Prvoklasni strateški interes RH I
Nakaradna Tuđmanova odluka, da se nakon ratnog razaranja, umjesto u TLM-ovu, investira u mostarsku elektrolizu, značila je da se gasi proizvodnja primarnog aluminija u Šibeniku i Šibenik dovela u poziciju potpune ovisnosti o Mostaru, proglašavajući to „prvoklasnim strateškim interesom RH“, također dolazi na naplatu.
http://feniks.bloger.index.hr/post/prvoklasni-strateski-interes-rh/3117975.aspx
I dok se uz pomoć proračunskog novca RH obnavlja proizvodnja u „Hercegovačkom divu“, TLM u Šibeniku se kroz nakaradnu privatizaciju (AZTN se nikad nije očitovala o toj privatizaciji, ali se govori da je ona ne odobrava) prepušta „domaćem konzorciju“ koji su činili “Dalekovod”, “Konstruktor-inženjering”, širokobriješki “Feal”, “Zagreb-Montaža” i “Aluflexpack”, koji je trebao revitalizirati valjaoničke i prerađivačke kapacitete na bazi aluminija iz Mostara, koji bi bio plaćan jeftinom strujom iz Hrvatske, na nekakav čudan način, ne na teret TLM-a, odnosno „domaćeg konzorcija„ kao njegovog vlasnika, nego na teret HEP-a, odnosno, kroz povećanu cijenu struje, prevaljen na teret hrvatskih potrošača električne energije.
Naravno da je to, takva isporuka električne enrgije, postalo „do Boga vapijuće“, pa je moralo i prestati, čime su nastali problemi u poslovnju „Aluminija“ Mostar.
Ne želim se uopće upuštati u analizu kako i zašto „Aluminij“ Mostar nije bio u stanju u BiH osiguravati potrebne količine električne energije po cijeni po kojoj je Elektroprivreda F BiH ili BiH isporučuje Željezari Zenica, jer se vjerojatno i razlozi za to kriju negdje u sferi iracionalnog, pri čemu ni „prvoklasni strateški interes RH“ i nastavak Tuđmanove politike prema BiH nije beznačajna stavka. Kao što vjerojatno nije beznačajna niti poslovna politika TLM-a odnosno „domaćeg konzorcija“ koja se dobrim dijelom zasniva na neplaćanju računa za isporoučenu robu odnosno usluge.
Uglavnom, pritisnuti visokim cijenama električne energije i niskim cijenama primarnog aluminija na svjetskom tržištu, „nadzornici“ „Aluminija“ Mostar su na prijedlog Uprave odlučili sljedeće:
"Aluminij više ne može nastaviti sa poslovanjem u uslovima aktuelnih cijena električne energije i primarnog aluminija te, počevši sa 17. junom, pristupa gašenju svoga cjelokupnog postrojenja."
Naravno da je ta odluka izazvala kod preostalih članova „domaćeg konzorcija“, kojega sad čine samo “Zagreb-Montaža” s 10-ak posto i “Euris” Marka Pejčinovskog, koji ima 90 posto TLM-a, jer je od Hypo banke kupio nekoć “Aluflexpackov” TVP, jer su ga u međuvremenu napustili “Dalekovod”, “Konstruktor-inženjering” i “Feal”.
Ne manja panika zavladala je i u redovim Sindikata metalaca Hrvatske, koji su „mudro šutjeli“ i pri proglašenju „prvoklasnog strateškog interesa“, odnono gašenja proizvodnje primarnog aluminija u TLM-u, kad su tisuće radnika ostajale bez posla, na znam koliko radnika danas zapošljava TLM, odnosno ono što je od njega ostalo, ali znam da ih je prije Tuđmanovog prosvjetljenja bilo oko 5.500, kao i prilikom privatizacije, odnosno prepuštanja TLM-a u ruke „domaćeg konzorcija“, bez obzira na navodno daleko povoljnije privatizacijske ponude nekih stranih tvrtki. To je vjerojatno učinjeno radi toga što se dobro znalo da strane tvrtke sigurno ne bi pokazivale baš nikakvo oduševljenje za „prvoklasni strateški interes RH“.
Sad su odjedamput silno zabrinuti radi gubitaka radnih mjesta, pa zajedno s vlasnicima pozivaju Vladu RH da zajedno s Vladom F BiH riješi nastale probleme.
Sindikati pozivaju i prozivaju Vladu RH, umjesto da upute vlasnike TLM-a da prestanak rada „Aluminija“ Mostar za njih ne mora značiti baš ništa, jednako kao što ne mora značiti ni za RH, k vragu i tih 10 posto udjela u vlasništvu „Aluminija“, proćerdano je na drugim stranama daleko, daleko više, jer primarnog aluminija po povoljnim cijenama na tržištu ima sasvim dovoljno, vrag je jedino u tome što ti dobavljači traže da se isporučeni aluminij plati.
Mislim da je na tom tragu i izjava glasnogovornika „Valjaonice“ da tvrtka „Euris“ neće izaći iz TVP-a bez obzira na to kako se razvijala situacija s „Aluminijem“ Mostar.
Doslovno ne postoji ništa što je poteklo od Franje Tuđmana ili iz njegove kuhinje, a da bi bilo dobro i isplativo za Hrvatsku, prije ili kasnije pokazuje se da je svaki njegov potez bio potpuni promašaj koji je Hrvatskoj nanosio veću ili manju štetu.
