Čestitam, ...
... Zoranu Milanoviću na grandioznom “uspjehu” koji je SDP polučio na izborima u Zagrebu!
Uspio je u onome u čemu je Tuđman uspijevao tek provođenjem nasilja i nepriznavanjem rezultata izbora, da ne samo Zagreb prepusti, voljom biračkog tijela, odnosno većinskim opredjeljenjem onih koji su izašli na zbore, u ruke HDZ-a, nego da ga pretvori u hercegovačku vukojebinu u kojoj je put ustaštvu potpuno otvoren, jer ako pogledamo tko, osim Bandićevih plaćenika, zadovoljno “trlja ruke” nad činjenicom da je Zagreb “istrgnut iz ruku “crvene nemani””, vidjet ćemo da su to samo “stočari” I klerofašisti.
Ipak niti ja ne želim griješiti dušu pa sav “uspjeh” pripisati Z. Milanoviću, nemjerljiv je doprinos Ivice Račana, jer on je “instaliranjem” Milana Bandića na gradonačelničko mjesto započeo s pretvorbom Zagreba u “Široki Brijeg na Savi”.
Da, da, prisjetimo se malo da je svoje imenovanje za gradonačelnika Zagreba, Milan Bandić proslavio u Hercegovini (sic!), pomislio sam u to doba kako bi to izgledalo negdje drugdje, primjerice u Rimu, da su si recimo Rimljani za gradočelnika izabrali neku sicilijansku primitivčinu, a ovaj onda taj izbor proslavio negdje u podnožju Etne, u “biranom” društvu predstavnika tamošnjih “famiglia”, presretnih zato što su im se tim izborom u glavnom gradu sva nebeska vrata otvorila.
Nisam siguran jel' takav scenarij, što se Rima tiče, uopće moguć, ali upravo to mi je tada palo na pamet.
Pa i sada, kad više nije bilo nikakve sumnje u Bandićevu pobjedu, dvoranom se razlegla pjesma “Moja Hercegovina”, koju su neki žurno utišali i prekinuli, svjesni svih mogućih implikacija pjevanja te pjesme na proslavi pobjede na izborima za gradonačelnika Zagreba. Samo možeš ti “stočara” istjerati iz Hercegovine, ali Hercegovinu iz “stočara” nikada.
Dolaskom na funkciju Milan Bandić svojim voluntarizmom odmah pokazuje svoje kabadahijsko lice i namjeru da radom i poslovanjem po principu “u se, na se i poda se” i “ljudi smo, dogovorit ćemo se”, ne poštuje ni zakone, ni propise, ni civilizacijske norme.
Još kad mu se je pridružio Slobodan Ljubičić, “kumovskom” povezivanju i korupciji su u Zagrebu širom otvorena vrata.
E da, pada mi na pamet kako se teško Milan Bandić odvojio od svojeg intimusa Slobodana, koji je srljajući iz afere u aferu teško opterećivao SDP, tako da ga se ovaj morao “riješiti” i to opet nakaradno, dajući mu otkaz umjesto otvaranja istraga radi osnovanih sumnji u korupciju, nanošenja štete gradu, osobno bogaćenje …
Danas me zanima hoće li Milan Bandić, sad kad u potpunosti kontrolira Zagreb, jer nema nikakve sumnje da će osigurati dovoljno ruku u Skupštini grada, možda rehabiitirati Slobodana Ljubčića i ponovo ga dovesti na čelo Holdinga kako bi “dvojac iz snova” nastavio marširati mano nella mano.
I nije da Ivica Račan nije vidio kako se Bandić ponaša i da je to ponašanje inkompatibilno s položajem zagrebačkog gradonačelnika, on ne poduzima ništa, pa čak ni onda kad mu sam Bandić, uvjeren u svoju moć i nedodirljivost, nakon što se malo previše “namirisao” after shave losionom kozmetičke linije “Badel” ili slične, daje u ruke najsnažnije oružje kojim je mogao i morao “pomesti” Bandića s političke scene zauvijek. Račan to ne čini, izmišlja se Bandičeva tobožnja smjena “na određeno vrijeme”, u kojem s dogradonačelničke pozicije i dalje suvereno “drma” gradom, da bi ga se potom ponovo imenovalo gradonačelnikom.
Tog i takvog gradonačelnika, koji nije krio svoje ambicije i kojega su poslije smrti Ivice Račana mnogi, ne samo priželjkivali, nego već i vidjeli na mjestu predsjednika SDP, što se bez obzira na ovog nesretnika Milanovića, na svu sreću ipak nije dogodilo, Milanović nasljeđuje, ali iako između njih dolazi i do povremenih “šumova na vezama”, “iskrenja”, pa i “kratkih spojeva”, Milanović ne poduzima ništa.
A ne samo da je trebao onda kad je mogao, već je jednostavno morao Bandiću “sabiti rogove u glavu”. A nije!
Naprotiv!
