Milanovićev izum – fašizam za internu upotrebu
Volim upoređivati Njemačku i Hrvatsku, tražeći sličnosti i razlike radi onog dijela njihove povijesti u kojemu su njemački narod i dio hrvatskog naroda „marširali zajedno“.
I dok je za svoje zablude i nacional-šovinističku zaluđenost, koju su desetine milijuna ljudi platile svojim životima, a dio te zaluđenosti zahvatio je, na sreću, samo manji dio hrvatskog naroda, njemački narod i kao kolektivitet surovo kažnjen, ne samo izgonom Nijemaca, Volksdeutschera, iz zemalja u kojima su dotad živjeli, uz naknadu za izgubljenu imovinu, ali bez prava na to, već je prošao i kroz svojevrsno pročišćenje provođenjem denacifikacije.
Katolička crkva u nacističkoj Njemačkoij više je bila pokorna nego što je bila nekakav politički činitelj ili suport nacističkim vlastima.
I dok se poslije rata u Njemačkoj posvuda sudi nacistima, suđenje nacističkim glavešinama pred ad hoc sudom u Nuernbergu, bilo je tek vrh ledenog brijega, provodi se i sveobuhvatna lustracija nacista, poznata pod imenom denacifikcija, proces kojim su politički sustav, državna uprava, sudstvo, represivni aparat, odgojno obrazovni sustav ... „očišćeni“ od nacista.
Njemačka biskupska konferencija ispričala se jednako njemačkom narodu, ali i svijetu, radi svojeg grijeha nečinjenja i sveopćeg sveopćeg za vrijeme nacističke vladavine.
Crkva u Hrvata bila je dušom i tijelom uz ustaški režim, tvorno podupirući taj najmonstruozniji režim u povijesti.
Sustavna lustracije ustaša, po uzoru na denacifikaciju u Njemčkoj, koju bismo analogijom mogli nazvati deustašizacijom, u Hrvatskoj, ali ni u BiH, nikad nije provedena.
Hrvatskoj biskupskoj konferenciji nikad na pamet palo nije da se ispriča za svoju najprilježniju suradnju s ustaškiom režimom. Crkva u Hrvata je i danas naprosto impregnirana ustaštvom.
Istinaibog u Hrvatskoj je dio ustaških zločinca, ali i pripadnika klera, po završetku 2. Svjetskog rata kažnjen bilo u okviru pravnog sustava bilo izvan njega, ali sustavna lustracija ustaša je izostala.
Razgovarajući svojedobno s nekolicinom visokih, pa i najviših državnih i partijskih dužnosnika u SRH n tu temu, najprihvatljivijim mi se obrazloženjem izostanka procesa sustavne deustašizacije čini ono prema kojemu su komunisti bili uvjereni, da će, prije ili kasnije, čak i oni tvrdokorni pristalice ustaštva shvatiti sav značaj antifašističke borbe i prevođenja Hrvatske na stranu sila pobjednica nad fašizmom, što je rezultiralo uspostavom Federalne države Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, ali i svu veličinu obnove i izgradnje zemlje, uz njenu postupnu demokratizaciju, shvatiti i to koja je zabluda bilo ustaštvo i pristajanje uz naci-fašizam, čak i da i nije bilo onolikih svirepih i masovnih zločina koje je ustaški režim počinio tobože u obrani hrvatstva.
Međutim do takvog osvještenja među pristalicama ustaštva došlo je samo djelomično, jer je dio pristalica „nemijenjanja mišljenja“ ostao privržen ustaštvu, u tom duhu odgajao vlastitu djecu, usađujući im uvjerenje da su ustaše bili borci za samostalnu hrvatsku državu, a antifašistički borci protivnici svake hrvatske države i to usprkos neoborivoj činjenici da su antifašisti 1943. odlukama ZAVNOH-a uspostavili hrvatsku državu i da je upravo antifašistička borba osigurala opstojnost i hrvatskom narodu i njegovoj državi.
Narodna mudrost kaže da samo budale ne prihvaćaju novonastle činjenice i saznanja i ne mijenjaju mišljenje.
Sile pobjednice nad fašizmom su se sve do rušenja Berlinskog zida striktno pridržavale odluka koje su „velika trojica“ donijela na Teheranskoj konferenciji, među kojima su i one koje kažu a) da se poslije rata neće dopustiti opstanak nijednoj državnoj ili paradržavnoj tvorevini uspostavljenoj od fašizma, nacizma ili militarizma i b) da će poslije rata biti Jugoslavija.
Hrvatski fašisti i klerofašiti, potivno čitavom svijetu, ponašli su se i ponašaju se ne samo kao da tih odluka nije ni bilo, već kao ni da fašizam u oružanoj borbi nije pretrpio poraz.
Zato danas u Hrvatskoj hrvatski fašisti i klerofašisti mogu tumačiti „hrvatsku pobjedu u DR“ kao „završetak 2. Svjetskog rata na tlu Hrvatske ustaškom pobjedom“.
