Konsenzus
Da su aktualne hrvatske vlasti žestoko zaglibile, pa i u bezidejnost, ne pokazuje samo silna nervoza premijera Zorana Milanovića, nego i Linićevo istinaibog ponešto zakašnjelo „pranje“ hrvatskih skorojevića, koji valjda još sami sebi tepaju kako su poduzetnici.
A Milanović bi sa svojom vladom samo trebao „okrenuti ćurak naopako“ i natjerati druge, od „zločinačkog poduhvata“, zvanog HDZ, pa onda fašiste, kako one iz redova opozicije, tako i izvanparlamentarne, ali i hrvatske skorojeviće, koji su do ogromnih privatatnih imetaka došli bilo koruptivnim radnjama ili čak i ordinarnom pljačkom u procesu realizacije Tuđmanovog „gospodarskog čuda“, da se oni počnu, ne nervirati, nego živjeti u paklenskom strahu od djelovanja mehanizama pravne države, radi realne opasnosti od mogućnosti gubitka slobode, ali i „nakrcanih“ materijalnih dobara, koje im sasvim sigurno nije „ćaća namro“.
E pa neka se „roštiljaju“, čestiti ljudi nad njihovom sudbinom suze pustiti neće.
Ne štedjeti ni klerofašiste iz redova Crkve u Hrvata, koji su radi svojeg utjecaja i štete koju svojim izvanpastoralnim djelovanjem rade narodu i državi, možda, dugoročno gledano i najveći neprijatelji i naroda i države.
A i generalsku bulumentu, čiji su pripadnici mahom od „golaća“ postali izuzetno imućni ljudi, „osloboditi“ tog „tereta“ nezakonito stečene imovine i silne „brige“ za Hrvatsku, koju su si „zavjetovanjem“ natovarili, jer onome za koga takvi brinu, je puno bolje da bude lišen svakog zbrinjavanja.
Na hrvatsku javnu scenu treba vratitri antifašizam kao conditio sine qua non izgradnje slobodnog druištva slobodnih pojedinaca.
U forenzici je poznat princip koji kaže da se „tragovi krvi i novca ne mogu sakriti“ i da vješti
istražitelji na kraju otkriju počinitelje kaznenih djela, bilo krvnih delikata, bilo pljačke.
Motivacije vlastima ne bi trebalo nedostajati, prvo je vlastiti narod, koji je Tuđmanovom mega-pljačkom doveden u situaciju da svakim danom sve teže živi i tone u beznađe i bijedu, a i pozivi na akciju pristižu iz „bijelog svijeta“, posebno iz EU, da se konačno uđe u trag više od 15 mlrd USD isisanih iz Hrvatske u periodu od 2001. do 2011.
Predlažu se čak i takve mjere da se Hrvatskoj onemogući pristup EU fondovima, ako ne počne postizati rezultate u istragama i vraćanju novca „isisanog“ koruptivnim djelovanjem spregnutog kriminala i politike, ali i ordinarnim pljačkama.
Za pretpostaviti je da je za vrijeme Tuđmanovog života i njegove svevlasti iz Hrvatske „isisano“ daleko više novca, negu u posttuđmanovskom razdoblju, zato što su po Tuđmanovom preuzimanju vlasti materijalne rezerve društva skoncentrirane u fondovima i gospodarskim subjektima bile ogromne.
Jedino što je trebalo raditi bilo je uvesti disciplinu u fiskalni i monetarni sektor, a ne pljačkati fondove, a iz gospodarskih subjekata izvlačiti kapital pretvorivši ih prethodnim podržavljenjem u parabudžetske ustanove.
Snažan mehanizam može biti zakonska odredba da kaznena djela počinjena u procesu pretvorbe vlasništva i privatizacije ne zastarjevaju.
Premijeru Milanoviću mora biti jasno da saveznike za takav zaokret ne može naći u aktualnom političkom establishmentu kontaminirnom tuđmanizmom, niti među čelništvima braniteljskih i drugih „udruga proizašlih iz DR“, niti među hrvatskim skorojevićima s kojima se bezuspješno pokušavao uspostaviti nekakav dijalog i postići konsenzus u cilju gospodarskog oživljavanja, ne znam jesu li i aktualni sindikalni vođe spremni na takve radikalne zahvate ...
Pa koga onda uopće Milanović može imati kao saveznika, a upravo mu je snažan saveznik potreban, ako se odluči za radikalni zaokret u provođenju politikew Vlade kojoj uje na čelu.
Jedan, ali nedovoljan saveznik, bit će EU, a drugi i apsolutno najsnažniji može biti jedino onaj u koga se svaka vlast zaklinje, ali koji vlastima treba tek svake četiri godine, hrvatski narod, odnosno državljani RH, bar njihov najveći broj.