Onda kad je svakom iole politički pismenom bilo jasno da će se Bandić kandidrati na predsjedničkim izborima poslije isteka Mesićevog mandata, SDP na izborima za gradonačelnika Zagreba, koji se prvi puta bira direktno, kao svojeg kandidata ističe Milana Bandića, iza kojega svom silinom staje i sam Zoran Milanović, uvjeravajući nas kako je upravo Milan Bandić najbolji izbor i najbolje rješenje za Zagreb.
Dakle još te 2009. je Zoran Milanović osigurao pobjedu Milana Bandića na izborima 2013., ne samo zato što ga je osobno zdušno podupirao, već zato što je čistkama nepodobnih i po sebe opasnih ljudi naprosto osakatio kadrovsku bazu SDP-a u Zagrebu, tako da u gradskoj organizaciji nije ostao gotovo nitko tko bi se tvorno mogao suprotstaviti Bandiću.
Dovođenje junoše Bernardića na čelo zagrebačkog SDP-a bilo je nikakav politički potez, njegovo kandidiranje za gradonačelnika još i gori, a potom njegov opoziv i isticanje Rajka Ostojića bilo je u poltičkom pogledu upravo katastrofalno.
U svojoj pobjedničkoj “adresi” upućenoj obožavateljima Milan Bandić se sam proglasio “posebnim”, želeći reći da je on zapravo čovjek s poslanjem, ne znajući valjda što znači izraz “special people” … No za mene je on ne samo poseban, nego vrlo poseban, čovjek koji “dela” i to gotovo uvijek na štetu Zagreba, zato bi bilo najbolje da on ništa ne “dela”, već da se okruži čestitim i sposobnim ljudima koji se razumiju u svoj posao i pusti njih da “delaju”, onda se ne bi događalo da svaka nabava za grad, bila ona sklopljena direktnom pogodbom, bilo kroz institut javne nabave, košta gradsku kasu bar dvostruko više od tržišne cijene. Tako da poslovanje grada liči na transfer novca iz gradskog proračuna “kumovima” i poslušnicima …
Kad bi DORH radio svoj posao i podvrgao stručnoj reviziji najveći projekt realiziran pod Bandićevom dirigentskom palicom, pročistač otpadnih voda, vidio bi da je to postrojenje plaćeno daleko iznad tržišne cijene.
I dok neki dužnosnici SDP-a najavljuju pokretanje pitanja odgovornosti pa i krivice za loš izborni rezultat stranke na lokalnim izborima u Zagrebu, upirući prstom u zagrebačku organizciju i Bernardića, ali i samog Ostojića, glavni krivac im je sve vrijeme pod nosom, a on se zove Zoran Milanović, koji je poslije Račanove smrti nastavio tetošiti “posebnog” čovjeka, Milana Bandića.
Uspio je u onome u čemu je Tuđman uspijevao tek provođenjem nasilja i nepriznavanjem rezultata izbora, da ne samo Zagreb prepusti, voljom biračkog tijela, odnosno većinskim opredjeljenjem onih koji su izašli na zbore, u ruke HDZ-a, nego da ga pretvori u hercegovačku vukojebinu u kojoj je put ustaštvu potpuno otvoren, jer ako pogledamo tko, osim Bandićevih plaćenika, zadovoljno “trlja ruke” nad činjenicom da je Zagreb “istrgnut iz ruku “crvene nemani””, vidjet ćemo da su to samo “stočari” I klerofašisti.
Ipak niti ja ne želim griješiti dušu pa sav “uspjeh” pripisati Z. Milanoviću, nemjerljiv je doprinos Ivice Račana, jer on je “instaliranjem” Milana Bandića na gradonačelničko mjesto započeo s pretvorbom Zagreba u “Široki Brijeg na Savi”.
Da, da, prisjetimo se malo da je svoje imenovanje za gradonačelnika Zagreba, Milan Bandić proslavio u Hercegovini (sic!), pomislio sam u to doba kako bi to izgledalo negdje drugdje, primjerice u Rimu, da su si recimo Rimljani za gradočelnika izabrali neku sicilijansku primitivčinu, a ovaj onda taj izbor proslavio negdje u podnožju Etne, u “biranom” društvu predstavnika tamošnjih “famiglia”, presretnih zato što su im se tim izborom u glavnom gradu sva nebeska vrata otvorila.
Nisam siguran jel' takav scenarij, što se Rima tiče, uopće moguć, ali upravo to mi je tada palo na pamet.
Pa i sada, kad više nije bilo nikakve sumnje u Bandićevu pobjedu, dvoranom se razlegla pjesma “Moja Hercegovina”, koju su neki žurno utišali i prekinuli, svjesni svih mogućih implikacija pjevanja te pjesme na proslavi pobjede na izborima za gradonačelnika Zagreba. Samo možeš ti “stočara” istjerati iz Hercegovine, ali Hercegovinu iz “stočara” nikada.
Dolaskom na funkciju Milan Bandić svojim voluntarizmom odmah pokazuje svoje kabadahijsko lice i namjeru da radom i poslovanjem po principu “u se, na se i poda se” i “ljudi smo, dogovorit ćemo se”, ne poštuje ni zakone, ni propise, ni civilizacijske norme.
