"Vlada ne mijenja smjer!"
Ako uzmemo u obzir tko je pružio potporu i tko je stajao iza prvomajskog sindikalnog prosvjeda kojim se tražilo od Vlade da promijeni smjer, onda nije teško zaključiti da je to zapravo bio pritisak na Vladu da promijeni sve, tako da ne mijenja ništa.
Jer koje bi to promjene u interesu građana Hrvatske mogli tražiti Kaptol i Karamarko, da ne spominjem “Generalski zbor” ili neke udruge s konopca i konca, sve “autentične” tumače hrvatskih nacionalnih interesa, kad bi svaka ozbiljna promjena bila usmjerena protiv interesa bilo UZP, zvanog HDZ ili Imperije zla, KC, ali i svih onih što se okupljaju ispod crnih barjaka.
Ničeg novog pod kapom nebeskom u 21 sindikalnoj točki/zahtjevu, pogotovo ničeg revolucionarnog i ničeg radikalnog tu nema, a bogami nema niti ičega što bi pridonijelo izlasku Hrvatske iz duboke duštvene i gospodarske krize.
Sve kad bi Vlada i prihvatila istaknute zahtjeve, rezultat bi u najboljem slučaju bio da se ništa neće promijeniti nabolje, a najvjerojatnije da bi se društvena i gospodarsk kriza dodatno zaoštrila i produbila.
To je i premijer ispravno prepoznao u sindikalnim (čitaj: Karamarko-Bozanić-crnokošuljaškim) zahtjevima pa je na njih i rezolutno odgovorio:
Čovjek bi rekao, sve pet, da ta Milanovioća izjava ne znači da vlada nastavlja na svom kursu popravljanja tuđmanizma i dograđivanja Tuđmanovog projekta, građevine čiji su temelji u živom blatu.
Problem je jedino u tome što se tuđmanizam ne može popraviti, njega treba rušiti, jednako kao i njegovu građevinu i započeti novu dobro utemeljenu gradnju na nosivom terenu.
Značilo bi to prvenstveno uspostavu Hrvatske kao sekularne države i države vladavine prava, države utemeljene na antifašizmu kao njenoj najvrednijoj stečevini.
U uspostavi takve Hrvatske Milnović je mogo daleko odmaknuti da je sam bio ideološki profiliran i opredijeljen s jasnim stavovima o svemu relevantnom, jer po dolasku na vlast, nakon onih 8 HDZ-ovih katastrofalnih godina, mogao je napraviti doslovno sve što je htio, a nije, on se ograničio i potrošio silne mjesece na uhljebljenje stranačkih podobnika, što je izveo čak i temeljitije nego li je to HDZ radio.
To je narod ubrzo prozreo i Milanoviću počeo uskraćivati podršku, što je vidljivo iz rezultata provedenih anketa …
To je ta tehnologija vlasti poznata kao kreni-stani, diži se-padni, bez jasne strategije razvoja i jasnih opredjeljenja. Ideoloških i svakih drugih!
Ide Ombla, ne ide Ombla; ide Plomin 3, ne ide Plomin 3, pa onda opet ide... al' obavezno na ugljen; ide Pelješki most, ne ide Pelješki most, pa onda opet ide … Sve u rangu prkošenja zdravom razumu.
Ni u jednom segmentu Milanovićeva vlada nije pokazala ništa što bi upućivalo na nekakve stvarne promjene u ponašanju u smislu uspostave države vladavine prava, već i sam izbor Orsata Miljenića, čovjeka koji je protuzakonito djelovao na opstrukciji rada Haaškog suda, za ministra, pokazao je da nikakvih ozbiljnih namjera na tom planu nema.
Nikakva namjera, pa ni stidlljiva, nije pokazana kroz pokretanje istraga radi ulaženja u trag i povratu silnog novca opljačkanog iz Hrvatske, prvenstveno pod Tuđmanovim pokroviteljstvom, ali i uz njegovo direktno sudjelovanje, a taj proces je nastavljen i poslije Tuđmanove smrti, sve do današnjih dana.
Kriminal vezan uz rad i privatizaciju ZABE i PBZ uz suport HNB kao da u ovoj zemlji nikoga ne zanima …
I zato niti Karmarko, niti Bozanić, niti “Generalski zbor”, niti ovakve i onakve udruge proizašle iz DR ne trebaju bitti u strahu, Zoran Milanović neće mijenjati smjer, a to znači i da se pobrojani ne trebaju bojati bilo kakvih promjena.
