"Presude nisu pravomoćne!"

Ne razumijevajući baš ništa ili ipak samo ne htijući razumjeti išta iz pravomoćnih oslobađajućih presuda izrečenih Gotovini i Markaču, pa i nakon pojašnjenja što te presude znače, a što one ne znače, koju je dao sam predsjedavajući Žalbenog vijeća i predsjednik ICTY Theodor Meron, hrvatska politička nomenklatura, neovisno o formalnoj stranačkoj pripadnosti, krenula je putem „povratka Tuđmanu“ i stala mahnito „okivati Hrvatsku u broncu“.

Tuđmanoliku broncu!

Navodno je diljem domovine već instalirano preko 300 tih „remek-djela“, kao spomen na čovjeka koji je doslovno svojim “stvaralaštvom“ uništio Hrvatsku. I to ne samo Hrvatsku kao državu, već je uništio i samu dušu hrvatskog naroda.

Ne znam samo što je Zagreb čekao, valjda “da se steknu uvjeti”, pa da se u “glavnom gradu svih Hrvata” podigne spomenik Tuđmanu visok bar poput katedrale, koja stotina milijuna kuna za uređenje naj-trga koji će nositi Tuđmanovo ime je navodno već pripremljena.

I sad usred tog “stvaralačkog zanosa”, “povratka Tuđmanu” i podizanja spomenika njemu u cast, “sjevne” izricanje osuđujuće presude šestorici prvaka HR HB, istinaibog nepravomoćne, ali prema mogućim implikacijama vrlo značajne, zato što se u toj presudi navodi i postojanje UZP i zlih namjera Tuđmanovog režima prema susjednoj BiH, ali i poimenično nabrajnje F. Tuđmana, G. Šuška, J. Bobetka i M. Bobana, kao pokretačke snage UZP-a.

Što bi prevdeno na svima razumljiv jezik značilo da je sud utvrdio da je Tuđmanov režim izvršio agresiju na BIH dajući muslimansko-hrvatskom ratu u toj državi međunarodni karakter, što opet znači, ako tu kvalifikaciju prihvati i Žalbeno vijeće, da svaki čovjek koji je bio žrtrva “hrvatske agresije” ili se bar tako osjeća, može i tužiti RH i od nje zahtjevati obeštećenje. Dakle ne radi se samo o trajnom gubitku ugleda zemlje proglašen agresorom, već i o osjetnim materijalnim gubicima kroz isplatu odšteta prema tužbenim zahtjvima oštećenika.

Istini za volju, poslije izricanja presude šestorici nekadašnjih najviših glavešina HR HB izostala je u RH histerična reakcija predstavnika vlasti, ali i opozicije, a ni predstavnici udruga s konopca i konca se baš nisu “pretrgli” u osudama “tog političkog suda”, koji je to naglo prestao biti poslije izricanja pravomoćnih oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču.

Najčešći komentar je tvrdnja iz naslova ovog upisa.

Dobro glagoljat će se kako “UZP nije postojao”, kako “Tuđmanu napamet padalo nije dijeliti BiH”, kako je “HR HB formirana isključivo u cilju očuvanja cjelovitosti države BiH” … i druge laži slične tima.

O da, u korist Tuđmanove dobronamjernosti prema BiH i njegovog zalaganja za njenu cjelovitost koriste se zaista umni argumenti (koristila ih je i obrana optužnih u sudskom procesu):
Tvrdnja: Tuđman se zalagao za osamostaljenje BiH i kroz upućivanje BiH Hrvata da izađu na referendum o osamostaljenju BiH i glasaju “za” – a istina je da je Tuđman ispočetka, u okviru svojeg stava da je BiH neprirodna i neodrživa tvorevina, koja samim time i nema pravo ne samo na državnost, nego ni na postojanje u bilo kakvom obliku, zastupao tezu da Hrvati, poput bosanskih Srba ili ne izađu na referendum ili izađu i glasaju “protiv”, a onda ga je netko pametniji od njega podučio da u tom slučaju BiH ostaje u sastavu krnje Jugoslavije, čime i “stvaranje Hrvatske” u “banovinskim granicama” pada u vodu. Tek tada se navrat-nanos tamošnje Hrvate, već gotove da ili ne izađu na referendum ili izađu i glasaju “protiv”, počinje “preodgajati” tako da na referendum izađu u što većem broju i zajedno s Muslimanima glasaju za osamostaljenje BiH.