Još kad mu se je pridružio Slobodan Ljubičić, “kumovskom” povezivanju i korupciji su u Zagrebu širom otvorena vrata.
E da, pada mi na pamet kako se teško Milan Bandić odvojio od svojeg intimusa Slobodana, koji je srljajući iz afere u aferu teško opterećivao SDP, tako da ga se ovaj morao “riješiti” i to opet nakaradno, dajući mu otkaz umjesto otvaranja istraga radi osnovanih sumnji u korupciju, nanošenja štete gradu, osobno bogaćenje …
Danas me zanima hoće li Milan Bandić, sad kad u potpunosti kontrolira Zagreb, jer nema nikakve sumnje da će osigurati dovoljno ruku u Skupštini grada, možda rehabiitirati Slobodana Ljubčića i ponovo ga dovesti na čelo Holdinga kako bi “dvojac iz snova” nastavio marširati mano nella mano.
I nije da Ivica Račan nije vidio kako se Bandić ponaša i da je to ponašanje inkompatibilno s položajem zagrebačkog gradonačelnika, on ne poduzima ništa, pa čak ni onda kad mu sam Bandić, uvjeren u svoju moć i nedodirljivost, nakon što se malo previše “namirisao” after shave losionom kozmetičke linije “Badel” ili slične, daje u ruke najsnažnije oružje kojim je mogao i morao “pomesti” Bandića s političke scene zauvijek. Račan to ne čini, izmišlja se Bandičeva tobožnja smjena “na određeno vrijeme”, u kojem s dogradonačelničke pozicije i dalje suvereno “drma” gradom, da bi ga se potom ponovo imenovalo gradonačelnikom.
Tog i takvog gradonačelnika, koji nije krio svoje ambicije i kojega su poslije smrti Ivice Račana mnogi, ne samo priželjkivali, nego već i vidjeli na mjestu predsjednika SDP, što se bez obzira na ovog nesretnika Milanovića, na svu sreću ipak nije dogodilo, Milanović nasljeđuje, ali iako između njih dolazi i do povremenih “šumova na vezama”, “iskrenja”, pa i “kratkih spojeva”, Milanović ne poduzima ništa.
A ne samo da je trebao onda kad je mogao, već je jednostavno morao Bandiću “sabiti rogove u glavu”. A nije!
Naprotiv!
Onda kad je svakom iole politički pismenom bilo jasno da će se Bandić kandidrati na predsjedničkim izborima poslije isteka Mesićevog mandata, SDP na izborima za gradonačelnika Zagreba, koji se prvi puta bira direktno, kao svojeg kandidata ističe Milana Bandića, iza kojega svom silinom staje i sam Zoran Milanović, uvjeravajući nas kako je upravo Milan Bandić najbolji izbor i najbolje rješenje za Zagreb.
Dakle još te 2009. je Zoran Milanović osigurao pobjedu Milana Bandića na izborima 2013., ne samo zato što ga je osobno zdušno podupirao, već zato što je čistkama nepodobnih i po sebe opasnih ljudi naprosto osakatio kadrovsku bazu SDP-a u Zagrebu, tako da u gradskoj organizaciji nije ostao gotovo nitko tko bi se tvorno mogao suprotstaviti Bandiću.
Dovođenje junoše Bernardića na čelo zagrebačkog SDP-a bilo je nikakav politički potez, njegovo kandidiranje za gradonačelnika još i gori, a potom njegov opoziv i isticanje Rajka Ostojića bilo je u poltičkom pogledu upravo katastrofalno.
U svojoj pobjedničkoj “adresi” upućenoj obožavateljima Milan Bandić se sam proglasio “posebnim”, želeći reći da je on zapravo čovjek s poslanjem, ne znajući valjda što znači izraz “special people” … No za mene je on ne samo poseban, nego vrlo poseban, čovjek koji “dela” i to gotovo uvijek na štetu Zagreba, zato bi bilo najbolje da on ništa ne “dela”, već da se okruži čestitim i sposobnim ljudima koji se razumiju u svoj posao i pusti njih da “delaju”, onda se ne bi događalo da svaka nabava za grad, bila ona sklopljena direktnom pogodbom, bilo kroz institut javne nabave, košta gradsku kasu bar dvostruko više od tržišne cijene. Tako da poslovanje grada liči na transfer novca iz gradskog proračuna “kumovima” i poslušnicima …
Kad bi DORH radio svoj posao i podvrgao stručnoj reviziji najveći projekt realiziran pod Bandićevom dirigentskom palicom, pročistač otpadnih voda, vidio bi da je to postrojenje plaćeno daleko iznad tržišne cijene.
I dok neki dužnosnici SDP-a najavljuju pokretanje pitanja odgovornosti pa i krivice za loš izborni rezultat stranke na lokalnim izborima u Zagrebu, upirući prstom u zagrebačku organizciju i Bernardića, ali i samog Ostojića, glavni krivac im je sve vrijeme pod nosom, a on se zove Zoran Milanović, koji je poslije Račanove smrti nastavio tetošiti “posebnog” čovjeka, Milana Bandića.