Njih jednostavno neće biti!
Jer koje bi to promjene u interesu građana Hrvatske mogli tražiti Kaptol i Karamarko, da ne spominjem “Generalski zbor” ili neke udruge s konopca i konca, sve “autentične” tumače hrvatskih nacionalnih interesa, kad bi svaka ozbiljna promjena bila usmjerena protiv interesa bilo UZP, zvanog HDZ ili Imperije zla, KC, ali i svih onih što se okupljaju ispod crnih barjaka.
Ničeg novog pod kapom nebeskom u 21 sindikalnoj točki/zahtjevu, pogotovo ničeg revolucionarnog i ničeg radikalnog tu nema, a bogami nema niti ičega što bi pridonijelo izlasku Hrvatske iz duboke duštvene i gospodarske krize.
Sve kad bi Vlada i prihvatila istaknute zahtjeve, rezultat bi u najboljem slučaju bio da se ništa neće promijeniti nabolje, a najvjerojatnije da bi se društvena i gospodarsk kriza dodatno zaoštrila i produbila.
To je i premijer ispravno prepoznao u sindikalnim (čitaj: Karamarko-Bozanić-crnokošuljaškim) zahtjevima pa je na njih i rezolutno odgovorio:
„Ne pada mi na pamet da zemlju guram u dužničko ropstvo i na rub ponora da bismo nastavili funkcionirati na način na koji su neki navikli funkcionirati. Te stvari će se promijeniti“
Čovjek bi rekao, sve pet, da ta Milanovioća izjava ne znači da vlada nastavlja na svom kursu popravljanja tuđmanizma i dograđivanja Tuđmanovog projekta, građevine čiji su temelji u živom blatu.
Problem je jedino u tome što se tuđmanizam ne može popraviti, njega treba rušiti, jednako kao i njegovu građevinu i započeti novu dobro utemeljenu gradnju na nosivom terenu.
Značilo bi to prvenstveno uspostavu Hrvatske kao sekularne države i države vladavine prava, države utemeljene na antifašizmu kao njenoj najvrednijoj stečevini.
U uspostavi takve Hrvatske Milnović je mogo daleko odmaknuti da je sam bio ideološki profiliran i opredijeljen s jasnim stavovima o svemu relevantnom, jer po dolasku na vlast, nakon onih 8 HDZ-ovih katastrofalnih godina, mogao je napraviti doslovno sve što je htio, a nije, on se ograničio i potrošio silne mjesece na uhljebljenje stranačkih podobnika, što je izveo čak i temeljitije nego li je to HDZ radio.
To je narod ubrzo prozreo i Milanoviću počeo uskraćivati podršku, što je vidljivo iz rezultata provedenih anketa …
To je ta tehnologija vlasti poznata kao kreni-stani, diži se-padni, bez jasne strategije razvoja i jasnih opredjeljenja. Ideoloških i svakih drugih!
Ide Ombla, ne ide Ombla; ide Plomin 3, ne ide Plomin 3, pa onda opet ide... al' obavezno na ugljen; ide Pelješki most, ne ide Pelješki most, pa onda opet ide … Sve u rangu prkošenja zdravom razumu.
Ni u jednom segmentu Milanovićeva vlada nije pokazala ništa što bi upućivalo na nekakve stvarne promjene u ponašanju u smislu uspostave države vladavine prava, već i sam izbor Orsata Miljenića, čovjeka koji je protuzakonito djelovao na opstrukciji rada Haaškog suda, za ministra, pokazao je da nikakvih ozbiljnih namjera na tom planu nema.
Nikakva namjera, pa ni stidlljiva, nije pokazana kroz pokretanje istraga radi ulaženja u trag i povratu silnog novca opljačkanog iz Hrvatske, prvenstveno pod Tuđmanovim pokroviteljstvom, ali i uz njegovo direktno sudjelovanje, a taj proces je nastavljen i poslije Tuđmanove smrti, sve do današnjih dana.
Kriminal vezan uz rad i privatizaciju ZABE i PBZ uz suport HNB kao da u ovoj zemlji nikoga ne zanima …
I zato niti Karmarko, niti Bozanić, niti “Generalski zbor”, niti ovakve i onakve udruge proizašle iz DR ne trebaju bitti u strahu, Zoran Milanović neće mijenjati smjer, a to znači i da se pobrojani ne trebaju bojati bilo kakvih promjena.
Njih jednostavno neće biti!