Uvažavajući navedeno, Stipe Mesić, ako bi bio dosljedan, rekao bi da smo „mi u 2. Svjetskom ratu tri puta pobijedili“.
Posljedica provedbe denacifikacije u Njemačkoj je i to da njemačke vlasti danas ne negiraju
pojave neonacizna u Njemačkoj, niti takve pojave nastoje minorizirati, zataškavti ili ih potpuno
prešućivati, naprotiv njemačka država koristi sve instrumente pravne države na suzbijanju neonacizma, ali i upozorava svijet na te prijetnje civilizaciji.
I dobrano uspijeva u tome i u uvjetim zaista demokratske države.
U Njemačkoj je jednako nepojmljivo da netko u nekom njemačkom gradu nekoj ulici dade ime po recimo Hermannu Goeringu ili Heinrichu Himmleru ili da njemačka kancelarka negdje u inozemtvu proglasi njemačke neonaciste bezazlenim desničarima, pa je zbog toga vođa najekstremnijih skinheadsa pohvali.
Poljedica pak neprovedene deustašizcije u Hrvatskoj je bujanje fašizma, održavanja misa za poglavnika, imenovanje ulica po Mili Budaku, podizanje spomenika Juri Francetiću ... popraćeno rušenjm spomenika antifašističkoj borbi.
Utoj funkciji je i ponšanje hrvatskog premijera koji na unutarnjem planu raspoznaje fašizam, makar verbalno se i obračunava s njim, a portagoniste bujanja fašizma, odnosno njegove hrvatske inačice, ustaštva, na međunarodnoj sceni proglašava tek nevinim desničarima bez ikakve primisli na bilo kakav ekstremizam.
I za taj svoj čin bude javno pohvaljen od T. Karamarka
Pametanom čovjeku, da ga Karamarko pohvali, bi se upalila sva signalna svjetla i svi alarmi upozoravajući ga da je učinio nešto neoprostivo loše.
Naime, nisu Ruža Tomašić i daleko opasniji T. Karamarko nacionalistički ekstremi i fašisti za internu hrvatsku upotrebu, a za bijeli svijet samo bezazlena politička desnica, oni su opasni nacionl-šovinisti, čije je ponašanje nepihvtljivbo i u Hrvatskoj i izvan nje.
Bojim se zato, ako aktualne vlasti ne počnu, osim ponekad verbalno, učinkovito suzbijati ustaštvo i s njim sljubljeni klerofašizam, da ćemo i prije nego li s tome nadamo imati ostvaren Tuđmanov san, nacional-socijalističku državu u srcu Evrope u 21. stoljeću.
I dok je za svoje zablude i nacional-šovinističku zaluđenost, koju su desetine milijuna ljudi platile svojim životima, a dio te zaluđenosti zahvatio je, na sreću, samo manji dio hrvatskog naroda, njemački narod i kao kolektivitet surovo kažnjen, ne samo izgonom Nijemaca, Volksdeutschera, iz zemalja u kojima su dotad živjeli, uz naknadu za izgubljenu imovinu, ali bez prava na to, već je prošao i kroz svojevrsno pročišćenje provođenjem denacifikacije.
Katolička crkva u nacističkoj Njemačkoij više je bila pokorna nego što je bila nekakav politički činitelj ili suport nacističkim vlastima.
I dok se poslije rata u Njemačkoj posvuda sudi nacistima, suđenje nacističkim glavešinama pred ad hoc sudom u Nuernbergu, bilo je tek vrh ledenog brijega, provodi se i sveobuhvatna lustracija nacista, poznata pod imenom denacifikcija, proces kojim su politički sustav, državna uprava, sudstvo, represivni aparat, odgojno obrazovni sustav ... „očišćeni“ od nacista.
Njemačka biskupska konferencija ispričala se jednako njemačkom narodu, ali i svijetu, radi svojeg grijeha nečinjenja i sveopćeg sveopćeg za vrijeme nacističke vladavine.
Crkva u Hrvata bila je dušom i tijelom uz ustaški režim, tvorno podupirući taj najmonstruozniji režim u povijesti.
Sustavna lustracije ustaša, po uzoru na denacifikaciju u Njemčkoj, koju bismo analogijom mogli nazvati deustašizacijom, u Hrvatskoj, ali ni u BiH, nikad nije provedena.
Hrvatskoj biskupskoj konferenciji nikad na pamet palo nije da se ispriča za svoju najprilježniju suradnju s ustaškiom režimom. Crkva u Hrvata je i danas naprosto impregnirana ustaštvom.
Istinaibog u Hrvatskoj je dio ustaških zločinca, ali i pripadnika klera, po završetku 2. Svjetskog rata kažnjen bilo u okviru pravnog sustava bilo izvan njega, ali sustavna lustracija ustaša je izostala.
