-a, usudio bih se reći da baš i ne.
Naime vrla persona, kojoj se i Kninjani “zahvaljuju” čudnim rječima i na čudne načine i ne samo radi smrti onog radnika, a i Porezna uprava ga spominje u nekakvom čudnom kontekstu, oštro je krenuo, ali ne u proces restrukturiranja BI Split, nego u borbu protiv sindikata, što ukazuje na dvije stvari:
1. Da mu namjere nisu čiste i
2. Da ne misli zakonito postupati jer zabranom rada sindikatima krši ustav RH.
O da, poslije potpisivanja ugovora priredio je Debeljak škvernima feštu, pa se kao i u drugim slučajevima najave propasti u Hrvatskoj, nije propustilo ni “okretanje vola”, a onda uz objavu da ima “ponude za izgradnju 56 brodova”, od kojih će on prihvatiti “samo one koje će donositi dobit”, istodobno najavio i otkaze za prvih tisuću radnika.
Jer što će ti radnici kad imaš posla!?
U međuvremenu su škver doslovno zaposjeli zaštitari i to ne bilo koje i bilo kakve zaštitarske tvrtke, nego oni iz “Klemm Security”, uz istodobno izrečenu zabranu ulaska sindikalnim povjerenicima navodno zato šo je jedan o njih izrekao prijetnju smrću nekome iz uprave, što znači faktičku zabranu rada i djelovanja sindikata.
E sad zanimaju me reakcije resornog ministra, ali i predsjednika Vlade, a bogami i ZAMPORIONA s Pantovčaka radi najnovijih poteza jednog od hrvatskih skorojevića, pardon, poduzetnika, kako rekoh, u Njemačkoj bi već bio izbrisan iz registra ili bi se suočio sa tvrdokornim štrajkom u organizaciji IG Metalla.
Što bi napravio, što poduzimao i kakve bi poteze vukao netko čije su namjere čiste, čak i neovisno o pravu radnika na sindikalno udruživanje?
Prihvatio bi sindikate kao partnere, uz čiju bi suradnju i pomoć daleko lakše riješavao goruće probleme koji opterećuju škver, ne stvarajući od njih neprijatelje s kojima će se iscrpljivati u nepotrebnoj borbi.
Samo što ja to i od koga očekujem, ako vidim da se stav Josipa Debeljaka o sindikatima u suštini ne razlikuje od stava Miranda Mrsića, ministra rada i mirovinskog sustava?
Samo, kakvi stavovi, takva će biti i suradnja, a onda i rezultati te (ne)suradnje, svejedno bilo to na razini nekog od gospodarskih subjekata ili države u cjelini.
Osobno očekujem samo puno suza za BI Split.
Volio bih da se varam i da me poslije nekog vremena radi ovog napisa popljujete kao “pticu rugalicu”.