A tko uspije narod dobiti za saveznika, pola posla je obavio i pobjeda mu je osigurana!
Milanović bi naravano trebao učiniti neke predradnje kojima bi u narodu stvorio pozitivnu klimu za svoja eventualna nastojnja u uspostavi RH kao države vladavine prava.
Prvo, sam bi se trebao odreći i Tuđmana i njegovih proglašenih istina, od „stvaranja države“ preko „agresije“ i „pravednog i obrambenog rata“, do stvaranja „regionalne vojne sile“ i „gospodarskog čuda“, a onda s tim upoznati i čitav narod, zato što je Tuđman, tobože rušeći pravni sustav SFRJ, zapravo rušio pravni sustav RH, jer uspostaviti onakvu vlast, kakvu je Tuđman uspostavio, nije bilo moguće u uvjetima pravne države.
Dakle pred narodom bi trebalo u potpunosti raskrinkati i Tuđmana i njegov „zločinački poduhvat“, ne libeći se ni raspuštanja HDZ-a, pa ni zabrane njegovog rada.
Značilo bi to i prestanak traženja krivaca za naše nedaće u Beogradu, Podgorici, Ljubljani, Sarajevu, Londonu, den Haagu ... jer se ti krivci tamo i ne nalaze, oni su tu među nama, živi ili mrtvi, svejedno.
Narodu bi se Milanović trebao obraćati direktno i u početku dovoljno često, moleći od naroda podršku i pomoć za pokušaj uspostave Hrvatske kao države vladavine prava i njene izgradnje kao države blagostanja za sve njene građane.
Svakom pametnom je jasno da to bez svenarodnog konsenzusa nije moguće.
O da, svijestan sam ja svih opasnosti koje bi u tom slučaju vrebale, prvenstveno Milanovića, ali i ostale članove njegove Vlade, pa i mogućnosti da Zoran Milanović završi poput svojeg imenjaka Zorana Đinđića.
Samo bez preuzimnja ikakvog rizika, radeći ili ne radeći na dosadašnji način, Hrvatsku se ne može probuditi i uputiti je putem društvenog preporoda i gospodarskog oporavka.
Gospodine Milanoviću, Vi ste na potezu, a od od konkretnih mjera, a ne kozmetičkih zahvata u uvjetima neodustajanja od Tuđmanovog „stvaralaštva“, koje ćete poduzimati, ovisit će hoćete li mandat završiti „sa štitom ili na njemu“.
A Milanović bi sa svojom vladom samo trebao „okrenuti ćurak naopako“ i natjerati druge, od „zločinačkog poduhvata“, zvanog HDZ, pa onda fašiste, kako one iz redova opozicije, tako i izvanparlamentarne, ali i hrvatske skorojeviće, koji su do ogromnih privatatnih imetaka došli bilo koruptivnim radnjama ili čak i ordinarnom pljačkom u procesu realizacije Tuđmanovog „gospodarskog čuda“, da se oni počnu, ne nervirati, nego živjeti u paklenskom strahu od djelovanja mehanizama pravne države, radi realne opasnosti od mogućnosti gubitka slobode, ali i „nakrcanih“ materijalnih dobara, koje im sasvim sigurno nije „ćaća namro“.
E pa neka se „roštiljaju“, čestiti ljudi nad njihovom sudbinom suze pustiti neće.
Ne štedjeti ni klerofašiste iz redova Crkve u Hrvata, koji su radi svojeg utjecaja i štete koju svojim izvanpastoralnim djelovanjem rade narodu i državi, možda, dugoročno gledano i najveći neprijatelji i naroda i države.
A i generalsku bulumentu, čiji su pripadnici mahom od „golaća“ postali izuzetno imućni ljudi, „osloboditi“ tog „tereta“ nezakonito stečene imovine i silne „brige“ za Hrvatsku, koju su si „zavjetovanjem“ natovarili, jer onome za koga takvi brinu, je puno bolje da bude lišen svakog zbrinjavanja.
Na hrvatsku javnu scenu treba vratitri antifašizam kao conditio sine qua non izgradnje slobodnog druištva slobodnih pojedinaca.
U forenzici je poznat princip koji kaže da se „tragovi krvi i novca ne mogu sakriti“ i da vješti
istražitelji na kraju otkriju počinitelje kaznenih djela, bilo krvnih delikata, bilo pljačke.
Motivacije vlastima ne bi trebalo nedostajati, prvo je vlastiti narod, koji je Tuđmanovom mega-pljačkom doveden u situaciju da svakim danom sve teže živi i tone u beznađe i bijedu, a i pozivi na akciju pristižu iz „bijelog svijeta“, posebno iz EU, da se konačno uđe u trag više od 15 mlrd USD isisanih iz Hrvatske u periodu od 2001. do 2011.