Razgovarajući svojedobno s nekolicinom visokih, pa i najviših državnih i partijskih dužnosnika u SRH n tu temu, najprihvatljivijim mi se obrazloženjem izostanka procesa sustavne deustašizacije čini ono prema kojemu su komunisti bili uvjereni, da će, prije ili kasnije, čak i oni tvrdokorni pristalice ustaštva shvatiti sav značaj antifašističke borbe i prevođenja Hrvatske na stranu sila pobjednica nad fašizmom, što je rezultiralo uspostavom Federalne države Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, ali i svu veličinu obnove i izgradnje zemlje, uz njenu postupnu demokratizaciju, shvatiti i to koja je zabluda bilo ustaštvo i pristajanje uz naci-fašizam, čak i da i nije bilo onolikih svirepih i masovnih zločina koje je ustaški režim počinio tobože u obrani hrvatstva.
Međutim do takvog osvještenja među pristalicama ustaštva došlo je samo djelomično, jer je dio pristalica „nemijenjanja mišljenja“ ostao privržen ustaštvu, u tom duhu odgajao vlastitu djecu, usađujući im uvjerenje da su ustaše bili borci za samostalnu hrvatsku državu, a antifašistički borci protivnici svake hrvatske države i to usprkos neoborivoj činjenici da su antifašisti 1943. odlukama ZAVNOH-a uspostavili hrvatsku državu i da je upravo antifašistička borba osigurala opstojnost i hrvatskom narodu i njegovoj državi.
Narodna mudrost kaže da samo budale ne prihvaćaju novonastle činjenice i saznanja i ne mijenjaju mišljenje.
Sile pobjednice nad fašizmom su se sve do rušenja Berlinskog zida striktno pridržavale odluka koje su „velika trojica“ donijela na Teheranskoj konferenciji, među kojima su i one koje kažu a) da se poslije rata neće dopustiti opstanak nijednoj državnoj ili paradržavnoj tvorevini uspostavljenoj od fašizma, nacizma ili militarizma i b) da će poslije rata biti Jugoslavija.
Hrvatski fašisti i klerofašiti, potivno čitavom svijetu, ponašli su se i ponašaju se ne samo kao da tih odluka nije ni bilo, već kao ni da fašizam u oružanoj borbi nije pretrpio poraz.
Zato danas u Hrvatskoj hrvatski fašisti i klerofašisti mogu tumačiti „hrvatsku pobjedu u DR“ kao „završetak 2. Svjetskog rata na tlu Hrvatske ustaškom pobjedom“.
Uvažavajući navedeno, Stipe Mesić, ako bi bio dosljedan, rekao bi da smo „mi u 2. Svjetskom ratu tri puta pobijedili“.
Posljedica provedbe denacifikacije u Njemačkoj je i to da njemačke vlasti danas ne negiraju
pojave neonacizna u Njemačkoj, niti takve pojave nastoje minorizirati, zataškavti ili ih potpuno
prešućivati, naprotiv njemačka država koristi sve instrumente pravne države na suzbijanju neonacizma, ali i upozorava svijet na te prijetnje civilizaciji.
I dobrano uspijeva u tome i u uvjetim zaista demokratske države.
U Njemačkoj je jednako nepojmljivo da netko u nekom njemačkom gradu nekoj ulici dade ime po recimo Hermannu Goeringu ili Heinrichu Himmleru ili da njemačka kancelarka negdje u inozemtvu proglasi njemačke neonaciste bezazlenim desničarima, pa je zbog toga vođa najekstremnijih skinheadsa pohvali.
Poljedica pak neprovedene deustašizcije u Hrvatskoj je bujanje fašizma, održavanja misa za poglavnika, imenovanje ulica po Mili Budaku, podizanje spomenika Juri Francetiću ... popraćeno rušenjm spomenika antifašističkoj borbi.
Utoj funkciji je i ponšanje hrvatskog premijera koji na unutarnjem planu raspoznaje fašizam, makar verbalno se i obračunava s njim, a portagoniste bujanja fašizma, odnosno njegove hrvatske inačice, ustaštva, na međunarodnoj sceni proglašava tek nevinim desničarima bez ikakve primisli na bilo kakav ekstremizam.
I za taj svoj čin bude javno pohvaljen od T. Karamarka
Pametanom čovjeku, da ga Karamarko pohvali, bi se upalila sva signalna svjetla i svi alarmi upozoravajući ga da je učinio nešto neoprostivo loše.
Naime, nisu Ruža Tomašić i daleko opasniji T. Karamarko nacionalistički ekstremi i fašisti za internu hrvatsku upotrebu, a za bijeli svijet samo bezazlena politička desnica, oni su opasni nacionl-šovinisti, čije je ponašanje nepihvtljivbo i u Hrvatskoj i izvan nje.
Bojim se zato, ako aktualne vlasti ne počnu, osim ponekad verbalno, učinkovito suzbijati ustaštvo i s njim sljubljeni klerofašizam, da ćemo i prije nego li s tome nadamo imati ostvaren Tuđmanov san, nacional-socijalističku državu u srcu Evrope u 21. stoljeću.