Tvrdnja: RH je naoružavala A BiH – a istina je da je najveći dio oružja i vojne oprem za A BiH, mahom iz muslimanskih zemalja, dolazio preko Hrvatske, jako mali dio je dolazio direktno uglavnom na tuzlanski aerodrom. Os oružja namijenjenog A BiH, Hrvatska je zadržvala oko 25 % kao stanoviti “ušur”, a ostatak je putem HVO (sic!) dostavljan A BiH, s time da je HVO za sebe zadržavao oko polovice toga oružja, tako da je u ruke A BiH pristizalo svega oko 40 % od oružja koj joj je bilo namijenjeno. Pa tko je onda koga naoružavao? Područje na kojmu se Tuđmanov režim poebno istaknuo je “dostava” većeg broja mudžahedina koji su svi ušli preko Hrvatske i završili u BiH nerijetko opskrbljeni hrvatskim dokumentima. Cilj je bio kompromitirati Muslimane kao islamske fundamentaliste, a onda ih radi sklonosti “džihadlija” činjenju zločina, prokazati i kao potpuno inkompatibilne s modernom Evropom namjenjujući im “ zemljicu Bosnu” kao svojevrsni “muslimanski kužni otok” u “kršćanskom moru”.

Tvrdnja: RH je prihvatila i zbrinjavala preko milijun izgnanika i izbjeglica iz BiH - a istina je da je RH prihvaćala te izgnanike i izbjeglice iz BiH, ali ih i munjevito transferirala u treće zemlje, nastavljajući primati humanitarnu pomoć kao da su svi ostali na njenoj skrbi, a u Hrvatskoj su mahom ostali oni Hrvati koji su svojevoljno napustili prostore koji su prema Tuđman-Miloševićvom dogovoru trebali pripasti Srbima ili Muslimanima ili ih je HVO otamo nasilu iselio ili su pak prognani od strane Srba ili Muslimana … Te Hrvate trebalo je naseliti na ona područja u Hrvatskoj s kojih su već bili ili će tek biti potjerani Srbi.

Tvrdnja: HR HB je formirana isključivo u cilju očuvanja cjelovitosti države BiH – a istina je da bi jednako nesuvisao bio onaj tko bi tvrdio da je iz istog razloga formirana i RS ili da je i formiranje tzv. RSK na teritoriju RH bilo u cilju očuvanja cjelovitosti RH.

Itd., i t. sl.

Najveću ulogu pri izostanku histerije uz samozavaravanje čini preinačenje nepravomoćne osuđujuće presude u slučaju Gotovine i Markača u pravomoćnu oslobađajuću nakon provedenog žalbenog postupka, pa nas se kao tješi da se radi tek o nepravomoćnim presudama, sugerirajući da će i u ovom slučaju u žalbenom postupku “Hrvatska biti oslobođena” iako joj nitko nije ni sudio niti je osudio bilo nepravomoćno bilo pravomoćno. Ali tuđmanoidi ne znaju drugačije nego umjesto optuženika za počinjenja zločina s hrvatske strane, na opuženičku klupu uporno gurati Hrvatsku poistovjećujući je s optuženikom. Jer Tuđman je Hrvatska, jer Gotovina i Markač su Hrvatska jer …
E pa nisu!