Predlažu se čak i takve mjere da se Hrvatskoj onemogući pristup EU fondovima, ako ne počne postizati rezultate u istragama i vraćanju novca „isisanog“ koruptivnim djelovanjem spregnutog kriminala i politike, ali i ordinarnim pljačkama.
Za pretpostaviti je da je za vrijeme Tuđmanovog života i njegove svevlasti iz Hrvatske „isisano“ daleko više novca, negu u posttuđmanovskom razdoblju, zato što su po Tuđmanovom preuzimanju vlasti materijalne rezerve društva skoncentrirane u fondovima i gospodarskim subjektima bile ogromne.
Jedino što je trebalo raditi bilo je uvesti disciplinu u fiskalni i monetarni sektor, a ne pljačkati fondove, a iz gospodarskih subjekata izvlačiti kapital pretvorivši ih prethodnim podržavljenjem u parabudžetske ustanove.
Snažan mehanizam može biti zakonska odredba da kaznena djela počinjena u procesu pretvorbe vlasništva i privatizacije ne zastarjevaju.
Premijeru Milanoviću mora biti jasno da saveznike za takav zaokret ne može naći u aktualnom političkom establishmentu kontaminirnom tuđmanizmom, niti među čelništvima braniteljskih i drugih „udruga proizašlih iz DR“, niti među hrvatskim skorojevićima s kojima se bezuspješno pokušavao uspostaviti nekakav dijalog i postići konsenzus u cilju gospodarskog oživljavanja, ne znam jesu li i aktualni sindikalni vođe spremni na takve radikalne zahvate ...
Pa koga onda uopće Milanović može imati kao saveznika, a upravo mu je snažan saveznik potreban, ako se odluči za radikalni zaokret u provođenju politikew Vlade kojoj uje na čelu.
Jedan, ali nedovoljan saveznik, bit će EU, a drugi i apsolutno najsnažniji može biti jedino onaj u koga se svaka vlast zaklinje, ali koji vlastima treba tek svake četiri godine, hrvatski narod, odnosno državljani RH, bar njihov najveći broj.
A tko uspije narod dobiti za saveznika, pola posla je obavio i pobjeda mu je osigurana!
Milanović bi naravano trebao učiniti neke predradnje kojima bi u narodu stvorio pozitivnu klimu za svoja eventualna nastojnja u uspostavi RH kao države vladavine prava.
Prvo, sam bi se trebao odreći i Tuđmana i njegovih proglašenih istina, od „stvaranja države“ preko „agresije“ i „pravednog i obrambenog rata“, do stvaranja „regionalne vojne sile“ i „gospodarskog čuda“, a onda s tim upoznati i čitav narod, zato što je Tuđman, tobože rušeći pravni sustav SFRJ, zapravo rušio pravni sustav RH, jer uspostaviti onakvu vlast, kakvu je Tuđman uspostavio, nije bilo moguće u uvjetima pravne države.
Dakle pred narodom bi trebalo u potpunosti raskrinkati i Tuđmana i njegov „zločinački poduhvat“, ne libeći se ni raspuštanja HDZ-a, pa ni zabrane njegovog rada.
Značilo bi to i prestanak traženja krivaca za naše nedaće u Beogradu, Podgorici, Ljubljani, Sarajevu, Londonu, den Haagu ... jer se ti krivci tamo i ne nalaze, oni su tu među nama, živi ili mrtvi, svejedno.
Narodu bi se Milanović trebao obraćati direktno i u početku dovoljno često, moleći od naroda podršku i pomoć za pokušaj uspostave Hrvatske kao države vladavine prava i njene izgradnje kao države blagostanja za sve njene građane.
Svakom pametnom je jasno da to bez svenarodnog konsenzusa nije moguće.
O da, svijestan sam ja svih opasnosti koje bi u tom slučaju vrebale, prvenstveno Milanovića, ali i ostale članove njegove Vlade, pa i mogućnosti da Zoran Milanović završi poput svojeg imenjaka Zorana Đinđića.
Samo bez preuzimnja ikakvog rizika, radeći ili ne radeći na dosadašnji način, Hrvatsku se ne može probuditi i uputiti je putem društvenog preporoda i gospodarskog oporavka.
Gospodine Milanoviću, Vi ste na potezu, a od od konkretnih mjera, a ne kozmetičkih zahvata u uvjetima neodustajanja od Tuđmanovog „stvaralaštva“, koje ćete poduzimati, ovisit će hoćete li mandat završiti „sa štitom ili na njemu“.