Ali vlasti u RH nikako da se opamete i da konačno prestanu popravljati nepopravljivo i nadograđivati Tuđmanovu građevinu bez solidnih temelja, te da konačno napuste taj projekt na kojeg se slobodno može primijeniti Regula Catoniana da se nešto što je u početku pošlo krivim putem protekom vremena popraviti neće.
http://feniks.bloger.index.hr/post/prvoklasni-strateski-interes-rh/3117975.aspx
I dok se uz pomoć proračunskog novca RH obnavlja proizvodnja u „Hercegovačkom divu“, TLM u Šibeniku se kroz nakaradnu privatizaciju (AZTN se nikad nije očitovala o toj privatizaciji, ali se govori da je ona ne odobrava) prepušta „domaćem konzorciju“ koji su činili “Dalekovod”, “Konstruktor-inženjering”, širokobriješki “Feal”, “Zagreb-Montaža” i “Aluflexpack”, koji je trebao revitalizirati valjaoničke i prerađivačke kapacitete na bazi aluminija iz Mostara, koji bi bio plaćan jeftinom strujom iz Hrvatske, na nekakav čudan način, ne na teret TLM-a, odnosno „domaćeg konzorcija„ kao njegovog vlasnika, nego na teret HEP-a, odnosno, kroz povećanu cijenu struje, prevaljen na teret hrvatskih potrošača električne energije.
Naravno da je to, takva isporuka električne enrgije, postalo „do Boga vapijuće“, pa je moralo i prestati, čime su nastali problemi u poslovnju „Aluminija“ Mostar.
Ne želim se uopće upuštati u analizu kako i zašto „Aluminij“ Mostar nije bio u stanju u BiH osiguravati potrebne količine električne energije po cijeni po kojoj je Elektroprivreda F BiH ili BiH isporučuje Željezari Zenica, jer se vjerojatno i razlozi za to kriju negdje u sferi iracionalnog, pri čemu ni „prvoklasni strateški interes RH“ i nastavak Tuđmanove politike prema BiH nije beznačajna stavka. Kao što vjerojatno nije beznačajna niti poslovna politika TLM-a odnosno „domaćeg konzorcija“ koja se dobrim dijelom zasniva na neplaćanju računa za isporoučenu robu odnosno usluge.
Uglavnom, pritisnuti visokim cijenama električne energije i niskim cijenama primarnog aluminija na svjetskom tržištu, „nadzornici“ „Aluminija“ Mostar su na prijedlog Uprave odlučili sljedeće:
"Aluminij više ne može nastaviti sa poslovanjem u uslovima aktuelnih cijena električne energije i primarnog aluminija te, počevši sa 17. junom, pristupa gašenju svoga cjelokupnog postrojenja."
Naravno da je ta odluka izazvala kod preostalih članova „domaćeg konzorcija“, kojega sad čine samo “Zagreb-Montaža” s 10-ak posto i “Euris” Marka Pejčinovskog, koji ima 90 posto TLM-a, jer je od Hypo banke kupio nekoć “Aluflexpackov” TVP, jer su ga u međuvremenu napustili “Dalekovod”, “Konstruktor-inženjering” i “Feal”.
Ne manja panika zavladala je i u redovim Sindikata metalaca Hrvatske, koji su „mudro šutjeli“ i pri proglašenju „prvoklasnog strateškog interesa“, odnono gašenja proizvodnje primarnog aluminija u TLM-u, kad su tisuće radnika ostajale bez posla, na znam koliko radnika danas zapošljava TLM, odnosno ono što je od njega ostalo, ali znam da ih je prije Tuđmanovog prosvjetljenja bilo oko 5.500, kao i prilikom privatizacije, odnosno prepuštanja TLM-a u ruke „domaćeg konzorcija“, bez obzira na navodno daleko povoljnije privatizacijske ponude nekih stranih tvrtki. To je vjerojatno učinjeno radi toga što se dobro znalo da strane tvrtke sigurno ne bi pokazivale baš nikakvo oduševljenje za „prvoklasni strateški interes RH“.
Sad su odjedamput silno zabrinuti radi gubitaka radnih mjesta, pa zajedno s vlasnicima pozivaju Vladu RH da zajedno s Vladom F BiH riješi nastale probleme.
Sindikati pozivaju i prozivaju Vladu RH, umjesto da upute vlasnike TLM-a da prestanak rada „Aluminija“ Mostar za njih ne mora značiti baš ništa, jednako kao što ne mora značiti ni za RH, k vragu i tih 10 posto udjela u vlasništvu „Aluminija“, proćerdano je na drugim stranama daleko, daleko više, jer primarnog aluminija po povoljnim cijenama na tržištu ima sasvim dovoljno, vrag je jedino u tome što ti dobavljači traže da se isporučeni aluminij plati.
Mislim da je na tom tragu i izjava glasnogovornika „Valjaonice“ da tvrtka „Euris“ neće izaći iz TVP-a bez obzira na to kako se razvijala situacija s „Aluminijem“ Mostar.
Doslovno ne postoji ništa što je poteklo od Franje Tuđmana ili iz njegove kuhinje, a da bi bilo dobro i isplativo za Hrvatsku, prije ili kasnije pokazuje se da je svaki njegov potez bio potpuni promašaj koji je Hrvatskoj nanosio veću ili manju štetu.
Ali vlasti u RH nikako da se opamete i da konačno prestanu popravljati nepopravljivo i nadograđivati Tuđmanovu građevinu bez solidnih temelja, te da konačno napuste taj projekt na kojeg se slobodno može primijeniti Regula Catoniana da se nešto što je u početku pošlo krivim putem protekom vremena popraviti neće.