Moje osobno mišljenje je da se šestorku iz HR HB ne bi smjelo ni uspoređivati, a kamo li poistovjećivati s Gotovinom i Markačem, čija pravomoćna oslobađajuća presuda ne znači da zločina, pa ni UZP-a, nije bilo, niti da su Gotovina i Markač nevini, već samo da njihova krivica nije, izvan osnovane sumnje, dokazana za (ne)djela za koja su bili optuženi, jer Meronovo pojašnjenje oslobađajuće presude sugerira da bi uz drugačije koncipiranu optužnicu i Gotovina i Markač, a bogami i Čermak teško izbjegli osuđujuće presude. Ali oni definitvno nisu krivi za ono što su radili Tuđman, Šušak i Bobetko, a za ta nedjela su bili optuženi.

Protiv struje [6. TRAVNJA 2013.] ⇩ 
Što oslobađajuća presuda je, a što nije?

Dok su Gotovina i Markač pripadali tek nekakvom trećem “hijerarhijskom ešalonu”, oni nisu niti kreirali politiku, nisu ni o čemu odlučivali, niti u ime RH s bilo kime i o bilo čemu pregovarali, dotle je šestorka iz HR HB predstavlja njen sam poltički i vojni vrh. Oni su i sudjelovali u kreiranju politike, pa i UZP-a, oni su i odlučivali i sudjelovali u ime HR HB u brojnim pregovorima.

Javio se i Mate Granić, zvan “očenašek”, ministar vanjskih poslova RH u inkriminirano vrijeme, da pojasni kako su se i njegov politički mentor i on upravo zalagali za samostalnu i cjelovitu BiH, zaboravljajući pritom svoju histeričnu vrisku o “federaciji i konfederaciji” koja je upućivala na sve samo ne na njenu cjelovitost i samostalnost.
O da, zaboravljajući i kako je navrat-nanos zatvarao dotad “nepostojeće” logore za muslimane i druge nehrvate i povlačio HV iz BiH, jer su prijetnje uvođenja sveobuhvatnih sankcija Hrvatskoj bile vise nego nedvosmislene.

A što ćemo i s onim Tuđmnovim pentanjima o tom kako će upravo on BiH Muslimane “uvesti u Evropu”, jer oni bi se bez njegovog vodstva na tom putu izgubili, kao što se izgubi svatko tko traži nekakav suvisli smisao u njegovim “Bespućima”.

Znam, svaki glas razuma u današnjoj Hrvatskoj, odbija se kao od ploče od najkvalitetnijeg pancir čelika, pa umjesto da se ova presuda iskoristi kao izvrsna podloga za provedbu cjelovite detuđmanizacije, a s njom i deustašizacije i sekularizacije hrvatskog društva, hrvatske vlasti ponovo će se obranom neobranjivoga lomiti u guranju Hrvatske na optuženičku klupu, ne samo Haaškog suda, nego i suda povijesti.

Ili da budem brutalno jasan, posttuđmanovske hrvatske vlasti ponašaju se na način na koji su se mogli ponašati hrvatski komunisti da su po dolasku na vlast 1945. negirali ustaške zločine i dograđivali Hrvatsku na NDH temeljima.

Ali komunisti su, svijesni sve malignosti i nakaznosti ustaškog režima, osudili i ustašku državu i njen zločinački režim i distancirajući se od njega u svim aspektima prionuli izgradnji novih duštvenih odnosa.

Tako se i u današnjoj RH treba što prije, a trebalo je već odavno, distancirati i od Tuđmana i od tuđmanizma, a ne se pozivati na njega niti mu podizati spomenike, zato što svaka pa i najdobronamjernija analiza perioda koji je proveo na čelu hrvatske države pokazuje da je svojom nesuvislom vladavinom, a ona je bila posljedica njegove maligne osobnosti, samo donosio zlo i sramotio i hrvatski narod i državu.

Protiv struje [23. PROSINCA 2007.] ⇩ 
"U Haag je trebao cijeli politički i vojni vrh Hrvatske"